Piše: Saud Grabčanović
Hasanov privatni život u Sarajevu
Hasan je kao visoki komunistički funkcioner bio bogato nagrađen za svoj rad i lojalnost komunističkom režimu. Najprije je stanovao u trosobnom društvenom stanu u Radićevoj ulici u Sarajevu. Sedamdesetih godina je, kao i svi ostali istaknuti republički rukovodioci toga vremena, dobio na uživanje prekrasnu dvospratnu vilu u elitnom sarajevskom naselju Jezero u ulici Fuada Midžića, u sarajevskom „Dedinju“. Kompleks vila u kojima su stanovali tadašnji BiH komunistički funkcioneri nalazio se u ulici Fuada Midžića. Ta ulica, kao i cijeli taj kraj su predstavljali „zabranjeni grad,“ na čijim su ulazima bile postavljene milicijske stražare sa danonoćnim nadzorom i kontrolom ulazaka i izlazaka u tomregionu! Hasanova vila je bila jedna od najvećih i najljepših u tom kompleksu. Sjećam se da je vila bila do same ulice, a pozadi je imala ogromni vrt sa engleskom travom pun ukrasnog drveća i bilja, sa velikim bazenom u sredini. Ovaj vrt i hortikulturu u njemu su sadile i održavale posebne komunalne službe koje su kosile travu i održavale bazen. Hasan je u svojoj vili imao poseban veliki salon sa policama na sva četiri zida i do plafona, u kojima je bila smještena njegova privatna biblioteka sa preko 4.000 knjiga! U toj biblioteci je bilo veoma puno knjiga koje su predstavljale raritete, kao i posebna luksuzna izdanja naših i stranih pisaca, a bilo je tu i veoma skupocijenih knjiga, kao što je luksuzna zbirka „Istorija umjetnosti“ izdanje British museum London. Bilo je tu posebnih izdanja knjiga naših najpoznatijih pisaca kao što su Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović…itd. Na slobodnim mjestima na zidovima stajale su slike Hasana sa Krležom i Andrićem.
Pored toga što je Hasan bio ljubitelj književnosti, on je bio i veliki ljubitelj slikarstva, kao i ozbiljne muzike. Njegovu kuću, sve sobe pa čak i stubište, ukrašavale su slike naših čuvenih slikara, najviše Mersada Berbera, Safeta Zeca i Voje Dimirtijevića, sve sami originali velike umjetničke i finansijske vrijednosti! Najviše se sjećam edicije od 12 slika Mersada Berbera pod nazivom „Španski likovi“, koje su ukrašavale stubište Hasanove vile koje je vodilo na gornji sprat! Pored slika naših eminentnih umjetnika Hasan je posjedovao i nekoliko originala starih flamanskih slikara: Rubensa, Rembranta i Van Goga. Pored galerije slika Hasan je posjedovao i audio sobu, gdje je na svojim najmodernijim audio uređajima iz tog vremena slušao ozbiljnu muziku u Dolby surround tehnici. Posjedovao je nekoliko stotina skupocjenih gramofonskih longplejki, većinom izdanje RCA, sa snimcima opera i operskih arija, snimljenih u najpoznatijim operskim kućama u svijetu kao što su milanska Skala i Metopolitan Opera Njujork itd.., u izvođenju najpoznatijih svjetskih operskih pjevača i operskih diva kao što su Lučano Pavaroti, Marija Kalas, Benjamino Đilji, Enriko Karuzo… Hasan je ovo svoje kulturno blago skupljao cijelog života, a zavještao ga je kao poklon nakon svoje smrti bijeljinskoj biblioteci, bijeljinskoj muzičkoj školi i bijeljinskoj galeriji slika, koja je bila u povoju. Zbog nesretnog posljednjeg rata od toga ne bi ništa! Gdje je ovo završilo, ja ne znam.
