Piše: Saud Grabčanović
Sukob hercega Stjepana sa sinom Vladislavom, turska intervencija
Herceg Stjepan se 1461. godine ponovo sukobio sa svojim odmetnutim sinom Vladislavom, pošto nije održao obećanje iz 1453. godine o podjeli zemlje i gradova svojim sinovima. Zbog ovoga se Vladislav 1462. godine obratio Porti i dobio sultanovu potporu u sukobu protiv oca. Turska je vojska u sklopu potpore Vladislavu 1463. godine napala Stjepana, potukla ga na Breznici i na vlast dovela njegova odmetnutoga sina. Glavni turski napad na Bosnu pod sultanom Mehmedom II El Fatihom 1463. godine zaobišao je Stjepanovu paradržavicu, pa su hercegove zemlje od crte Gacko, Nevesinje, Ljubuški prema primorju ostale pošteđene. U toku osmanske okupacije Bosne iz mjera predustrožnosti lukavi herceg Stjepan se sklonio na mletačku galiju, a dio njegove vojske povukao se u primorje. U julu te godine su se Stjepan i Vladislav nakratko pomirili. Herceg Stjepan je prepustio sinu četvrtinu svojih zemalja. Stjepan i sin Vlatko pridružili su se u decembru ugarskom kralju Matijašu Korvinu koji je upao u Bosnu u namjeri da je povrati iz ruku Osmanlija. Kralj Matija i herceg Stjepan su se kraj Jajca dogovorili da Ugarska pošalje vojne posade u najugroženije hercegove gradove. Zauzvrat, herceg i njegov sin Vladislav su pomogli Ugrima da osvoje Jajce u decembru 1463. godine. Godine 1465. između Stjepana i Vladislava izbio je posljednji sukob. Mlečani i Dubrovčani su ih pokušavali pomiriti bez uspjeha. Stjepan je tražio od sina da poštuje uslove ranijeg pomirenja, što je Vladislav odbio. Novi se sukob između oca i sina desio u teška vremena neposredne turske opasnosti. Herceg Stjepan se u ta teška vremena nadao odbrani svojih posjeda od Turaka uz pomoć Ugrarske i njenog kralja Matijaša Korvina. Međutim, konkretna pomoć hercegu od strane Ugarske je izostala. Odbačen je bio i njegov prijedlog kralju Matijašu o zamjeni hercegovih posjeda za Zagreb i posjede u Ugarskoj. (Marko Dragić, Herceg Stjepan Vukčić Kosača)
Konačni pad Huma pod Turke i smrt hercega Stjepana Vukčića Kosače
U ljeto 1465. godine na hercegove zemlje je udarila velika osmanska vojska, na čijem je čelu stajao poslednji osmanski zapovjednik Skopskog krajišta Isa-beg Ishaković Hranušić, islamizirani rođak hercega Stjepana. Tako je započelo konačno tursko osvajanje hercegove zemlje. Turci su brzo osvojili najveći dio Huma, pa su Stjepanu ostali samo posjedi oko donje Neretve, gradovi Novi i Risan s okolicom, te Župa Dračevica, a u unutrašnjosti grad Ključ. U martu 1466. godine se herceg Stjepan Vukčić Kosača teško razbolio. Osjetivši da mu se smrt približava, ostarjeli herceg je zatražio od Dubrovčana da prime njegovu imovinu. Dana 21. maja 1466. godine je izdiktirao svoj testament, kojim je gotovo potpuno razbaštinio sina Vladislava, i sutradan umro u gradu Herceg Novom. Uz njegovu postelju, dok je umirao, bila su prisutna dvojica od njegovih sinova : srednji sin Vlatko i najmlađi sin – hercegov miljenik i imenjak Stjepan. Nakon smrti hercega Stjepana starija braća su razdijelila očeve posjede i imetak, a najmlađi sin Stjepan tom prilikom nije dobio ništa ! Ovakav rasplet događaja, u kojem mu je bilo uskraćeno nasljedstvo, mladog je Stjepana podstakao da pređe na tursku stranu da ode u Istanbul i da primi islam i promjeni ime u Ahmed. Herceg Stjepan Vukčić kosača je, prema nekim dokumentima, bio sahranjen u gradu Herceg Novom u nekoj crkvi koja danas više ne postoji, te se danas uopšte ne zna za hercegov grob. Desetak godina nakon smrti hercega Stjepana Turci su zauzeli i ostatak njegovih posjeda, pa su oba njegova preostala sina koji su podijelili očevu imovinu, Vladislav i Vlatko, pobjegi pred Turcima u Hrvatsku. ( Peetz: Ahmed paša Hercegović. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 4 (1892) 2, str. 361–363.)
