Piše: Saud Grabčanović
Odlazak u partizane
Nakon oporavka i bijega iz Bijeljine, Hasan se zaputio ka planini Majevici gdje je bilo partizansko uporište. On je najprije boravio u ustaničkoj Donjoj Trnovi, gdje je radio kao politički komesar i predavač u partijskoj školi majevičkog partizanskog odreda, a kasnije i brigade. U Donjoj Trnovi Hasan je bio jedan od glavnih organizatora ilegalnog prebacivanja Vasine štamparije iz Bijeljine, koju su tada držale ustaše, uz pomoć bijeljinskih ilegalaca. Nakon prebacivanja štamparije u Trnovu u njoj se štampao prvi broj lista „Oslobođenje“. Glavni pokretač i urednik ovoga lista je bio veliki revolucionar, naš Bijeljinac, Rodoljub Čolaković. Roćko je i dao ime tom listu koje on i dan danas nosi! U uređivanju prvih izdanja „Oslobođenja“ u Donjoj Trnovi je učestvovao i Hasan Grabčanović. Prema kazivanju Lazara Jovića, rođenog u kući gdje se štampalo „Oslobođenje“, koja je pripadala njegovom stricu imenjaku Lazaru Joviću, koji je poginuo tokom Drugog svjetskog rata, tu su jedno vrijeme boravili revolucionari Rodoljub Čolaković, Avdo Humo i Hasan Grabčanović. Nedaleko od kuće, u potoku, tih ratnih godina, tokom Drugog svjetskog rata, iskopana je baza u koju je montirana velika drvena kaca i u njoj je Rodoljub Čolaković pisao tekstove za ratno “Oslobođenje”.
Iz Hasanovog ratnog perioda danas postoji mnogo dokumenata u kojima se on spominje. Jedan od takvih je i proglas koji je izdat pripadnicima DMDO domobranske pukovnije, muslimanima protiv vrbovanja u 13. SS „Handžar“ diviziju. Proglas su potpisali: Daut Filipović, Omer Gluhić, Hasan Grabčanović, Mustafa Mirica….itd. Tom prilikom su u Trnovi izdali proglas u kojem su osudili muslimanske političare koji su se priključili Anti Paveliću i istovremeno pozvali muslimane da u što većem broju pristupaju u jedinice NOV i POJ. (Gračanički glasnik: časopis za kulturnu istoriju Gračanice,1996. stranica 50).
U radu Slavka Mičanovića „Zapisi 107 Treći dio“ koji je objavila Biblioteka „Znaci“, o Hasanovom boravku u partizanima u Donjoj Trnovi piše: „Nalazeći se u Trnovi jednom prilikom bilo nas je na okupu nekoliko: Đoko Mijatović, Vojin Bobar, Hasan Grabčanović, ja i još neki drugovi. Stiže poruka da je Alaga Mujić iz Bijeljine poručio da “drugovi treba da odu odmah tamo gdje je Vojin izgubio kapu”. Kada smo to čuli malo smo se šalili na račun Vojinove kape. Počesmo ipak ozbiljno da razmišljamo: šta bi ta poruka mogla da znači? Ispostavilo se da je Vojin više puta gubio kapu, pa se sada ne zna na koje mjesto treba ići. Ipak je izvršena selekcija tih “slučajeva”. Stalo se na stanovnište da bi to moglo da bude mjesto u Adi pored Drine, kod kolibe partizanskog saradnika čiče Cveje Trifunovića u Popovima. Dogovorili smo se da krenemo tamo. Idemo Vojin Bobar, Hasan Grabčanović i ja. Zavučemo se u šikaru nedaleko od kolibe i čekamo da naiđe Cvejo ili neko od njegove porodice. Kako niko nije nailazio, odlučeno je da noću priđemo kolibi i da se javimo. Međutim, koliba je bila prazna. Ponovo se zavučemo u šikaru, pritajimo se i čekamo čitav dan. Prošla je i druga noć ‘kada se pojavi čika Cvejo. Kaže da su ga potjerali četnici da ih kolima prevoze iz Popova prema Savi, pa zbog toga nije bio u kolibi. Porodicu je odatle sklonio. Vrlo brzo se ispostavilo da na tom nepunom hektaru zemlje u tih 48 sati, nijesmo bili sami. Tu su u isto vrijeme bili Veljun Simić i Marko Nikolić. Došli su kao kuriri iz Srema i htjeli da preko Cveje uhvate s nama vezu. Oni su »poslali poruku da idemo tamo “gdje je Vojin izgubio kapu”. Dva dana i dvije noći, u tako maloj šumi boravila porodica, a da jedni za druge nijesu čuli ni vidjeli. To je moglo da se samo desi vještim ilegalcima. Priča Đoke Mijatovića počinje od vremena odluke Oblasnog komiteta KPJ usvojene 10. maja 1944. godine na Čajirima: Određeni broj članova partijskog rukovodstva, nakon udarnog talasa ofanzive, treba da se vrati u Semberiju. U toj grupi su: Milan Pantić Tenk, član biroa Okružnog komitera KPJ, ja kao sekretar sreskog komiteta KPJ, Vojin Bobar, Marko Petrović Travarić, Hasan Grabčanović i još neki drugovi. Preživjeli saradnici i simpatizeri NOP-a područja na koje smo stigli, i pored velikog rizika, primili su nas toplo. Pričali su nam kako je tih dana svaka stopa terena sistematski pretresana u potrazi za bazama u kojima su bili smješteni partizanski ranjenici i bolesnici. Počinjeni su grozni zločini. Teritorija je, po njihovoj ocjeni, “pacifikovana” i računalo se da u Trnovi sve od jeseni četnici neće vršiti veći pretres terena. Trnova i pored svih žrtava, ni ovoga puta nije poklekla. U njoj su bila svega tri slučaja odlaska pojedinaca kod četnika: jedan je bivši predsjednik NOO, kojega su, poslije izvjesnog vremena, ilegalci likvidirali i dvojica iz zaseoka Jakovića.“
Još za vrijeme rata Hasan je bio raspoređen u novoformiranu OZN-u, koja je bila osnovana 1944. godine a njen glavni osnivač je bio Slobodan Penezić-Krcun. O tome nam danas svjedoče zapisi Slavka Mićanovića: „ U glavni štab OZN-e su ušli drugovi Hasan Grabčanović, Mirko Brenjo i Savo Pređa. Osim toga, pri vojnim područjima su formirana povjereništva OZN – e , a u jedinicama NOV – a , pri štabovima divizija, brigada i odreda takođe su postavljeni oficiri OZN – e . Odsjek …“ ( Slavko Mićanović, „Istočna Bosna u NOB-u 1941-1945“ – Tom 2 – Stranica 573)
Hasan je prošao čitav ratni put na ratištima širom sjeveroistočne Bosne od 1942. do 1945. godine. On je u partizanima obavljao mnoge odgovorne dužnosti, posebno u XVI istočnobosanskoj muslimanskoj brigadi. Kao istaknuti učesnik u NOB-a on je dočekao kraj rata 1945. godine, pobjedu Titovih partizana nad fašizmom i nacizmom i oslobođenje naše zemlje od Nijemaca i domaćih izdajnika.
(nastaviće se)
