Piše: Saud Grabčanović
Hasanovo djetinjstvo
Kako sam već rekao, Hasanov otac Ibrahimaga je umro od „španske-žute groznice“ kada je on imao samo dvije godine. Iznenadna i prerana smrt njegovog oca teško se odrazila na njegov kasniji život, kao i na život njegovog malo starijeg brata Mustafe i sestre Hanumice, koji su u vrijeme smrti njihovog oca bili mala djeca. Odmah nakon očeve smrti njihova dosta starija polubraća, koja su bila punoljetna, pokrenula su ostavinski postupak kojeg su tada vodile kadije. Njihova polubraća: Jusufaga koji je imao 29 godina, Husejnaga koji je imao 27, i Safetaga koji je imao 24godine, kao skrbnici svoje maloljetne braće Omera i Saliha, pokrenuli su parnicu za podjelu očeve imovine protiv svoje maćehe Šahe i njeno troje malodobne djece. U tom parničnom postupku Hasanova starija polubraća su, uz podmićivanje kadije, prigrabila najveći dio očeva imetka, pet kuća u gradu, 18 lokala u Janjica čaršiji, 180 dunuma zemlje u Krušiku i veliki dio novčanih sredstava koja su ostala iza njihovog oca u tadašnjim bankama. Pored toga, oni su uzeli sve zlato i sve ostale očeve dragocijenosti koje nigdje nisu bile zavedene i koje su bile deponovane u kući ! Očevoj udovici Šahi i njenoj djeci su, po odluci kadije, pripali samo nova kuća u tadašnjoj Grabčanovića ulici (danas Ulica Branislava Nušića br 4.) sa malom starom kućom u dvorištu i okućnicom, kao i oko 20 dunuma zemlje u Krušiku. Šaha je mogla zadržati i lični nakit kojeg joj je poklonio njen muž Ibrahimaga, kao i nakit i zemlju koju je donijela u miraz prilikom udaje za Ibrahimagu. Nakon podjele imovine Šaha i njena djeca su se našli na ivici bijede, ostavši bez direktnih novčanih prihoda potrebnih za život. Da bi prehranila sebe i svoju djecu – siročad bez oca, Šaha je morala prodavati svoj nakit kao i zemljišne parcele od svog miraza. Pored toga, ju je i stara kuća u dvorištu koju je izdavala pod kiriju. U toj je kući dugo godina stanovao sa porodicom Jevrej sa prezimenom Kaff, koji je bio opštinski službenik. Njega i njegovu porodicu su u ljeto 1941. godine ustaše odvele iz naše kuće u logor Jasenovac, gdje im se gubi svaki trag!
Hasanovo školovanje i rana mladost
Hasan je od 1924. godine pohađao osnovnu školu u Bijeljini, a nakon završena 4 razreda upisao se u nižu gimnaziju. Pored pohađanja osnovne škole, Hasan je prema tada ustaljenom običaju pohađao i vjeronauku u mektebu bijeljinske Atik džamije, gdje mu je vjeroučitelj bio čuveni Ali-efendija. U nižoj gimnaziji Hasan se posebno isticao i uspješno ju je završio 1932. godine kao jedan od najboljih učenika svoje generacije. Te se godine u jesen on upisao u čuvenu bijeljinsku Višu gimnaziju, koja je u našem gradu bila otvorena 1919. godine. Hasan se u vrijeme školovanja u gimnaziji isticao kao veoma dobar učenik, te je uspješno maturirao 1936. godine. Nakon završene gimnazije, kao veoma dobar učenik, a uz pomoć svog mentora Ademage Mešića, bankara iz Tešnja, Hasan je dobio stipediju od Gajreta, bošnjačkog kulturno-prosvjetnog udruženja, što mu je omogućilo daljnje školovanje. Hasan se te godine upisao na Pravni fakultet u Beogradu, kao jedan od rijetkih Bošnjaka – muslimana koji su tada studirali na ovoj uglednoj visokoškolskoj ustanovi. Za vrijeme studija Hasan se isticao kao veoma dobar student, koji je sve ispite davao na vrijeme i položio ih sa najvišim ocjenama. Svoj studij na Pravnom fakultetu u Beogradu Hasan je uspješno okončao u jesen 1940. godine, kada je diplomirao i postao pravnik. On je svoj studij okončao u vrijeme kada je u Evropi već drugu godinu bjesnio Drugi svjetski rat, koji je „kucao na vrata“ tadašnje Kraljevine Jugoslavije, koja je tada bila neutralna.