Prema zvaničnim podacima, Hum, tj. današnja Hercegovina, pao je pod Turke puno kasnije od centralne Bosne. Nakon smrti hercega Stjepana njegova paradržava je nastavila sa svojim postojanjem i to pod vlašću njegovog naslijednika, srednjeg sina Vlatka, koji je nosio titulu „herceg“, kao i otac. On se dugo odupirao osmanskoj okupaciji očevih posjeda, što vojno, što vješto balansirajući kao turski vazal po ugledu na svoga oca. Međutim, Osmanlije su postepeno zauzimale teritoriju hercegove zemlje koja se iz godine u godinu sve više smanjivala. Konačni pad ostaci ostataka hercegove paradržave su doživjeli 1481. Godine, kada su Osmanlije uspjele osvojiti grad Novi, kojeg im je herceg Vlatko predao bez borbe.
Sinovi nasljednici Hercega Stjepana Vukčića Kosače
1.Vladislav Hercegović-vojvoda, rođen je 1426.godine a umro je 1490. godine. U pisanim dokumentima on se prvi put spominje 30.10.1435. godine, kada su Dubrovčani primili njega, oca mu i brata Vlatka za svoju „vlastelu i vijećnike“. U maju 1440. godine Vladislav je dobio svoj dio Sandaljevog posjeda, pa se zaključuje da je tada bio punoljetan, po tadašnjim propisima morao je imati 14 godina. Nakon ovoga on se spominje i u oporuci Sandaljeve udovice Jelene. Vladislav se najviše spominje nakon 1448. godine, kada je izbio sukob između njega i oca zbog njegove zaručnice („madona Helisabeth de cherzech“) koja je dovedena iz Italije i koju je otac zadržao za sebe! Zbog ovakvog očevog poteza mlađani Vladislav se osjećao jako ponižen i povrijeđen, te se je okrenuo protiv svoga oca! Tako je u toku rata koji je Stjepan vodio sa Dubrovčanima, Vladislav 15.08.1451. godine obećao Dubrovačkom senatu da će ustati protiv oca. Kada se u avgustu 1452. godine pobunio protiv oca, uz njega su u Humu bili majka Jelena, baka i Ivaniš Vlatković. Oni su uz pomoć bosanskog kralja Tomaša i Petra Vojsalića zauzeli Blagaj, Tođevac, Vratar u Sutjesci, dva grada na Neretvi, Vjenčac u Nevesinju, Imotski, Kruševac i Novi u Luki, pa je početkom aprila te godine čitav Hum bio u njihovim rukama, osim Ljubuškog koji je zauzet nešto kasnije.Vladislav je sa saveznicima tada ozbiljno ugrozio oca, ali se njegov položaj pogoršao neočekivanim povratkom kralja Tomaša, hercegova neprijatelja, iz Huma u Bosnu. Vladislavov položaj je postao kritičnim kad je Venecija, na hercegov nagovor, zaposjela Krajinu, pa ga je od poraza spasio ponovni Tomašev dolazak u Hum. Uskoro su se Vladislav i bosanski kralj Tomaš sukobili oko Blagaja. Vladislav je bio sklon popustiti. Sporazumjeli su se da mu Tomaš ustupi zemlje od planine Čemerno do mora, a vojne akcije nisu obnavljane. Na hercegov nagovor Turci su provalili u februaru 1453. godine u Vladislavove zemlje i pljačkali ih, a grad Novi na Neretvi su opsjedali, što je Vladislava prisililo da pregovora s ocem. Primirje je postignuto 11. aprila te godine. U julu je sklopljen mir po kojem su pobunjenici za priznanje hercegove vlasti imali zadržati svoje posjede, a on sinovima podijeliti zemlju i gradove. (V. Skarić: Izabrana djela, 3. Sarajevo 1985.str 252-256.)
