Piše: Gojko Berić

Ovogodišnja Sarajevska zima, čiju dugovječnost ne uspijevaju dokinuti ni za kulturu izuzetno teška vremena, počela je jednim bizarnim događajem – dva najpoznatija lika svjetske literature, Shakespearov “Hamlet” i Cervantesov “Don Quijote”, zajedno su se pojavili na Bijeloj tabiji, u gostujućoj predstavi (performansu) Dječijeg kazališta “Branko Mihaljević” iz Osijeka. Nisam bio na Bijeloj tabiji i ne znam šta Hamlet i Don Quijote, dva tako različita lika, rade u toj predstavi, niti se to iz šturih medijskih informacija moglo saznati. Jedino što ih povezuje jeste činjenica da su i Shakespeare i Cervantes umrli iste, 1616. godine, pa je ova predstava bila zgodna prilika da i Ibrahim Spahić obilježi četiristotu godišnjicu njihove smrti.

Ali, nije da Hamlet nema nikakve veze sa stanjem duha kako u Bosni i Hercegovini, tako i u drugim državama koje su nastale raspadom Jugoslavije. Ovu vezu je lucidno uočio reditelj Oliver Frljić, Travničanin koji živi u Hrvatskoj, poznat po svojim smjelim, politički provokativnim kazališnim predstavama (“Pismo iz 1920”, “Ubistvo Zorana Đinđića”, “Aleksandra Zec”). Ljevičar po uvjerenju, Frljić je oštar kritičar militantnih nacionalističkih i crkvenih krugova u Hrvatskoj, pa je razumljivo što je na sebe navukao njihov gnjev. Kad je krajem 2013. godine postavio “Hamleta” na scenu Zagrebačkog kazališta mladih, Frljić je u intervjuu Jutarnjem listu rekao: “Hamlet” me zanima jer je, među ostalim, i drama pasiviteta. Taj pasivitet ima stravične posljedice. Vlast je uzurpirana, zločin je nekažnjen, a Hamletovo nedjelovanje legitimira takvo stanje. Mi upravo promatramo devastirajuće rezultate intelektualnog i građanskog pasiviteta… Naša je Danska svoje fašističko lice prekrila demokratskom maskom. Svakome kome mozak nije izjela homofobija ili mržnja prema Srbima to je jasno. Kako misliti i kako djelovati u društvu duž čijeg tijela počinju izrastati nacionalistički atavizmi garnirani katoličkom zatucanošću i licemjerjem, na to nemam univerzalan odgovor. Taj odgovor svatko mora naći za sebe.” Kraljević koji nikada neće postati kralj, Hamlet zna da je “nešto trulo u državi Danskoj”, ali on ne djeluje, razdiru ga vlastito “ludilo”, sumnja i neodlučnost, događaji ga pretiču, a kad odluči da djeluje, nastaje tragedija.

Kad se bolje razmisli, cijeli ovaj region, metaforički rečeno, liči na danski dvorac Elsinor. I ovdje je vlast korumpirana, i ovdje mnogi zločini ostaju nekažnjeni, i ovdje narod, baš kao i Hamlet, živi u nekom neobjašnjivom, mazohističnom pasivitetu. Zašto je tako, ne znam, jer racionalan odgovor ne to pitanje ne postoji. Izgleda da nema drugog objašnjenja osim ironije koju je nedavno ponudio oskarovac Danis Tanović: “Da ovom narodu ne odgovara ovakav život, on bi ga odavno promijenio. Izgleda da su naši ljudi zadovoljni ili barem većina, jer već 25 godina glasaju za iste stranke.” Ali, Tanović nije samo filmski umjetnik, on je i utemeljitelj Naše stranke, te je uvjeren kako “mora doći vrijeme kada će većina shvatiti da nas trebaju voditi pametni i pristojni ljudi, koji rade da svima bude bolje”. Ironijom se poslužio i hrvatski pisac Goran Ferčec kad je u razgovoru sa Đorđom Krajišnikom (KUN, 4. februara 2016.) analizirao problem pasiviteta većine stanovništva u Hrvatskoj: “Narodska je većina zadovoljna, ponosna i siromašna.” Govoreći o sudbini radništva, Ferčec kaže: “Radništvo je svedeno na izmučenu i razbijenu masu prerano penzioniranih ljudi koji jedva preživljavaju s mirovinama koje primaju. Snažno kolektivno radničko tijelo koje pamtim iz djetinjstva, svedeno je na iscrpljene pojedince kojima je još jedini preostali osjećaj nostalgija, ako i za nju ima snage.”

Televizija nas je 7. februara podsjetila na socijalni bunt koji je prije dvije godine izbio u svim većim gradovima na području Federacije BiH. Tada su mnogi građani, sjedeći ispred svojih TV ekrana, gotovo pa uživali u rušilačkom pohodu boljševički napaljene mase, relativno male u odnosu na pasivnu promatračku većinu, ali odlučne da se državi osvete tako što će paliti zgrade njenih institucija. Takoreći preko noći, stvorio se pokret tzv. plenumaša, organizovanih u plenume sa stalnim zasjedanjem, s ambicijom da preuzmu vlast od onih koji su je stekli na izborima. Bilo je u tim plenumima pametnih ljudi, ali većina ih je pokupljena s ulice. A na ulici, kao što se zna, ima svega i svačega. Međutim, početni zanos i energija ulice brzo su jenjavali, sve dok nisu sasvim iščezli. Plenumaši su nestali poput neke naglo izumrle vrste. Nijedan plenum nije više u funkciji. Revolucionarna “narodna vlast” kompromitovala se tamo gdje je revolucija i počela – u Tuzli, gdje je zahtjevu plenumaša da se formira vanstranačka kantonalna vlada udovoljeno tako što su i novu Vladu formirale političke stranke i poturile je građanima kao svog trojanskog konja. To je bio kraj plenumaške revolucije, ali kraj koji jednog dana ipak može postati njen novi početak. Danas je situacija gora nego u februaru 2014. godine. Socijalne prilike su dostigle granicu nepodnošljivosti, radnici ugašenih fabrika u istoj toj Tuzli trpe nezapamćena poniženja i opću ravnodušnost, mali čovjek je zgažen.

Tako će biti sve dok se otupjele, pasivne mase ne konfrontiraju sa vlastitom odgovornošću za ovakvo stanje stvari. Istina, to je lako reći, ali priča postaje mnogo komplikovanija ako se ima u vidu pravilo prema kojem nema demokratije bez demokratski emancipovanoga naroda. Još je Bertholt Brecht upozoravao da je politička nepismenost gora od svih vrsta nepismenosti: “Politički nepismena osoba ne čuje, ne govori, niti učestvuje u političkim dešavanjima. Taj imbecil ne zna da troškovi života, cijena graha, ribe, brašna, stanarine, cipela, lijekova zavisi od političkih odluka.” Oliver Frljić kaže kako voli tu Brehtovu temu, “jer se stvari, nažalost, puno ne mijenjaju i u tom smislu se neće ni mijenjati”. Umjesto zaključka, evo još jedne Frljićeve provokacije, koja se mnogima neće dopasti: “Vjerujem da je parlamentarna demokracija strašna zbog toga što politički nepismenim osobama daje mogućnost da kreiraju određeni politički kontekst, da biraju ljude koji će nas voditi. Kada o tome razmišljam, uvijek se sjetim da je i moja pokojna baka, gledajući u Travniku HTV, u nekim godinama imala pravo glasa; ona je odlučivala o budućnosti.”

 

(oslobodjenje.ba)