Hasanovo prijateljstvo sa Miroslavom Krležom
Poseban veoma prijateljski odnos Hasan je imao sa velikim hrvatskim i jugoslovenskim književnikom Miroslavom Krležom. Hasan je često posjećivao Krležu koji ga je jako cijenio i radovao se njegovim posjetama. O tome danas postoji jako puno pisanih dokumenata. Navešću samo neke od njih:
1. Godine 1981. Hasan je bio kod Krleže u Zagrebu.Ovaj tekst govori koliko je on cijenio Krležu: … „ Ovih dana je u Zagrebu boravio Hasan Grabčanović ( koji je sa Ismetom Kresom i njegovim suradnicima došao u posjetu Krleži ) . – – To me stalno tješi i Enes. Možda Hasan malo i pretjeruje, šali se Kreso, on je već decenijama zaljubljenik u vas i godinama ima čak i sva vaša djela kao i sliku.“ (Miroslav Krleža, Enes Čengić, Alojz Majetić · 1982, Stranica 287)
2. Godine 1982. Hasan je ponovno bio u posjeti kod Krleže u Zagrebu. U Zagreb je došao sa delegacijom iz BiH koja je trebala Krleži uručiti Plaketu i Povelju zahvalnosti. Enes Čengić je o toj posjeti napisao : „Krleži je najavljeno da dolaze tri osobe, a iz Sarajeva ih je doputovalo petoro. Nikog nismo mogli ostaviti, a znao sam da će Krleži biti posebno drago što je sa nama došao Hasan Grabčanović, stari krležijanac, koji, kako sam kaže, čeka da se sretne sa Krležom ravno četrdeseti put !“
3. Hasanova posjeta Krleži pred njegovu smrt 1981. godine, u vrijeme kada je veliki pisac bio bolestan. Hasan je tada sa Krležom razgovarao nadugo i naširoko, evocirajući stare uspomene. Govorio je o vremenu prije Drugog svjetskog rata i Krležinom sukobu sa „ljevicom“. Hasan Grabčanović je izjavio pred Krležom: ” „Sveskaši (saradnici ” Književnih svezaka ” 1940. godine u kojima su objavljeni članci i rasprave protiv Krleže i njegovog ” Dijalektičkog antibarbarusa ” . V.K. ) su se prilično osuli i raspali…“ (Vasilije Kalezić- Ljevica u sukobu sa Krležom,Str 49)
4. Miroslav Krleža je rekao vezano za Hasana i njegovu posjetu: „Eto, sjedio je tu prije neki dan Hasan Grabčanović. Grabčanović je klasičan primjer mladih ljudi koji su bili krležijanci i koji su do dana današnjeg to ostali. On zna, mislim, osamdeset pet posto mojih tekstova napamet. Takav je bio iz Bosne Zijo Dizdarević, Hasan Kikić, pa i Skender Kulenović. Doista sam odgojio cijelu generaciju mladih ljudi.“
Pisanje istoričara, novinara, umjetnika i ostalih o Hasanu
O Hasanu danas u BiH moderni istoričari pišu da je bio zvanični dugogodišnji glavni partijski ideolog u Centralnom komitetu SK BiH, koji je, između ostalog, bio posebno zadužen za kulturu u BiH. Po njima, danas postoje dvije verzije o njegovoj ulozi u posljednjem periodu političke istorije komunizma u BiH, koje su dijametralno suprotne. Prva prikazuje Hasana u veoma negativnom kontekstu, dok je druga dosta umjerenija. Prva je teza da je Hasan bio „čovjek iz sjenke“ koji je „vedrio i oblačio“ u tadašnjem političkom životu u BiH. Njegov politički uticaj je bio ogroman u SKJ iSK BiH toga vremena i nadilazio je njegov publicitet u javnosti, kojem uopšte nije bio sklon. On je bio revnosni patrijski egzekutor koji je bio zadužen za političke „čistke i likvidacije“ nepodobnih partijskih kadrova. Na drugoj strani, on je kao komunistički povjerenik za kulturu i prosvjetu, bio pravi „strah i trepet“ u BiH za kulturne radnike, prosvjetne djelatnike, književnike i umjetnike. Hasan je u to vrijeme lično bio glavni i odgovorni komunistički cenzor svih knjiga i časopisa koji su u njegovo vrijeme objavljivani i štampani u BiH. Takođe, on je imao i veliki uticaj i kontrolu nad ostalim segmentima BiH kulture: likovnu umjetnost, pozoršnu i filmsku umjetnost, operu i Sarajevsku filharmoniju, balet, ozbiljnu i zabavnu muziku, kao i na sve ostale oblasti umjetnosti, te na sve kulturne i prosvjetene događaje i manifestacije koje su se u ta vremena dešavale u BiH.
