Piše: Saud Grabčanović
Osvajanja Hercega Stjepana Kosače i stvaranje njegove paradržave
Početkom oktobra 1441. godine herceg Stjepan je poveo rat protiv susjedne kraljevine Zete. Do kraja novembra te godine on je u Gornjoj Zeti uspio zauzeti krajeve oko rijeke Morače, grad Soko (kod sela Štitara u blizini Cetinja) i Medun. U Donjoj Zeti, hercegove trupe napadaju na grad Bar. Bar se nakon kratkotrajne opsade predao hercegovim trupama 20. oktobra 1441. godine. Kao odgovor na ovo ugarski kralj Žigmund Luksemburžanin je sa njegovim vazalima izvršio napad na posjede hercega Stjepana, posebno na grad Novi u Boki Kotorskoj. Plemići iz hercegovog susjedstva su se tada nadali da će uz podršku kralja Žigmunda zauzeti i međusobno podijeliti njegove posjede. Mlečani su željeli pod svoju upravu dobiti grad Novi. Sva ta nastojanja da se mučki iza leđa hercegovih snaga zauzmu ova područja su propala, pošto je na hercegovu molbu njemu u pomoć stigao turski sultan Murat II sa svojim trupama. Zahvaljujući osmanskoj pomoći herceg Stjepan se uspio uspješno oduprijeti napadačima na njegove posjede. Nakon ovoga on je uz pomoć svoje pomajke Jelene Lazarević, koja je bila zainteresirana za osvajanje Zete, krenuo uvećavati svoje posjede u Zeti. ( Stjepan Vukčić | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr.)
Krajem 1437. godine sultan Murat II napao je Hrvatsku, Ugarsku i Srbiju. Osmanlije tada nisu napali na Zetu, pa su tako dali mogućnost Stjepanu Vukčiću Kosači da se oduži i da tako pripoji Zetu svojojem vojvodstvu koje je u to vrijeme praktično predstavljalo nezavisnu državu, koja nije bila ni dio Bosne a ni dio Ugarske kraljevine. Nakon tromjesečne osmanske opsade, 18. avgusta 1439. godine, pao je dobro utvrđeni grad Smederevo u turske ruke. Grad su branili Grgur Branković i Toma Kantakuzen sa srpskom vojskom, ali su branioci morali predati grad nakon dugotrajne opsade i velikih gubitaka. Turci su se nakon Smedereva usmjerili na pokušaj osvajanje Beograda, tada ugarskog grada Fehervara. Zbog opsade Beograda Osmanlije su zapostavile ostale dijelove srpske Despotovine, pa se, zahvaljujući tome, grad Novo Brdo održao pod opsadom Osmanlija sve do 27. jula 1441. godine. ( Stjepan Vukčić | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 5. ožujka 2021.)
Osvajanja hercega Stjepana Kosače u Zeti i uspostava vlasti
U mjesecu aprilu 1439. godine tada veoma moćni herceg Stjepan Vukčić Kosača je tražio od Mletačke republike da mu preda tvrdi grad Kotor u Boki, koji je nekada bio posjed vojvode Sandalja Hranića, njegovog amidže. Herceg Stjepan je sa Mlečanima najprije pokušavao trgovati, pa im je u zamjenu za Kotor ponudio trg Drijeva na Neretvi. Ovu hercegovu ponudu je odbio mletački knez u Kotoru zbog „nejednake vrijednosti objekata“. Godine 1441. Stjepan Vukčić Kosača je uspio da porazi svoje suparnike u Podrinju, kneževe Pavloviće, te je tako zaokružio područja svoje nove države. Nakon pobjede u ratu sa Pavlovićima herceg Stjepan Kosača je sa svojom vojskom napao na se Gornju Zetu, gdje su najistaknutiji plemići bili Crnojevići. Knez Stjepanica Crnojević -Đurašević se isticao među četvoricom sinova tada već pokojnog Đuraša Đuraševića -Crnojevića. O svojim namjerama da zaposjedne Zetu Stjepan Vukčić Kosača je pismeno obavjestio Crnojeviće. Na poziv za pomoć od strane Crnojevića odazvao se na svoju ruku Mletački knez u Kotoru, ali ga je zbog toga prekorio Senat u Veneciji. U to je vrijeme osnovni cilj mletačke politike bio da sačuvaju mir s Turcima, a herceg Stjepan je bio njihov saveznik. Mlečanima u to vrijeme ratovanje protiv hercega Stjepana Vukčića, kao sultanovog vazala, nikako nije išlo u prilog. Zbog toga su Crnojevići bili prepušteni sami sebi, pa su morali prihvatiti hercegove planove zauzmanja Zete, te zato praktično nisu uopšte pružali nikakvoga otpora Stjepanovim trupama kada su ušle u njihovu zemlju! Herceg Stjepan je sitnim poklonima i ustupcima uspio privući na svoju stranu sve ostale zetske plemiće. Na dvoru hercega Stjepana je u to vrijeme bio primijećen Stjepan Balšić Marmont, koji je bio nasljednik ranijih vladara Zete. Herceg Stjepan je u Boki u trgu Drijeva tada gradio brodove i brigantin koji je bio završen 1441. godine. Herceg je u isto vrijeme nastojao da zadrži dobre odnose s Mletačkom republikom, ali bezuspješno. Mlečani su odbili njegov zahtjev za prepuštanje tvrdog grada Kotora. ( S. Ćirković: Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba. Beograd 1964.)