Hasanov rani revolucionarni rad
Hasan se još kao mladić, početkom tridesetih godina prošloga vijeka, uključio u radnički i komunistički pokret, koji je u ta vremena bio jako popularan na ovim našim prostorima. Naša Bijeljina je u ta vremena bila „bastion“ toga pokreta (za razliku od današnje situacije kada je naš grad bastion primitivnog klero-nacionalizma i retrogradnog kripto-fašizma!). Bijeljina je u ta sretna vremena po nju, bila rasadnik čuvenih revolucionara koji su obilježeli 20. vijek u našoj bivšoj zajedničkoj domovini Jugoslaviji, kao i u našoj Republici BiH. Sjetimo se samo Rodoljuba Čolakovića, Fadila Jahića Španca, Abdulaha Pjanića, Radike Ilića, Jozefa Koukala, Alije Alijagića, Sretena Lopandića, Mirka Mijojlića, Vese Gavrića, Mirka Filipovića……beskonačne liste bijeljinskih i semberskih revolucionara, boraca u NOB-u protiv nacizma i fašizma, perjanica proleterske revolucije (danas na žalost propale). Još kao gimnazijalac u bijeljinskoj gimnaziji Hasan se, pod uticajem svojih starijih drugova, počeo interesirati za zabranjenu komunističku ideologiju. U tadašnjoj bijeljinskoj gimnaziji je postojala tajna skojevska organizacija u koju je bio uključen veći broj bijeljinskih gimnazijalaca. Hasan je od njih dobijao komunističku literaturu koju je nosio kući i čitao. Ova nova ideologija je mladog Hasana odmah privukla, i on se odlučio priključiti tajnoj organizaciji komunističke omladine u svojoj školi. Počinje posjećivati i slušati tajne kurseve političke ekonomije i dijalektičkog materijalizma u gimnaziji. Nakon svršetka tih kurseva, početkom 1934. godine, Hasan je bio primljen u SKOJ.
Skojevska organizacija bijeljinske gimnazije je imala i ilegalnu političku biblioteku, kojom je od 1936. do 1940. godine rukovodio Hasan Grabčanović. Do početka 1937. godine, Hasan je radio u grupi bijeljinskih skojevaca sa Slobodanom Markovićem, Slobodanom Jovanovićem, Stevom Perićem, Katicom Filipović i Jozefom Koukalom. (Glasnik arhiva i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine 1976., stranica 286.)
Hasanovo studiranje u Beogradu, punoljetstvo i članstvo u KPJ
Nakon što je završio Gimnaziju u Bijeljini, Hasan se upisao na Pravni fakultet u Beogradu. Tu se odmah povezao sa skojevskom organizacijom. U članstvo zabranjene KPJ-u Hasan je primljen za vrijeme studija na Pravnom fakultetu u Beogradu 1939. godine. Te je godine on napunio 21. godinu, što se u to vrijeme, po tadašnjim zakonima, smatralo punoljetstvom. Za vrijeme svog studija u Beogradu Hasan se upoznao i družio sa velikom brojem studenata koji su studirali na raznim fakultetima u tom gradu i koji su bili pripadnici komunističke partije. Mnogi od njih će se kasnije priključiti NOB-u i revoluciji, a oni koji su preživjeli će, nakon oslobođenja, obavljati visoke dužnosti u novoj Titovoj komunističkoj državi. Hasan je posebno veliki prijatelj postao sa čuvenom braćom Ribar, a na tajnim partijskim sastancima upoznao se i sa Svetlanom Krstić, koja je tada studirala medicinu. Svetlana je poticala iz bogate beogradske porodice. Njen otac je bio vlasnik nekoliko fabrika u Beogradu i širom Srbije. Iz tog će se poznanstva roditi i velika ljubav između njih dvoje, koja će se nakon Drugog svjetskog rata okončati njihovim brakom. Hasan je za vrijeme studija bio jedan od najboljih studenata na Pravnom fakultetu, ispite je davao na vrijeme, pa je uspješno diplomirao 1940. godine i dobio zvanje pravnika.
(nastaviće se)