Pri sređivanju odnosa između hercega Stjepana i srpskog despota Đurađa dogovorena je 1453. godine ženidba Vladislava i bizantinke Ane Kantakuzen, bratične srpske despotice Jerine („proklete“), a njihova svadba i vjenčanje su obavljeni 1455. godine. Ponovo 1461, kao i naredne 1462. Godine,Vladislav se je sukobio sa ocem, zbog neriješene razdiobe zemlje prema pomirenju iz 1453. godine. Po novom dogovoru Vladislavu je otac nudio tri grada u istočnom dijelu zemlje. Međutim, Vladislav je tada tražio polovicu očevih zemalja, a kako to nije dobio, obratio se sultanu tražeći da mu on dodijeli pripadajući dio očevine. Sa namjerom da od sultana dobije što je želio,Vladislav se zaputio u Istanbul i obratio se Porti. Nakon audijencije sultan mu je dodijelio sve „što poiska od očeve zemlje“ i dao mu je vojnu potporu da to uradi ako se Stjepan bude suprotstavljao odluci sultana. Pošto se Stjepan protivio sultanovoj odluci, Turci su na početkom 1463. napali hercega, potukli ga i Vladislava doveli na vlast. Uz mletačko posredovanje Vladislav se pomirio sa ocem u julu te godine, pa mu je otac predao četvrtinu svojih zemalja. Kad se turska vojska povukla iz Bosne, okrenuo se protiv Turaka, u julu je zauzeo Ljubuški, a do polovine oktobra uklonio turske posade iz zaposjednutih gradova u Humu. U septembru 1463. Vladislav je zatražio trećinu očevine. U strahu da se ponovo ne prikloni sultanu, posredovali su Mlečani, a herceg je popustio, pa se od marta 1464. godine kao Vladislavova mjesta spominju Trebinje, Ljubomir, Fatnica, Rudine, Bileća, Cernica, Uskoplje, Kameno Brdo, Bioče, Grepci, Torić, Mićevac, Slavogostić, Ledenice i Kotezi. U jesen 1463. godine Vladislav je bio u službi ugarskog kralja Matijaša Korvina, koji ga je u decembru te godine primio u red ugarskih velikaša i dokumentom od 6. decembra te godine potvrdio njemu i njegovu sinu Balši župe Uskoplje, Ramu i Livno s gradovima Veselom Stražom, Prozorom i Livnom. Na početku 1465. godine je ponovno došlo do razdora između Vladislava i oca. Isa-beg Ishaković Hranušić je u to vrijeme započeo osvajanje hercegove zemlje napadom na posjede Vladislava, koji je pred Turcima pobjegao na ostrvo Mljet. Nakon prestanka osmaskih napada na njegove posjede, Vladislavu su ostali u posjedu samo: Kameno Brdo, Mičevac kraj Trebinja, Livno i Visući na Cetini. Herceg je smatrao Vladislava odgovornim što je doveo Turke u Bosnu „na smrt i uništenje sviju nas“ pa ga je zato u svom testamentu od 21.05.1466. godine izostavio od naslijeđa. Nakon očeve smrti Vladislav je bio u zavadi s bratom Vlatkom zbog podjele naslijedstva. Nakon postignutog sporazuma o podjeli imovine braća su se pomirila 1475. godine. U to vrijeme je Vladislav služio je kao vrhovni mletački zapovjednik u Bosni, ali se ubrzo okrenuo napuljskom kralju Ferdinandu I i njegovim je izaslanicima ustupio dva svoja grada. U februaru 1467.godine Vladislav je otišao u Ugarsku ostavivši na otoku Šipanu ženu Anu i sina Balšu. Iz Ugarske se vratio na otok 1469. Godine, a 1471. se sa ženom i sinom preselio u grad Veliki Kalnik na posjed koji mu je dodijelio kralj Matijaš Korvin, uz titulu „dux de Kemlek“. Kada je kralj Matijaš 1480. godine Veliki Kalnik dodijelio hrvatsko-slavonsko-dalmatinskomu banu Ladislavu Egerváriju, Vladislav je dobio Mali Kalnik, a 1481. godine kralj Matijaš mu je dao na upravu mjesto Morović u Sremu. Najveći dio života Vladislav je nosio titulu kneza, od 6.12.1463. godine kao ugarski podanik od kralja Matijaša Korvina dobio je titulu vojvode, a 30.05. 1470. godine titulu hercega. ( Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 21(1986) 22, str. 209, 211.)