Druga teza nam govori o Hasanu kao vrlo obrazovanom i probosanski orijentisanom intelektualcu koji ima velike zasluge za popravak položaja SR BiH u okvirima SFRJ, te da on sa drugim bošnjačkim političarima tog vremena ima neosporne zasuge u borbi za proglašenje naše nacije. Što se tiče uticaja na kulturna događanja na ovim prostorima, on je zapravo pomogao da se pokrenu mnoga važna pitanja i projekti i sruše tabui u komunizmu! Za ove teze Hasanovi biografi i kritičari nam danas ne nude nikakve ubjedljive dokaze, ni za prvu ni za drugu tezu. Oni tvrde da je to tako zato što je Hasan Grabčanović bio jedan od onih koji iza sebe nisu ostavljali nikakvih vidljivih tragova.
Akademik Muhamed Filipović o Hasanovom značaju za BiH kulturu
“Ni o kome iz našeg političkog i kulturnog miljea nije, namjerno ili nenamjerno, stvoreno više netačnih predstava i proizvedeno toliko dezinformacija i neutemeljenih objeda, kao o Hasanu Grabčanoviću. A Hasan je bio rijetko pametan, vrijedan, pošten i principijelan čovjek. Bio sam svjedok desetina prilika u kojima je snažno i ne bez opasnosti po sopstveni položaj u komunističkoj hijerarhiji, podržao ljude i bio osobito dobronamjeran prema raznim intelektualnim djelatnicima, među kojima je, to treba znati i priznati, bilo dosta kreatura koje nisu zasluživale da ih se štiti i brani…Hasan Grabčanović je bio čovjek na svom mjestu i imao je velike zasluge za napredak Bosne i Hercegovine i njene kulture.”
Senad Avdić o Hasanu
Ovaj naš poznati novinar danas piše o Hasanovim zaslugama na kulturnom planu u BiH: „Ne treba ići daleko da bi se vidjelo kako ozbiljne države, ozbiljne institucije, temeljiti ljudi planiraju kulturnu politiku i budućnost svoje zajednice; možemo se u to uvjeriti iz vlastitih, svjesno pogaženih, i ciljano zaboravljenih iskustava. Hasan Grabčanović, svojevremeno (pogotovo od beogradskih nacionalističkih krugova) ozloglašeni kulturni komesar, tvorac kuturne, umjetničke i naučne strategije socijalističke BiH, pričao mi je tokom opsade Sarajeva kako je odmah nakon rata riješeno pitanje kadrovskog i tehničkog kompletiranja Sarajrevske filharmonije. “Negdje u Krajini je prilikom povlačenja na kraju rata uhapšena kompletna muzička četa njemačke vojske. Sve ozbiljni, školovani muzičari, sa instrumentima. Tražio sam da ih se, umjesto u zatvor, dovede u Narodno pozorište i odmah angažira u Filharmoniji u nastajanju”. Njemački muzičari ostat će u Sarajevu narednih decenija, gdje će uživati visoko status i ogoman društveni ugled i utjecaj na muzičku scenu.Također, otkrio mi je tada Grabčanović, on je organizirao dolazak u Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu nekih velikih umjetnika koji se tokom Drugog svjetskog rata nisu držali najmoralnije u svojim sredinama. U tom “prelaznom” roku iz Zagreba je u Sarajevo došao/doveden živjeti i raditi muzički genije i aristokrat, kompozitor i pedagog, Boris Papandopulo, koji je bukvalno revolucionirao ondašnju muzičku scenu, na noge postavio Muzičku akademiju koja je kvalitetom bila ravnopravna svim sličnim institucijama u Jugoslaviji. U Hrvatskoj je “ulovljen” još jedan umjetnički “kapitalac”, Jurislav Korenić, teaterski mag, kojem Sarajevo i BiH imaju zahvaliti za potpunu promjenu paradigme i teatarske filozofije, vizonar iza kojeg je pored stotina predstava, ostao Kamerni teatar, teatarski festival MESS…. Na taj način, ozbiljnim uvidom u umjetničke i kulturne tokove, planiranjem (zašto je ta riječ danas proskiribirana kao relikt komunističkog nazadnjaštva?) kulturne politike, osiguranjem stabilnog financiranja stvorena nužna, nezaobilazna baza za izgradnju kulturnog identiteta Sarajeva i Bosne i Hercegovine.
