Piše: Saud Grabčanović
Hasanova sjećanja na otpor u borbi za priznanje muslimanske nacije u SFRJ
Da napomenem, sve ovo što slijedi odvijalo se krajem 60-ih i početkom 70-ih godina prošlog vijeka, u vrijeme kada se na širem društveno-političkom planu, u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji, odvijala široka i polemična rasprava o rješavanju nacionalnog pitanja muslimana i njihovo priznavanje kao zasebnog, autohtonog i autentičnog etničkog korpusa. Tadašnji glavni komunistički ideolog u BiH Hasan Grabčanović pričao je novinaru „Slobodne Bosne“ tokom opsade Sarajeva, gdje je provodio posljednje godine života, sa kakvim se Partija teškim problemima i opstrukcijama tih godina suočavala među muslimanskim intelektualcima i vjerskim liderima koji su se protivili nominiranju muslimanske nacije. Hasan je govorio: „Pored vodećih intelektualaca, poput Meše Selimovića, ili Maka Dizdara, Alije Nametka… koji su se opirali, pa i agitirali za srpsku, odnosno hrvatsku nacionalnu politiku, protiv uvođenja velikog “M” u naziv muslimanske nacije, bili su i čelni ljudi Islamske zajednice !?“ Sjećao se tokom našeg razgovora Grabčanović (kojega su u partijskim krugovima zvali “Britva” zbog “specifičnih metoda” koje je koristio u obračunu sa svojim neistomišljenicima i političkim protivnicima) teškog i vrlo dramatičnog razgovora kojeg je vodio sa reisu-l-ulemom Sulejmanom Kemurom. Hasan je tvrdio: “Reis je smatrao da je dovoljna vjerska odrednica, te da ne treba eksperimentirati i unositi zabunu među narodom pred predstojeći popis stanovništva. Rekao sam mu da nemam ništa protiv toga da on zadrži svoje mišljenje, ali da, ako krene u javnu agitaciju protivljenja proglašenju muslimanske nacije, Savez komunista će naći načina da ga u tome spriječi i sankcionira”, govorio je Hasan Grabčanović, otkrivajući da se tadašnje rukovodstvo IZ-a nakon toga pridržavalo tog dogovora.
O Aliji Nametku i njegovoj prohrvatskoj agitaciji protiv priznanja naše nacije Hasan je govorio ovo: „Mi, recimo, držimo u jednom gradu predavanje u kojem muslimanskom narodu objašnjavamo da ne treba imati straha da se na popisu izjasne kao Muslimani, a odmah iza nas dolazi književnik Alija Nametak da poništi sve što smo rekli i objasni da Muslimani ne postoje već da su to Hrvati islamske vjeroispovijesti. Ali, mi smo bili vlast, pa ja zovem Nametka da mu najprije objasnim stvar, a onda mu malo priprijetim da ću objaviti sve što znam, a znam dosta o njegovom držanju u studentskim danima u Zagrebu prije Drugog svjetskog rata, kada je bio uključen u aktualni politički trend u Hrvatskoj. Tu se on prepadne i obeća da više neće osporavati partijsku politiku glede Muslimana“.
Moje sjećanje na Hasanov razgovor sa mojim ocem o naciji Muslimani
Jako se dobro sjećam godina kada je moj amidža Hasan često posjećivao našu kuću u Bijeljini i razgovarao sa mojim ocem Mustafom o aktuelno-političkim temama iz toga vremena. Hasan je često službeno putovao iz Sarajeva u Beograd na sjednice CK SKJ čiji je član bio. Njegove službene vozače je put za Beograd redovno vodio preko naše Bijeljine, pa bi Hasan uvijek tu napravio pauzu da posjeti svoju rodnu kuću i svoju familiju u Bijeljini, posebno svog starijeg brata Mustafu, sa kojim bi onda i razgovarao nadugo i naširoko o svemu i svačemu, pa i o dnevno-političkim temama. Sjećam se tako jedne Hasanove posjete krajem šezdesetih godina prošloga vijeka, kada je u CK SKJ vođena borba za priznanje naše nacije. Hasan je u tome aktivno učestvovao, pa je o tome razgovarao i sa mojim rahm. ocem Mustafom. Sjećam se dobro da ga je moj otac pitao: „ Hasane bolan šta to vi radite i hoćete ? Zašto se borite da se naša nacija nazove muslimani, kada je to potpuno pogrešno! Pa, musliman je vjera, to nemože nikako biti nacija. Muslimani su i Turci i Arapi i Indusi. Mi treba da se nazovemo onako kako se već zovemo – Bosanci“. Hasan mu je rezignirano na to odgovorio: „ Mustafa, u pravu si, ali drugovi u CK SKJ iz Srbije, Hrvatske i Crne Gore su protiv toga da se nazovemo Bosanci. Samo su drug Kardelj i Kiro suzdržani, nisu ni za ni protiv. Bakarić i Špiljak su protiv nacije Bosanac, jer se boje da će tako izgubiti veliki dio Hrvata u BiH koji će se izjasniti da su Bosanci. Isto mišljenje ima i drug Draža Marković, kao i drugarica Latinka, i oni se boje da će izgubiti veliki dio Srba u BiH. Njih u tome podržava i drug Veselin iz Crne Gore. Oni kažu nama da prihvataju samo naziv naše nacije kao musliman sa velikim M. Mi drugog izbora nemamo, meni i Hamdiji su otvoreno kazali: uzmite ili ostavite ovo što vam se nudi!“. Na to je moj otac rekao :“ Pasja politika je to Hasane, sutra kad se stvari promijene, reći će: musliman nije nacija, to je vjera ukidaj to!“