2. Vlatko Hercegović- herceg , rođen je 1427. godine u Blagaju, a umro je na otoku Rabu 1489. godine. Spominje se prvi put 30. 10. 1435. godine kad su Dubrovčani primili njega, njegova oca i brata mu Vladislava za svoju „vlastelu i vijećnike“. U maju 1440. godine dobio je svoj dio Sandaljeve imovine, a dvije godine poslije spominje ga u testamentu i Sandaljeva udovica Jelena. Godine 1455. godine oženio se rođakom Ulrika II Celjskoga. Predvodio je u novembru 1461. godine očevo izaslanstvo na krunisanju posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića u Jajcu. Od ljeta 1463. učestvovao je u borbama protiv Turaka, kojima je u julu uzeo Ključ kraj Gacka, u avgustu ih je pobijedio u istočnom dijelu Kosačinih zemalja, a u nastavku ratovanja prešao je u zemlju Pavlovića, gdje je osvojio šest gradova. U decembru 1463. godine je potukao tursku vojsku i zarobio oko 3000 ljudi. Za provale Turaka u julu 1464. godine je izgubio sve te osvojene gradove. U borbama sa Turcima bio je ranjen, pa se sklonio u Gruž u Dubrovniku, tu je 1465. godine prisustvovao porodičnom dogovoru . ( Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 20(1985) 21, str. 247–256.)
Nakon očeve smrti je 1466. naslijedio preostali dio zemlje i naslov hercega. Preuzevši okrnjenu očevinu (počinje se uskoro zvati Hercegovinom), nije mogao pomišljati na obnavljanje vlasti u krajevima pod turskom vlašću, nego je morao braniti preostale posjede. U tome su mu probleme stvarali loši odnosi s Vladislavom, a Mlečani su mu titulu hercega priznali tek u septembru. On je do tada učvrstio vlast u očevim zemljama, te se 16. septembra u dopisu Dubrovčanima naziva „Božjom milošću herceg Svetoga Save i veće“. Učvršćujući svoju vlast sukobljivao se s članovima porodice Vlatković, koji su se vratili na nekadašnje svoje posjede i nisu priznavali njegovu vlast, oko Krajine i gradova Imotskoga, Vrgorca i Visućega. Godine 1467. držao je Imotski, nešto poslije i Visući, te polovinom 1468. godine Ljubomir (Ljubinje) i Rudine (Turci su držali Popovo). Krajem te godine sjevernu granicu njegovih zemalja činila je planina Trusina istočno od Blagaja, te gradovi Ostrvo i Rupni Dol istočno od Gacka. Godine 1468. ponovo je protiv Turaka ratovao oko Ključa koji je izgubio u maju, i kod kojeg zarobio turskog vojskovođu Ahmeda. Pošto nije imao nikakve pomoći od kršćanskih zemalja, teret ratovanja morao je snositi sam. Zbog nemogućnosti daljnjeg pružanja otpora on se 1470. godine pomirio s Turcima. Promjena mu je donijela koristi u odnosima sa Vlatkovićima, povratio je Trebinje i Popovo, a sultan mu je u februaru 1471. godine predao četiri grada: Novi, Risan, Vrgorac i Visući. U oktobru 1471. godine Vlatko je bio u sukobu s Dubrovnikom oko otočića Posrednice na ušću Neretve. Vlatko je od 1470. godine bio turski vazal, ali nije prekidao dobre odnose s Mlečanima, kojima je više puta slao izaslanstva, a u jesen 1472. godine im je ponudio Klis, što su oni odbili. U julu 1473. godine zauzeo je Visući, a u septembru su mu Turci oduzeli Trebinje i Popovo. Nakon što se rastao s prvom ženom, 1474. godine se oženio Margaretom Marzano, unukom napuljskoga kralja Ferdinanda. U ljeto 1476. godine razišao se sa zetom Ivanom Crnojevićem, za