Piše: Saud Grabčanović
Hasan kao veliki komunistički cenzor i egzekutor u BiH
Hasan je, pored svog visokog obrazovanja, bio i vrsni poznavalac i tumač dijalektičkog materijalizma i izvornog marksizma-lenjinizma. Zbog toga je on u komunističkim krugovima u BiH bio veoma cijenjen. Hasan je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka važio za glavnog komunističkog ideologa u CK SK BiH, čije se mišljenje u partijskim krugovima posebno uvažavalo. Zbog ovih njegovih vrlina njegovi su ga poštovaoci nazvali „bosanski Kardelj“! Zbog svojih krutih stavova on je za tadašnje partijske disidente i neistomišljenike u BiH, bio pravi „strah i terepet“, veliki komunistički cenzor koji im je nemilice i revnosno „skidao skalpove“ i eliminisao ih iz političkog života! Pod njegovom dirigentskom palicom su izvršene sve „čistke“ neistomišljenika u SK BiH, kao i brojni progoni partijskih disidenata svih boja, kao i nacionalista i klerikalno-fundamentalističkih zavjerenika u BiH društvu. Zbog ovoga je Hasan dobio još jedan nadimak, ovaj put pogrdni. U vrijeme kada je radio kao partijski funkcioner, njegovi protivnici su ga zvali i „britva“, valjda zbog njegove beskompromisnosti i oštrine sa kojom je „čistio“ partijske redove. Hasan je tako bio „zaslužan“ za političku „likvidaciju“ mnogih nepodobnih partijskih kadrova u BiH, između kojih bih izdvojio: Pašagu Mandžića,Vojislava Šešelja, Vojislava Lubardu, Atifa Purivatru, Esada Čimića…..
Njega i dan danas u negativnom kontekstu u svojim radovima spominje i Nenad Kecmanović. Imao je posebne „zasuge“ u suđenju Aliji Izetbegoviću i Mladim muslimanima u BiH, a takođe i u progonu i osudi četničke ideologije vladike tuzlanskog Kačavende…Pored obračuna sa protivnicima režima na republičkom i saveznom nivou, Hasan se lično starao i provodio „čistke“ nepodobnih partijskih rukovodilaca i „odmetnutih“ kadrova po opštinama širom BiH. Tih je događaja bilo jako puno, pa ću zato navesti samo jedan primjer vezan za naš grad. Sedamdesetih godina prošloga vijeka u Bijeljini je vladalo „nepodobno„ partijsko vođstvo predvođeno Hamzalijom Hamzićem. Hasan je došao lično u Bijeljinu i smijenio postojeće partijsko i opštinsko rukovodstvo, a na čelo partije i grada je postavio svog „miljenika“ Velimira – Velju Antića! (Taj „drug“ Veljo se na Hasanovu veliku žalost teško kompromitirao u poslednjem ratu).
Obračun sa Pašagom Mandžićem
Prvi značajan politički slučaj u kojem je Hasan sudjelovao bio je vezan za Pašagu Mandžića. On je od 1971. godine bio označen kao izrazito autonoman politički subjekt, koji je štetno djelovao na tuzlanskom području. Ovakva ocjena korespondira s Mandžićevim pokretanjem vrlo teške unutarpartijske diskusije izazvane njegovim osvrtima na dokumentarne filmove i knjige o ratnim dešavanjima u istočnoj Bosni, u kojoj je kolaboracija partizana i četnika bila dosta jaka u prvim godinama rata, a što ova djela (dokumentarac o Rodoljubu Čolakoviću i knjiga Svetozara Vukomanovića Tempa) nisu tretirala. Pašaga je vrlo konkretno i bez ustezanja govorio da je jedan od značajnijih produkata ove saradnje bilo “klanje muslimanskog življa u istočnoj Bosni”, jer dok su partizani držali linije i borili se protiv okupatora, u pozadini su četnici vršili pokolje. Ovaj Mandžićev stav ocijenjen je kao nacionalistički, a Pašaga nije dobio podršku od onih od kojih se ona očekivala. Hamdija Pozderac relativizirao je određene postavke i zapravo branio stavove Čolakovića da mišljenja i zaključci o revoluciji mogu dolaziti samo iz Partije, a s druge strane bio vrlo oštar u osudi pojava “velikomuslimanskog” (sic!) nacionalizma, u čemu su mu se pridružili i ostali bošnjački komunisti, kao Hasan Grabčanović na primjer, involvirani u cijeli proces. Mandžiću se dogodilo isto ono što se poslije dogodilo i samom Hamdiji Pozdercu 1987. godine u aferi “Agrokomerc”, iz čega se vidi kako je kruta ideologija zauzela centralno mjesto u ocjeni djelovanja bošnjačkih kadrova.
