Piše: Saud Grabčanović
Biografija hercega Stjepana Vukčića-Kosače i porijeklo njegove porodice
Stjepan Vukčić Kosača je rođen u selu Kosačama kod Foče oko 1404. godine u poznatoj bosanskoj plemićkoj porodici Hranići – Kosače, a umro je u Herceg Novom 21/22. maja 1466. godine. On je bio Veliki vojvoda Rusaga bosanskoga od 1448. Godine, kao i herceg „Vojvodstva Svetog Save“. Prema istorijskim zapisima koji govore o njegovom životu, herceg Stjepan je bio najistaknutiji vlastelin iz porodice Kosača. Njegov posjed se protezao od Lima i Drine preko Neretve u Dalmaciji do Imotskog, a po njegovom posjedu (Hercegova zemlja) danas nosi ime južni dio naše zemlje – Hercegovina. Njegovo srednje prezime Vukčić je vezano za ime njegovog oca Vukca, očevo ime se u Srednjem vijeku uvijek naglašavalo u identifikaciji bosanske vlastele sa svojim rodonačelnikom.
Stjepan Vukčić je bio sin kneza Vukca Hranića-Kosače i kneginje Katarine koja je bila porijeklom iz Italije. Poznato je da je herceg Stjepan imao sestru Teodoru-Doroteju, koja je bila udata za velikaša Radoslava Pavlovića. Herceg Stjepan je rođen u selu Kosača nedaleko od Foče na putu prema Goraždu (15 kilometara). On je bio bratić Sandalja Hranića Kosače, Velikog vojvode bosanskog, koji nije imao djece i kojeg je naslijedio prema njegovoj oporuci. (Š. Bešlagić: Selo Kosača i njegovi spomenici. Naše starine, 6-1959, str. 243–246.)
U dokumentu upućenom caru Frederiku III 20. januara 1448. godine Stjepan Vukčić Kosača se nazvao : „Vojvoda Svetog Save, Gospodar Huma i obale i Veliki knez“, te prisilio bosanskog kralja da ga prizna kao takvog. Titula Vojvoda Svetog Save imala je značajnu vrijednost za javnost, jer su Savine relikvije u manastiru Mileševa, čudotvornim smatrali ljudi svih kršćanskih vjera u regionu. (Van Antwerp Fine 1994, str. 578.)
Kosače, kojima je pripadao herceg Stjepan, bile su bosanski plemićki rod koji je postojao od 14. do 17. vijeka, kada je potpuno izumro po muškoj liniji. Ime ovog roda se najranije spominje uz prve tri generacije, krajem 14. do polovine 15. vijeka. Ovaj je rod živio u dva naselja, danas mala sela, koja se nalaze u Podrinju između gradova Foče i Goražda. Prvo selo koje je ovaj rod naseljavao bilo je selo Hranjevići u čijoj su okolini imali svoje prve posjede. U skladu sa srednjovjekovnim plemićkim prezimenima, prema nazivu mjesta gdje su živjeli i imali posjede ovaj je rod najprije nosio prezime Hranić. Ovakav način identifikacije plemića sa svojim posjedom se praktikovao u cijeloj zapadnoj Evropi u Srednjem vijeku, s tim da su se ispred toponimskog prezimena dodavali prijedlozi „Von“,“Van“ „Of“ , „Di“ , „De“.. ( u zavisnosti od jezika). Na različitim evropskim jezicima značenje bukvalnog prevoda ovog prijedloga je „od“, dok je stvarno u praksi to značilo da je taj čovjek „plemeniti“ . Sitno plemstvo koje je živjelo u istom selu i bilo u srodstvu sa Hranićima, a pošto je od nih bilo puno siromašnije, zbog autoriteta svojih jačih rođaka praktikovalo je primjenjivati deminutiv ovog imena pa su se nazivali „Hranušići“. Iz redova ovog sitnog plemstva potekao je i poznati osmanski zapovjednik Skopskog krajišta i graditelj Sarajeva i Novog Pazara, Ishak-beg Ishaković- Hranušić, koji je prešao na islam u vrijeme vladavine Sandalja Hranića. Ishak-beg je tako bio rođak hercega Stjepana. U kasnijim vremenima, u doba kada se rodio i živio herceg Stjepan, Hranići su svoj dvor i svoju prijestolnicu prenijeli u obližnje naselje Kosače, koje su osvojili u ratu, kao i zemljišne posjede u okolini tog mjesta. Prema toj novoj prijestolnici ovaj se rod od kraja 14. vijeka počeo nazivati svojim novim imenom Kosače.