koga je 1469. godine udao kćerku. Sa njim je u neprijateljskim odnosima ostao do marta 1478. godine, što je platio gubitkom nekih mjesta, a sam se spasio bijegom u Herceg Novi. Nakon ovoga se opet okrenuo Turcima i 1477. godine poslao je izaslanstvo sultanu, a njegove namjere je na Porti podupirao njegov brat Ahmed, koji je prešao na islam i bio Veliki vezir Osmanskog carstva. Iste godine branio je s bratom Makarsku od Turaka, sa kojima se 1479. godine ponovo pomirio. Makarsku sa ostatkom Krajine je predao ugarskom kralju Matijašu Korvinu. Kada je došlo do promjene sultana na osmanskom prijestolu u proljeće 1481. godine, Vlatko je provalio u Bosnu na poziv tamošnjega stanovništva. Međutim, bio je teško poražen, pa se u julu morao vratiti u Herceg Novi, koji je branilo 400 ugarskih vojnika koje mu je u pomoć poslao kralj Matijaš Korvin. Kada je u novembru 1481. godine turska vojska opsjedala Herceg Novi, Vlatku su pomoć uputili napuljski kralj -dvije galije i lađu natovarenu namirnicama i ugarski kralj Matijaš Korvin -1000 vojnika, a tajno su mu pomagali i Dubrovčani. Pred ogromnom turskom vojskom koja je opsjedala Novi ta je pomoć predstavljala „kap u moru“, te je Vlatko nakon duge opsade odustao od odbrane grada. On je odlučio da preda grad u turske ruke između 7. i 13. decembra 1481. godine, a po sporazumu sa Turcima on je sa pratnjom preko dubrovačkoga područja otišao „u Tursku“, na područje bivših Kosačinih zemalja. Nakon njegova odlaska grad Novi je bio konačno zauzet od strane Turaka 27. ili 28. 01. 1482. godine. Iako se pad Herceg Novog smatra konačnim padom hercegove zemlje pod Turke, oni nisu tada uspjeli ovladali svim Kosačinim zemljama. Posljednji ostaci nekada velike i moćne paradržavice hercega Stjepana, Makarska i Koš, pali su tek 1490. godine. Nakon predaje Vlatko je od Turaka dobio na uživanje malo područje u istočnoj Bosni i na njemu se zadržao do kraja 1486. godine. On se te godine sa porodicom preselio na otok Rab koji su držali Mlečani i stavio se pod zaštitu plemićke porodice Crnota. (V. Skarić: Izabrana djela, 3. Sarajevo 1985.)
3. Ahmed-paša Hercegović (Stjepan, Ahmet-paša; Hersek-oglu, Herceg-zade), Veliki vezir i vojskovođa, rođenje u gradu Novi u aprilu 1459. godine, a umro je u Alepu u Siriji 21. 07. 1517. godine. Kao dječak se školovao u Dubrovniku gdje je završio tadašnje visoke škole. Tečno je govorio više jezika, pa je u svoje vrijeme važio za veoma obrazovanog čovjeka. Neki izvori navode da ga je otac 1463–64. godine poslao sultanu kao taoca, što je malo vjerovatno. Koliko je poznato, on je bio prisutan uz očevu postelju dok je umirao 1466. godine u gradu Novom (Herceg). Nakon smrti hercega Stjepana starija braća su razdijelila očeve posjede i imetak, a najmlađi sin Stjepan tom prilikom nije dobio ništa ! Ovo je izgleda bio glavni razlog koji je mladog Stjepana podstakao da pređe na tursku stranu, da ode u Istanbul i da primi islam. Prešavši na islam, mladi, veoma bistri i školovani Stjepan, sada Ahmed, ubrzo je bio prihvaćen na osmanskom dvoru i primljen u sultanovu službu. Pošto je bio veoma sposoban, dobro obrazovan i govorio nekoliko jezika, Ahmed je brzo napredovao na sultanovom dvoru. Prvi se put spominje 1477. godine