Hasanova borba protiv velikosrpskog nacionalizma
Sukobi između republičkih rukovodstava u SFRJ su postojali još za vrijeme Titovog života. Ti sukobi su bili vješto pritajeni i uvijeni, pa se o njima tada u javnosti jako malo znalo. Republički etatizam začinjen perfidnim nacionalizmom, polahko je metastazirao i podmuklo iznutra razarao Titovu državu. Nakon Titove smrti ti su sukobi „isplivali na površinu“. O perfidnoj velikosrpskoj politici, koja se već dugo vremena vodila iz Beograda protiv BiH, Hasan je otvoreno govorio na jednom partijskom skupu u ljeto 1983.godine. On je u svom govoru rekao ovo: “Već više od jedne decenije vodi se iz Beograda bezobzirna kampanja protiv SR Bosne i Hercegovine“. On je takođe u svom izlaganju osudio rad SANU usmjeren protiv naše Republike. Posebno je pomenuo u negativnom kontekstu srpskog akademika Ljubomira Tadića, koji je tražio ukidanje i raspuštanje SKJ. Ovo Hasanovo izlaganje je u Beogradu bilo „dočekano na nož“. Ubrzo je u beogradskoj štampi objavljen niz napada na Hasana od strane srbijanskih političara i djelatnika SANU. Tako je u beogradskoj Politici objavljeno ovo: „ Hasan Grabčanović opet napao srpsko rukovodstvo i SR Srbiju na jednom važnom republičkom partijskom skupu, na kome je, raspirujući bratstvo i jedinstvo, izjavio, pored ostalog, »da se već više od jedne decenije vodi iz Beograda bezobzirna kampanja protiv SR Bosne i Hercegovine“. (Theoria – Tomovi 26—27 -1983., Stranica 175). U isto vrijeme u beogradskom NIN-u objavljen je članak Ljubomira Tadića u kojem on napada i vrijeđa Hasana, „kiteći“ ga raznim pogrdnim epitetima. Između ostalog ga naziva „partijski derviš“!
Tako su se samo nekoliko godina nakon smrti Josipa Broza-Tita stvari u SFRJ počele brzo mijenjati u negativnom smislu. Pobuna Albanaca na Kosovu. a zatim dolazak na čelo SK Srbije fatalnog nacionalističkog vođe Slobodana Miloševića, izazvali su bujanje nacionalizma u Srbiji, što se kasnije reflektiralo na Hrvatsku i Sloveniju, kao i ostale republike bivše nam domovine. Hasan je u to vrijeme već bio prilično star, praktično penzioner ali je još uvijek imao velikog uticaja u komunističkom vođstvu, kao i u CK SK BiH. Hasan se odmah pokušao suprostaviti bujanju nacionalizma u SFRJ, posebno u BiH, koja je na to bila najosjetljivija. Zbog svog otvorenog suprotstavljanja Miloševiću i njegovim sljedbenicima Hasan se našao na udaru kritika, blaćenja i lažnog optuživanja kroz štampu u Srbiji, kao i kroz ostale mas- medije te republike. Posebno su se u tome isticali beogradska „Duga“ i „Nin“. Uslijedila je prava haranga, pljuvanje i besomučni napadi, lažno i izmišljeno optuživanje iz srbijanske kuhinje, laži na račun Hasana i njegove porodice. U to je vrijeme je Politika objavila članak pod naslovom“ Mali Hasan postao je glasan“. Slične napade iz Srbije su u to vrijeme trpili i ostali bošnjački političari, kao braća Pozderci, Raif Dizdarević i drugi. U to je vrijeme „srbijanska kuhinja specijalnog rata“ iskonstrusala niz afera vezanih za BiH od kojih su najpoznatije bile „Afera Neum“ i „Afera Agrokomerc“. Cilj je bio da se potpuno slomi postojeće partijsko vođstvo u BiH, a da se na njihovo mjesto postave Miloševićevi odani ljudi. I umjesto da tadašnje bošnjačko komunističko vođstvo u BiH „pokaže zube“ Miloševiću, ono se pred njim povuklo i ustuknulo. Izložen neviđenom pritisku i Hasan se povukao sa javne scene, te otišao u penziju, prepustivši svoje mjesto mlađim kadrovima. Nakon toga je uslijedio pad komunizma u Jugoslaviji i u BiH, tobožnja demokratizacija i stvaranje nacionalnih stranaka, što je u konačnici rezultiralo disolucijom SFRJ i krvavim bratoubilačkim ratovima krajem devedesetih godina prošloga vijeka.