Poslije Stjepanove smrti Kosače se u istorijskim spisima spominju još oko stotinjak godina. Posljednji njihov pomen datira iz 17. vijeka, kada su u istorijskim spisima bili zabilježeni pripadnici zadnje grane ovoga roda. Osim velikaških kuća, rodu Kosača su pripadale i četiri kuće sitnoga plemstva. Kako sam već rekao, bosanski plemićki rod Kosače potiče iz gornjega Podrinja, gdje su imali svoje posjede. Srednjovjekovni istoričar Mauro Orbini dovodi ih u vezu sa zemljištem Kosač (terra detta Cossac) u srednjovjekovnoj Župi Osanici. Kraj sela Ilovače, jugozapadno od Goražda prema Foči i danas postoji naselje Kosače koje na njih čuva uspomenu. U tom je kraju i seoce Hranjevići u kojem su, prema predanju, živjeli pripadnici roda Hranića od kojih su nastale Kosače. Prema istoričaru L. Crijeviću Tuberonu, Kosače potiču od legendarnoga rudinskoga kneza Vuka Hrane. Kako je ovaj plemićki rod snažio, povećavali su mu se posjedi, pa su u 15. vijeku Hranići-Kosače vladale područjem od Prijepolja, Pljevalja, Nikšića i Boke Kotorske do Cetine, a poslije su postali vladarima cijelog Huma i Zahumlja, te dijelova Dalmacije. Kosače su kasno dobile svoj plemićki grb, tek 1465. godine. Sin hercega Stjepana Vladislav ga je konačno oblikovao i postavio u njega tri kose pruge na štitu sa lavom i zastavom iznad njega.
Sandalj Hranić bosanski vlastelin, Stjepanov amidža od kojeg je on naslijedio posjede i titule, u svoje vrijeme je bio jedan od najmoćnijih velikaša u Bosanskom kraljevstvu. Sandalj iz više brakova nije imao djece niti muških nasljednika, te je za života oporukom svoje posjede i titule ostavio bratiću Stjepanu. Svoje pozicije Sandalj je gradio na stalnom slabljenju centralne vlasti tadašnjih bosanskih kraljeva. Njegov „stil“ vladavine će prihvatiti i njegov bratić i nasljednik herceg Stjepan, koji će do kraja svog života primjenjivati taktiku svoga amidže! Sandalj se u svojim namjerama da postane samostalni vadar na svojim posjedima nije libio prihvatiti vazalni položaj od osmanskog sultana, čija je vojska u to vrijeme bila na granicama Bosne kojoj je prijetila i u nju često upadala. Sandalj se uplitao u prilike u Zeti pomažući Crnojeviće u njihovu sukobu s Balšićima (Stracimirovići), te je nakon pogibije Radiča Crnojevića 1396. godine on postao gospodarom Budve, Grbaljske župe i dijela brdskih posjeda. Grad Kotor je zbog ovoga bio prisiljen prihvatiti vlast bosanskog kralja. Sandalj je za života bio vladar golemih prostora naše zemlje. Njegovi posjedi su obuhvatali prostore istočne Bosne, skoro cijele današnje Hercegovine, dijelove današnje Dalmacije kao i velike dijelove današnje Crne Gore.
Sandalj je praktično bio samostalni vladar koji je formalno podržavao bosanskog kralja Ostoju do bosansko-dubrovačkog rata 1403–04.godine. Nakon ovog rata Sandalj se okrenuo protiv kralja Ostoje zajedno sa hercegom Hrvojem Vukčićem Hrvatinićem, knezovima Jurjem i Pavlom Radivojevićima i Osmanlijama. On je tako sudjelovao u svrgavanju kralja Ostoje i dovođenju kralja Tvrtka II. Tvrtkovića na prijestolje Kraljevine Bosne u maju 1404. godine. (Hrabak: Venecija i Sandalj Hranić u njegovom širenju po Primorju počev od Herceg-Novog. Boka, 11(1979) str. 199–225.)