Obračun sa Vojislavom Šešeljom
Šešelj je rođen 1954. godine u BiH, u gradu Sarajevu. Za tri godine diplomirao je kao vrhunski student, te postao jedan od najmlađih asistenata na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Bio je član SKJ i žestoki komunista. Zbog svojih tvrdih stavova rano je došao u sukob sa partijskim vrhom u BiH. Bio je isključen iz SKJ zbog iznošenja neistinitih tvrdnji protiv najvišeg rukovodstva SR BiH, a izgubio je i mjesto asistenta na fakultetu.
Ranih 1980-ih godina politički se aktivirao kao disident komunističkog režima. Tada se u Beogradu družio s disidentskom elitom, koju su činili Vuk Drašković, Lazar Stojanović, Kosta Čavoški, Rajko Petrov Nogo, Brana Crnčević, udarna ekipa Dobrice Ćosića. Na prijedlog Hasana Grabčanovića bio je izbačen iz Partije i udaljen sa Sarajevskog univerziteta. Zbog nacionalističkih izjava je 1984. godine bio osuđen, te je odležao dvogodišnju zatvorsku kaznu, da bi se potom preselio u Beograd, gdje se počeo uklapati u velikosrpske nacionalističke krugove. Vremenom će Šešelj izrasti u velikosrpskog nacionalistu i postati četnički vojvoda. Posebno se isticao u ratovima devedesetih kao ratni huškač, radi čega je proglašen ratnim zločincem i bio suđen. U svojim knjigama Šešelj spominje Hasana: „ Tu su se posebno isticali Hasan Grabčanović, Munir Mesihović, Safet Šerifović i dr. Sad sam i lično motivisan da njihovu djelatnost do kraja raskrinkam, pa ću u narednom periodu sve svoje slobodno vrijeme tome posvetiti ..“ ( Šešelj-“Knjige za lomaču“ – Stranica 30)
Obračun sa Esadom Ćimićem
Posebno „žestok“ obračun Hasan je imao sa poznatim BiH sociologom i filozofom koji je bio izrazito prohrvatski orjentisan i otvoreno je agitovao i pisao protiv priznanja naše nacije „Muslimani“. Ćimić je predavao Teorijsku sociologiju na filozofskom fakultetu u Sarajevu. Prvi je doktor sociologije religije u bivšoj Jugoslaviji. Zbog svojih antibošnjačkih stavova je bio 1972. godine izbačen iz Partije. Njegova knjiga Čovjek na raskršću iz 1975. godine bila je zabranjena ]i uništena, a njegov priručnik za srednje škole „Nauka o čovjeku” spontano” je spaljena u dvorištu tuzlanske gimanzije. Nakon toga je isključen sa sarajevskog fakulteta zbog “moralno-političke nepodobnosti”. Izjašnjavajući se kao Hrvat tvrdio je da “nacija nije košulja koja se svaki dan može mijenjati” . Sa dr. Ćimićem je Hasan imao buran dijalog i to u dugom vremenskom periodu. Njihov obračun je najviše vođen preko mas-medija, a imali su i dijaloge u „četiri oka“ na partijskim i naučnim skupovima. Zbog svoje tvrdoglavosti Ćimić je na kraju bio isključen iz SKJ i praktično prognan iz BiH. U tome je glavnu ulogu odigrao Hasan. U svojoj knjizi Ćimić piše: kada je Hasan odlučio da ga izbaci iz partije, on se sa njim sastao i razgovarao. Hasan je tom prilikom rekao Ćimiću : „ Ti si Ćime intelektualna prostitutka“ a Ćimić mu je odgovorio:“ I ti si druže Hasane prostitutka, ali ne intelektualna“. Pošto je ljuto uvrijedio moćnog druga Hasana, Ćimić je nakon tog razgovora bio isključen ne samo iz SKJ, nego i sa Sarajevskog univerziteta. Ćimić je nakon toga napustio BiH i preselio se u Zadar, gdje je predavao na fakultetu, a kasnije se preselio u Zagreb gdje je živio i radio sve do svoje smrti 2024. godine.
(nastaviće se)