Hasanov život u opkoljenom Sarajevu u doba rata i agresije na BiH
Ubrzo nakon povlačenja iz političkog života Hasan je doživio duboko razočarenje i slom ideje za koju se borio cijelog svog života. Doživio je slom komunizma i raspad SFRJ, a kao epilog toga krvavi rat, koji je devedesetih godina prošloga vijeka uslijedio na našim prostorima. Rat u BiH, koji je počeo u proljeće 1992. godine, zadesio ga je u opkoljenom Sarajevu. Kad su velikosrpski fašisti počeli opsadu Sarajeva, ostao je u svom stanu, ne žaleći se ni na šta. Cijeli rat i opsadu grada proveo je u svom domu, zajedno sa suprugom Svetlanom. Živio je u velikoj oskudici i nemaštini, dijeleći sudbinu svojih sugrađana, uz stalno granatiranje grada i uz snajpersku vatru na svakom koraku! Kroz kuću su mu prošle čak tri tenkovske granate koje su je teško oštetile. Hasan i Svetlana su preživljavali od prodaje u bescjenje umjetnina, knjiga i ostalih vrijednosti iz svoje kuće. Živio je teško, pa je morao rasprodati svoju izuzetno bogatu biblioteku i kolekciju umjetničkih slika, da bi preživio. Pored toga, u toku rata Hasan se teško razbolio, obolio je od raka pluća od čega je i umro 12. marta 1996. godine, neposredno nakon sklapanja Dejtonskog sporazuma. Hasan je sahranjen u Sarajevu na groblju Bare, uz vrlo skromnu ceremoniju kojoj je prisustvovao veći broj njegovih saboraca, bivših komunista i komunističkih funkcionera propale države! Tako je jedan od najznačajnijih ljudi u novijoj bošnjačkoj istoriji umro u bijedi, zaboravljen od svih.
U ta teška vremena Hasanu je jednom pomogao i Husnija Kamberović koji piše: „Bilo je proljeće 1994. godine. Uglavnom, bio je sunčan dan u ratnom Sarajevu kada me profesor Muhsin Rizvić upitao ima li neko da mu pomogne da odnese paket hrane jednom “prijatelju”. Naravno, rekao sam da ću ja vrlo rado to učiniti. Krenuli smo tako iz centra Sarajeva. Kasnije će se ispostaviti da je taj prijatelj – Hasan Grabčanović, nekada moćni čovjek u BiH, ali koji je rat i opsadu Sarajeva preživljavao prodajući svoje vrijedne knjige i slike. Ja nosim jednu kartonsku kutiju, koja i nije bila toliko teška niti velika, a profesor Rizvić je stalno pričao i povremeno zapitkivao je li mi teško. Nekih stvari iz tog profesorovog pričanja se sjećam, neke sam zaboravio, povremeno osjećajući strah da bi nas snajper mogao uhvatiti, jer smo se peli uz ulicu pored Kliničkog centra na Koševu i u jednom trenutku bili na prilično otvorenom terenu pogodnom kao meta za snajperiste. U taj dio grada do tada skoro nikada nisam dolazio. Kada smo izbili u jednu ulicu, meni se učinilo skoro na vrhu grada, koja je izgledala prilično zatvoreno sa nekim niskim kućama sa obje strane, profesor mi je rekao: „Dobro, hvala ti, sada ću ja preuzeti. Ti ne moraš dalje. A znaš li kome nosimo ovaj paket?“. Naravno da nisam znao, a nije mi niti padalo na pamet da se raspitujem. „Hasanu Grabčanoviću“, rekao je profesor Rizvić. „Ove naše budale bi ga pustile da umre, a kada bi znali šta je on uradio za našu kulturu, samo da spomenem pokretanje biblioteke Kulturno nasljeđe, trebali bi mu svaki dan donositi manji paket i čuvati ga“.
(nastaviće se)