U istorijskim dokumentima Stjepan Vukčić Kosača se najranije spominje kao jedan od potpisnika isprava iz 1419 i 1420, godine, po kojima Kosače ustupaju Dubrovniku svoje dijelove Konavala i Vitaljine. Te je isprave on potpisao zajedno sa ocem i amidžama, što nam jasno govori da je on tada već bio određen za nasljednika amidže Sandalja. Titulu kneza je dobio1429. Godine, a 1432. godine je naslijedio porodični posjed. (Zbornik Konstantina Jirečeka, 1. Beograd 1959.)
Nakon što je naslijedio zemljišne posjede i titulu od svoga amidže Sandalja Hranića, mladi Stjepan Kosača je najprije bio prinuđen braniti svoje posjede koje su nakon Sandaljeve smrti pokušali zauzeti Ugri. U kratkom ratu je uspio pobjediti Ugre i potisnuti ih u Hrvatsku. Nakon tog uspjeha mlađani Stjepan je krenuo u osvajanje novih posjeda najprije u Humu i Zahumlju (današnjoj Hercegovini). Uspio je zeuzeti cijeli Hum i Zahumlje i niz gradova u njima: Trebinje, Klobuk, Bileća, Ljubuški, Blagaj… I u daljnjim ratovima on je imao dosta uspjeha, posebno u Zeti čije je dijelove, sve do grada Bara i Ulcinja, uspio osvojiti i pripojiti svojim posjedima. Herceg Stjepan je ratovao i protiv tada vrlo moćne Venecije, ali u tom sukobu sa Mletačkom republikom nije imao uspjeha. U novom ratu je od Dubrovnika uzeo dijelove Konavla i Pelješac, a od bosanskog kralja grad Novi u Boki Kotorskoj, koji je nakon njegovog osvajanja nazvan „Herceg Novi“. Pored ovih posjeda u Bosni, Humu i Crnoj Gori herceg Stjepan je držao i dijelove hrvatskog primorja. U Dalmaciji je držao grad Omiš i okolinu. Sa ovim osvajanjima i širenjem svojih posjeda Herceg Stjepan je postao najmoćnjiji feudalni velikaš u istoriji srednjovjekovne Bosne! Više puta je ratovao protiv bosanskog kralja Tomaša u savezu sa Osmanskim carstvom i Srpskom despotovinom sa promjenjljivim uspjesima.
Stjepan Kosača je 15. februara 1444. godine potpisao ugovor sa Alfonsom V kraljem Aragona i Napulja, i time postao njegov vazal u zamjenu za pomoć protiv bosanskog kralja Stjepana Tomaša, vojvode Ivaniša Pavlovića i Mletačke republike. Istim ugovorom Stjepan je obećao plaćati danak Alfonsu umjesto osmanskom sultanu, što je činio do tada. ( Momčilo Spremić, Balkanski vazali kralja Alfonsa Aragonskog, Prekinut uspon, Beograd 2005, pp. 355–350).
Nakon perioda neposluha i odmetništva od centralne vlasti, Stjepan Vukčić-Kosača se pomirio sa tadašnjim bosanskim kraljem Tomašem koji je oženio njegovu kćerku Katarinu. Ovim brakom su se učvrstile veze i povjerenje između Hercega Stjepana i njegovog zeta kralja Tomaša. Stjepan je tako priznao kraljevsku vlast Kotromanića nad Humom i prihvatio Tomaša kao bosanskog kralja. Nakon ovog pomirenja herceg Stjepan je do svoje smrti, pored titule „Hercega“ Huma nosio i titulu „Velikog vojvode bosanskog rusaga“.