Husnija Kamberović o Hasanu
„Bio sam tada mlad i nisam čak ni puno znao o Hasanu Grabčanoviću. Pamtio sam doba socijalizma, znao sam da je slovio kao moćan i uticajan komunista. Znao sam i za biblioteku Kulturno nasljeđe, jer su tamo objavljivane doista jako vrijedne knjige, lijepo uređene, i knjige koje su bile naša obavezna studentska literatura. (Bile se dvije biblioteke Kulturno nasljeđe: jednu je objavljivao „Veselin Masleša“, a drugu, koju je inicirao Hasan Grabčanović, izdavala je „Svjetlost“). Nisam znao da li je postojala još neka veza između profesora Muhsina Rizvića i Hasana Grabčanovića, ili je profesor Rizvić samo iz poštovanja prema doprinosu Hasana Grabčanovića razvoju kulture u Bosni i Hercegovini učinio ovaj potez kojem sam svjedočio. Na znam niti da li je profesor Rizvić ranije ili kasnije, tokom rata, pomagao Hasanu Grabčanoviću. Znam da je profesor Rizvić umro to ljeto 1994. godine. Kasnije sam, proučavajući našu historiju u doba socijalizma, shvatio da je Grabčanović bio neka vrsta zaštitnika Muhsina Rizvića, da je snažno podržavao ne samo razvoj bosanskohercegovačke kulture, nego se i praktično jako puno angažirao na uvođenju studija književnosti Bosne i Hercegovine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, kao vid kulturne posebnosti Bosne i Hercegovine. Uvidio sam i njegovu ulogu u nekim obračunima unutar bosanskohercegovačkog komunističkog rukovodstva (na primjer, prilikom obračuna sa Pašagom Mandžićem), ali 1994. o tome nisam skoro ništa znao niti mi je tada padalo na pamet da tragam za odgovorom na ta pitanja. Nakon oslobođenja iz Jasenovca, Hasan Grabčanović se ponovo priključio partizanima i prošao čitav ratni put obavljajući mnoge odgovorne dužnosti, posebno u XVI Istočnobosanskoj muslimanskoj brigadi. Poslije 1945, kao prvoborac i istaknuti komunista, bio je najprije imenovan za načelnika OZN-e za Beograd, a potom za načelnika Uprave državne bezbjednosti (UDBA) u Sarajevu.
Iako je do 1941. bio apsolvent prava u Beogradu, poslije je završio i historiju umjetnosti i bio veliki poštovalac i poznavalac djela Miroslava Krleže. „Kažu da je znao napamet skoro cijelo njegovo djelo. Doprinio je, u najvećoj mjeri, stvaranju niza značajnih kulturnih institucija, među kojima su i Akademija likovnih umjetnosti, Umjetnička galerija BiH, biblioteka “Kulturno naslijeđe”, pomogao je izdavačku djelatnost i slobodu izražavanja niza značajnih stvaralaca, koji bi, bez njegove podrške, sigurno doživjeli teške stvari“. Ostala su zabilježena i svjedočenja o njegovim, kao i aktivnostima ostalih bosanskohercegovačkih komunista u afirmaciji muslimanskog nacionalnog identiteta krajem 1960-ih i početkom 1970-ih godina.
Bio je i predsjednik Savjeta Enciklopedije Jugoslavije za Bosnu i Hercegovinu. Kada je početkom 1980-ih, nakon objavljivanja, Separat Enciklopedije za BiH bio podvrgnut velikoj kritici, sa pozicije Predsjednika Savjeta je snažno branio Separat: „Ako imamo u vidu da još nemamo napisanu historiju naroda i narodnosti BiH, historiju književnosti, historiju umjetnosti, ekonomsku historiju itd., i, kako stvari stoje, nećemo ih, nažalost, u dogledno vrijeme imati, možemo sagledati značaj ove monografije koja će za duže vrijeme predstavljati supstituciju za sve ono što još nemamo, a što nam je neophodno potrebno“.
Tokom opsade Sarajeva 1993. Hasan Grabčanović je ostao u svom stanu u Sarajevu, ne žaleći se ni na šta. „Živio je teško, pa je morao rasprodavati svoju izuzetno bogatu biblioteku i kolekciju umjetničkih slika, da bi preživio“.