u fermanu sultana Mehmeda II iz 1478. godine, po kojem je Ahmed postao državni zastavnik (miralem). U vrijeme vlasti sultana Mehmeda II postao je 1481. godine beglerbegom Anadolije, a krajem te godine oženio se s Hundi-hatun, kćerkom sultana Bajazita II i tako je postao „damad“- carski zet. On je tada pomogao svom puncu- novom sultanu da pobijedi u borbi za prijestolje, koju je vodio sa bratom Džemom. Ovaj potez je Ahmedu otvorio daljnji put do visokih položaja u Osmanskom carstvu. Najprije ga je novi sultan postavio za sandžakbega Burse, a potom ponovo na položaj beglerbega cijele Anadolije. U ratu protiv egipatskih Memeluka, koji su napadali na Kikiliju u Anadoliji, bio je poražen i zarobljen 1486. godine, ali je uz pomoć sultana Bajazita II ubrzo bio oslobođen. Sultan ga je 1487. godine postavio na mjesto vezira sa dva tuga, a 1488. godine postavio na mjesto kapudan-paše, vrhovnog admirala osmanske mornarice. 1489. godine Ahmed je ponovno bio beglerbeg Anadolije. Godine 1497. sultan ga je prvi put postavio na mjesto Velikog vezira. Godine 1498. on je ponovno kapudan-paša, vrhovni admiral i sandžakbeg u Geliboluu. Bio je na čelu osmanske mornarice u pomorskoj bitci protiv Mlečana 26.08.1499. godine, kada su Turci pobijedili i zauzeli Lepanto. Nakon ovog velikog uspjeha sultan ga ponovno 1500. godine postavlja na mjesto Velikog vezira. Ahmed-paša Hercegović je 1501. godine komandovao osmanskom flotom u bitci kraj Mitilena protiv Francuza. Komandovao je uspješno osmanskom flotom i u bitkama iz 1502. i 1511.godine. Zatim je bio sandžakbeg Gelibolua 1509. i 1510. godine. Zbog protivljenja na Divanu povlačenju sultana Bajazida II sa vlasti u korist njegovog sina nasljednika 26.08. 1511. Godine, izgubio je položaj Velikog vezira. Za vrijeme vladavine sultana Selima I Javuza , Ahmed je još dva puta bio Veliki vezir, drugi put 1515–16. Tada se sukobio s janjičarima, te se povukao iz političkoga života, ali je ostao odan Selimu I i sudjelovao u njegovim vojnim pohodima. Na njegovom dvoru okupljali su se ljudi iz srednjovjekovne bosanske države i Dubrovnika. Od oca je naslijedio kuću i vrtove u Konavlima, za koje je od Dubrovčana godinama primao zakupninu. Pokopan je u haremu džamije koju je podignuo u selu Dil, poslije po njemu nazvanom Hersek (Hercegovina), uz Mramorno more na putu od Yalove prema Izmitu. (Peetz: Ahmed paša Hercegović. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 4(1892) 2.)
Ahmed-paša Hercegović je imao sinove Ali-bega, Mustafa-bega, Ahmed-bega i Mehmed-bega, te kćer Humu, kojoj je dao ime po starom imenu za Hercegovinu-svoju postojbinu. Od njegove djece je najpoznatiji bio Ali-beg, koji je služio na dvoru, stekao naslov kapidžibaše i umro mlad na položaju sandžakbega u Egiptu. Pisao je pjesme i bio poznat pod pjesničkim imenom Širi. Mehmed-beg, također izobražen, bio je sandžakbeg Bozoka (istočno od Ankare), a za pobune Turkmena ubijen je 1527. godine kao sandžakbeg Cilicije (Kiklije). Godine 1585. spominje se još jedan Hercegović, Mustafa-aga, vjerojavatno Ahmed-pašin unuk. Ahmed-pašini nasljednici izumrli su kratko prije 1589. ( Peetz: Ahmed paša Hercegović. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 4 -1892.)
(nastaviće se)