Herceg Stjepan stolovao je u više rezidencija, najčešće u dva grada: ljeti u Blagaju, a zimi u Novom (Herceg Novi). Stjepanove težnje za privrednim osamostaljenjem njegove paradržave su došle do izražaja i u njegovim naporima da grad Novi razvije u pomorsko i trgovačko središte. Grad je još od ranije imao solanu, a Stjepan je u Novom 1449. godine osnovao radionicu za izradu sukna. Kada je izbio rat sa Kotorom i Dubrovnikom, koji je trajao od 1451-54, tzv. Drugi konavoski rat, u njega su se upleli i hercegovi protivnici, bosanski kralj i ban Stjepan Tomaš, hercegov sin Vladislav Hercegović Kosača, vlastela Vlatkovići i pojedini hercegovi vazali. Osmanlijska vojna pomoć koja je bila upućena hercegu pokolebala je njegove protivnike, pa se 1453. godine pomirio sa sinom Vladislavom, a 1454. godine s Dubrovnikom. Kako su Osmanlije počeli upadati u njegovu zemlju, pomirio se i s novim bosanskim kraljem Stjepanom Tomaševićem (1461.). Nakon pada centralne Bosne 1463. njegove zemlje Hum i Podrinje su postupno, od 1465. godine, osvajale Osmanlije, a Mlečani Neretvansku krajinu. Potkraj života vlast mu je bila svedena na usko primorsko područje s gradom Novim. Za života hercega Stjepana Turci nisu uspjeli osvojiti sve njegove posjede u Hercegovini. Herceg Stjepan je umro u Novom 22. maja 1466. godine. Desetak godina nakon njegove smrti, tek 1482. godine, Osmanlije su konačno zauzele ovo područje i grad Novi. Do tada je tim bijednim ostatkom nekadašnjih ogromnih hercegovih posjeda vladao njegov srednji sin – nasljednik Vlatko. Nakon turskog osvajanja, Osmanlije su prema Stjepanovoj tituli „Hercega“ Humu i Zahumlju dale zajedničko novo ime „Hercegovina“, što je zaživjelo i ostalo do dana današnjeg. U prošlosti se područje Hercegovine mijenjalo, ali se ona kao pojam i teritorija održala do danas. Tako je vremenom stari naziv bosanskih pokrajina Hum i Zahumlje bio potpuno napušten.
Herceg Stjepan Vukčić –Kosača se danas smatra rodonačelnikom Hercegovine, a njegov lik i djelo se danas posebno koriste u dnevno-političke svrhe od strane hrvatskih nacionalista u ovom dijelu naše zemlje. Međutim, ova politika u svom temelju nema nikakve stvarne historijske podloge i utemeljenja. Poznate su činjenice da je herceg Stjepan rođen u Bosni u okolini gradova Foče i Goražda i da je bio Bosanac (osmanski: Bošnjak), te da je po vjerskom ubjeđenju bio heretik-bogumil, pripadnik i veliki mecena Crkve bosanske. Znači, on nije bio katoličke vjere te se iz tih razloga prema današnjim standardima ne može smatrati Hrvatom, a nije bio ni pravoslavac, te se prema današnjim standardima ne može smatrati ni Srbinom! On jeste u doba smutnji i križarskih vojni protiv Bosne pomalo „lutao“ i balansirao između ove dvije vjersko- etničke skupine (danas krivo interpretirane kao „nacije“), ali je do kraja svoga života ostao vjeran svojoj „Crkvi bosanskoj“. To nam najvjerodostojnije danas dokazuje oporuka (testament) „gosta“ Crkve bosanske Radina Butkovića iz 1466. godine. Taj velikodostojnik Crkve bosanske je pobjegao zbog progona inkvizicije na čelu velike skupine bogumila iz centralne Bosne u Hum, gdje ih je pod svoju zaštitu stavio herceg Stjepan, veliki simpatizer te crkve i „heretik“.
Pored gore navedenih činjenica, poznata je i činjenica da je njegov najmlađi i najdraži sin, imenjak Stjepan, dobrovoljno prešao na islam i uzeo je ime Ahmed, a uz njega je koristio prezime Hersek. Za kratko vrijeme Stjepan – Ahmed je u Istanbulu napravio zavidnu političku karijeru. Dogurao je do funkcija visokih carskih službenika, s obzirom na to da je za turske prilike bio više nego dobro obrazovan i sposoban. Ahmed je bio prvi naš Bosanac – Bošnjak koji je postao Velikim vezirom Osmanskog Carstva. Tadašnji sultani su ga čak četiri puta određivali na ovu najvišu funkciju u Osmanskom Carstvu.
(nastaviće se)