Kaća Dorić o Hasanu
Ova naša čuvena glumica, koja je već 62 godine na sceni „Narodnog pozorišta“ u Sarajevu, danas govori o svom dolasku u taj grad i poznanstvu sa Hasanom: „Pristala sam, promijenila kartu i otišla u Sarajevo. U komisiji su me dočekali Meša Selimović, Strajo Petrović, Vlajko Ubavčić i Vlado Jablan. Takav sastav primio je novog člana. Šteta je što ne postoji fotografija s te audicije, vjerujem da bi svima bila zanimljiva. Pozorište je tada radilo punom parom. Imali smo veliki ansambl, šest-sedam premijera godišnje, a đaci i studenti su na predstave dolazili svake sedmice. Moj omiljeni period bio je onaj kada su ministri kulture bili Vinko Vinterhalter i Hasan Grabčanović, koji su redovno dolazili na premijere i reprize, dočekujući nakon igranja glumce i glumice pohvalama i buketima cvijeća. Grabčanović bi, kada sam željela neku pomoć, da otputujem u Englesku ili na stipendiju u Francusku, izašao iz svog kabineta da pita šta treba ,Malom princu“, prema mojoj ulozi koju sam često igrala u ovom komadu.“
Predrag Finci, filozof,pisac i esejist
Napisao je u svom radu „Sarajevski zapisi“. kako se Hasan odnosio prema BiH umjetnicima i književnicima, i koliko su se oni njega bojali. Finci tu kaže sljedeće : “ Šta kaže Hasan? Pitanje je uvijek bilo izgovarano sa zebnjom. Mnogo je toga zavisilo o Hasanovoj volji“.
Z. Marić, novinar beogradskog časopisa NIN, krajem osamdesetih napisao je sljedeće: „ Hasan Grabčanović je inače diljem zemlje poznat autor čuvene rečenice : Pustićemo ti malo krvi, sokole moj!“. Međutim prema svjedočanstvu aktera ovoga događaja profesora dr. Esada Ćimića, ovo nije istina! Autor koji je u NIN-u objavio tu neistinu o Hasanu je pisao po diktatu i u vrijeme kada je Miloševićev režim pokušavao diskreditovati i srušiti sebi „nepodobno“ komunističko rukovodstvo u BiH.
Na ovu Marićevu izmišljotinu Hasan je mudro reagirao i ovako odgovorio : „Da su ipak u pitanju samo nemar, brzopletost, a možda i neophodna površnost koja prati ovu profesiju, a ne dalekosežnije namere NIN – ovih saradnika možda najbolje potvrđuje omaška koju je u prošlom broju učinio …“(Kultura i politika: stvaralaštvo pod okriljem ideologije – Stranica 259)
Izvještaj Gazi Husrev-Begove biblioteke o Hasanu
Odsjek je osnovan iste godine kada je osnovan i Fakultet (1950), pod nazivom Katedra za orijentalnu filologiju, a kasnije (1971) prerasla je u Odsjek za orijentalne jezike i književnosti. Nisam imao priliku da dobijem uvid u elaboraciju koja je vjerovatno urađena prilikom njegova osnivanja, kako bih mogao procijeniti koji su bili motivi za osnivanje Odsjeka, kakav program je predviđen te da li je objašnjeno zašto mu je dat upravo takav naziv. Velikog osnova ima moja pretpostavka da je Odsjek osnovan u prvome redu radi proučavanja bošnjačke baštine na orijentalnim jezicima, a manje radi proučavanja modernoga muslimanskog Istoka. U prilog tome govori činjenica da su studenti na tome odsjeku obavezno slušali predmet Historija južnoslavenskih naroda. Također, Orijentalni institut (osnovan u Sarajevu iste godine) utemeljen je osnivačkim aktima prvenstveno na potrebi da se izučava bošnjačka baština na orijentalno-islamskim jezicima, pa je prirodno očekivati da je sa istim temeljnim ciljevima osnovan i Odsjek, utoliko prije što je dio kadrova radio istovremeno u obje ustanove. Fehim Nametak, koji je dugo radio u Orijentalnom institutu, kazivao mi je, samopouzdanjem dobro obaviještenog čovjeka koji je bio „na licu mjesta”, kako se u vezi s programima Orijentalnog instituta vodio nevidljiv rat među političarima. Dok je utjecajni Hasan Grabčanović zagovarao programe u kojima bi baština i osmanistika bile u prvome planu, na prijedlog Nijaza Durakovića osnovan je i referat za Bliski istok (šef referata je bio Muhamed Mujić) koji je trebao prerasti u odjeljenje gdje bi se proučavao savremeni Bliski istok. No, ova inicijativa nije ozbiljno razvijena i afirmirana, te je referat ostao, više-manje, samo „statutarno slovo