Pošto je upio pridobiti na svoju stranu Stjepanicu Crnojevića, uz njegovu pomoć herceg Stjepan Vukčić Kosača je upao u Gornju Zetu. U tom upadu on je uspio zauzeti krajeve oko rijeke Morače, grad Soko (kod sela Štitara u blizini Cetinja) i Medun. Nakon kraće opsade ovi su se gradovi predali u njegove ruke, pa je on u te utvrde i naselja doveo svoju posadu. Herceg Stjepan je u svom pohodu politički uspio pridobiti na svoju stranu plemiće iz Gornje Zete : Vukca Nikolića, Nikolu Lješevića i Kalođurđa Đuraševića, koji su u posjedu imali oko 700 kuća. Pored njih, njemu su se priključile i samostalne ratničke družine Bjelopavlići i Matagružani iz okoline Skadra. Herceg je u gradu Medunu za starješinu postavio Albanca Hot Junka, koji je bio u nemilosti kod Đurađa Brankovića. Đurađ ga je ranije protjerao, a Mlečani su ga bili prebacili u Šibenik. Nakon osvajanja u Gornjoj Zeti herceg Stjepan Kosača je dodijelio svojem vazalu Stjepanici Crnojeviću pet katuna: Ozriniće, Bere, Goljemade, Goričane i Kruse. Međutim, pošto lukavi herceg Stjepan nikome nije vjerovao, uzeo je za taoca Stjepanicinog sina Ivana Crnojevića. Ivan Crnojević je ostao kao talac kod hercega Stjepana Vukčića više od deset godina i oženio je njegovu kćer Maru Kosaču. (Stjepan Vukčić | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 5.ožujka 2021.)
Nakon osvajanja u Gornjoj Zeti herceg Stjepan Vukčić Kosača je krenuo u napade na primorje Zete u blizini mletačkih posjeda. U namjeri da zauzme Donju Zetu herceg Stjepan je krenuo na grad Bar. Nakon kraće opsade grad Bar mu se predao 20. oktobra 1441. godine. Za upravitelje tog grada herceg Stjepan je postavio plemiće Marka i Mirka Borisa, gospodare sela Oboda (kod današnjeg Nikšića). Pošto je herceg Stjepan izbjegavao sukobe s Mletačkom republikom, nije htio zauzeti njihove gradove u primorju Lušticu i Budvu. Sam grad Budva se u to vrijeme nije se nalazio u mletačkim, već u rukama zetskog metropolita, ali pošto je on bio vazal Mletačke republike, herceg ga nije smio napasti. Stjepan tako nije osvojio primorske dijelove Zete, te nije u potpunosti ostvario sve svoje planove. Pošto se nije mogao sa Mletačkom republikom nagoditi za grad Kotor, nije ga više tražio od njih. U toku zime godine 1441/1442. u Baru je došlo do unutrašnjih sukoba. U martu 1442. godine herceg Stjepan je sa Stjepanicom Crnojevićem morao ponovno doći sa vojskom pod gradske zidine Bara. Nakon ulaska u Bar stanje u gradu se smirilo, pa je hercegovu vlast prihvatila većina plemena Paštrovića. Kao simpatizeri Mletačke republike iz grada su bili protjerani paštrovićki vojvoda Radić Grubavčević i pop Đorđe Pelinović. Nakon smirivanja stanja u Baru vojska hercega Stjepana, udružena sa vojskom Stjepanice Crnojevića, opustošila je okolinu grada Budve i ugrozila sam grad. Pošto je grad Budva bio u opasnosti, mletački kapetan Jadranskog mora Alviz Loredan je preuzeo operaciju odvraćanja. General Alviz je tada demonstrirao moć mletačkih galija duž Stjepanovih obalnih posjeda, što je smanjilo tenzije i demoralisalo hercegove trupe. (S. Ćirković: Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba. Beograd 1964.)
(nastaviće se)