Nenad Kecmanović o Hasanu
Danas kvazi-politikolog i novokomponovani velikosrbin Nenad Kecmanović, govoreći protiv Kristijana Šmita, upoređuje ga sa svojim nekadašnjim komunističkim drugom iz „iste klupe“ Hasanom Grabčanovićem, na kojeg danas po zadatku u Beogradu valja „drvlje i kamenje“ : “Krajem 70-ih i početkom 80-ih, kada je u socijalističkoj BiH cvjetalo zajedništvo i suživot, vodile su se žestoke polemike na temu takozvanih nacionalnih disciplina koje se sada poduhvatio lažni visoki predstavnik Šmit. Projekat istorije BiH u ANUBiH zapeo je na pitanju da li je osmanska vlast u BiH bila okupacija ili uprava, a na Filozofskom fakultetu u Sarajevu da li se istorija književnosti i umjetnosti u BiH sastoji od tri nacionalne ili je jedne integralno bosanske.“„Hasan Grabčanović, nepoznat našim savremenicima, čak i u BiH, bio je potpredsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista zadužen za obrazovanje i kulturu, sa misijom da objedini tri nacionalne istorije, istorije književnosti i jezika kao temelj kulturne integracije BiH, koja, kako je zborio Hamdija Pozderac, ‘neće da bude ni više ni manje nego ostale republike’. Inspiracija su bile ideje Muhameda Filipovića o bosanskom duhu u književnosti BiH. Problem su bili Ivo Andrić i Meša Selimović koji su se osjećali Srbi, a tek je nezaobilazni Petar Petrović Njegoš zbog ‘istrage poturica’ bio teško iskušenje za prosvjetno-pedagoške institucije i nastavnike”, sjeća se danas bivši komunista Kecmanović.
Prema njegovim riječima, “na partijskom aktivu Filozofskog fakulteta u Sarajevu Milorad Ekmečić je objašnjavao drugu Hasanu da se istorija u udžbenicima ne može mijenjati unazad ma koliko protivrječila samoupravnom socijalističkom zajedništva i suživotu”. Svoju tiradu ovaj do juče komunista, a danas novokomponovani velikosrbin nastavlja :
“Tek sa maternjim jezikom u SR BiH je bila sprdačina! U svega nekoliko školskih godišta taj jezik je najprije bio srpski, pa je onda nazvan ‘srpskohrvatski’, pa onda ‘srpskohrvatski/hrvatskosrpski’, a poslije rata srpskom i hrvatskom jeziku Bošnjaci su u prilog jedinstvenoj državi dodali i ‘bosanski'”.
Da napomenem, dotični Kecmanović je poznat po svome političkom egzibicionizmu i prevrtljivosti, promijenio je partija, stranaka i strana ko „ćelav kapa“. Najprije je živio, studirao i radio u Sarajevu, gdje je bio okorjela komunjara, a pred rat je postao gorljivi Markovićev „reformista“. Poznat je po tome što je pristao da bude nezakonito kooptiran u ratno predsjedništvo BiH u kojem je zamjenio legitimno izabrane srpske predstavnike. I na kraju, kad mu se više nisu dijelile patnje sa svojim sugrađanima, pobjegao je u Beograd i postao velikosrbin
Hasanova porodica
Kako sam već napisao, Hasan je bio oženjen Svetlanom Krstić iz Beograda. Hasan se sa mojom strinom Svetlanom upoznao još za vrijeme njihovog studiranja na Beogradskom univerzitetu krajem tridesetih godina prošloga vijeka, oboje su tada bili članovi KPJ i često su se viđali na tajnim partijskim sastancima. Iz toga poznanstva se rodila velika ljubav koja je bila krunisana brakom nakon Drugog svjetskog rata. I Svetlana je, kao i Hasan, učestvovala u NOB-u i bila je u partizanima. Svetlana je po profesiji bila ljekar specijalista – pulmolog, radila je u Vojnoj bolnici u Sarajevu.Ona je bila rođena sa iščašenjem kukova, pa je cijeli svoj život imala posljedice zbog toga, do kraja života teško se kretala, osjetno je hramala-šepala! Svetlana je umrla u Sarajevu sedam godina nakon Hasanove smrti, 23. marta 2003. godine. Hasan u braku sa Svetlanom nije imao djece.
