Piše: Saud Grabčanović
Pad grada Bara i povlačenje trupa hercega Stjepana Kosače iz Zete
Ubrzo nakon smirivanja stanja u gradu Baru 1442. godine je došlo do sukoba i podjele među braćom Crnojevićima, pa su tri brata otkazala poslušnost i vazalstvo hercegu Stjepanu i zatražila pomoć od Mletačke republike. Na hercegovoj strani je kao vazal ostao samo njihov četvrti brat Stjepanica, čiji je sin Ivan bio talac kod hercega Stjepana. Zbog šurovanja sa Venecijom protiv njega herceg Stjepan je trojici braće Crnojevića oduzeo njihove posjede. Uskoro je uslijedio novi šok za Stjepana kada je njegov rođak Sladoje u julu 1442. godine napustio savez sa njim i prešao na stranu Mlečana, pošto je bio nezadovoljan što umjesto Stjepana nije naslijedio posjede Sandalja Hranića. Nakon ove izdaje herceg Stjepan je pokušao pregovarati sa Mletačkom republikom. Nakon neuspješnih pregovora s Mlečanima, nemajući vojne snage da dugim ratovanjem održi osvojene teritorije, Stjepan Vukčić Kosača je polovinom jula 1442. godine bio prisiljen da se povuče sa osvojenih teritorija i potpuno napusti Zetu, ostavljajući svoje posade u osvojenim tvrđavama i gradu Baru. (S. Ćirković: Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba. Beograd 1964.)
Nakon povlačenja trupa hercega Stjepana Vukčića Kosače iz Zete, njegove posjede u primorju osvaja Mletačka republika. Djelujući iz Kotora i Skadra Mlečani uspijevaju iznuditi predaju grada Budve, 1. avgusta 1441. godine, potvrdivši joj povelje izdate od starne despota Đurađa Brankovića. Pošto su uspjeli zauzeti posjede Paštrovića, Republici je priključeno i njihovo utvrđenje Lastva. Nakon ovoga Mlečani pripajaju Lušticu, Bogdašiće, Lješeviće i sve zemlje Svetomiholjske eparhije. Tri brata Crnojevića koji su izdali hercega stupila su u mletačku službu u Kotoru. Kotorski knez im je kao nagradu priznao ranije posjede i vlast nad plemenima u Gornjoj Zeti. Tako je jedan od braće Crojevića po imenu Kojičin bio proglašen za velikog vojvodu Zete, uz godišnju mletačku platu od 900 perpera. Pošto je zauzeo grad Drivast, skadarski knez Francesco Quirini potčinio je Pamaliote i veliki dio Zabojane. Zbog ovoga je kao odmazdu herceg Stjepan Vukčić kasnije popalio sve episkopske kuće i samostan u Svaču. Pored ovoga su ratničke družine Mrkojevića i Gradojevića , između Bara i Ulcinja, prešle na stranu Mlečana. Ulcinjski knez im je nakon toga potvrdio pravo na njihove ranije posjede i obećao nove ako padne grad Bar. Nakon ovih plemena Mlečanima prilaze i druge manje ratničke družine u Zeti. U oktobru 1442. godine skadarski knez Francesco Quirini sa velikim snagama napada na grad Bar, kojeg je držao pod opsadom sve do maja 1443. godine kada se grad predao u njihove ruke. (S. Ćirković: Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba. Beograd 1964.)
Neposredno prije pada grada u mletačke ruke herceg Stjepan je pokušao pomoći opsjednutom Baru tako što se ka gradu uputio sa svojom vojskom. Prema mletačkim hronikama, u jesen 1442. godine došlo je do bitke u kojoj je skadarski knez sa domaćim saveznicima odbio napad hercega Stjepana Vukčića. Međutim, uprkos tome Mlečani nisu uspjeli osvojiti Bar. Nakon poraza pod Barom herceg Stjepan je sa vojskom krenuo ka slabije branjenom gradu Skadru, pustošeći mletačke posjede u njegovoj okolini. Hercegova se vojska zaustavila na tri milje od grada Skadra Nakon pregovora herceg Stjepan je sklopio primirje sa mletačkim knezom Quirinom, a nakon toga se povukao iz Zete. Nakon povlačenja Stjepana i njegove vojske iz zete Mlečani su nastojali pridobiti na svoju stranu hercegovog vazala Stjepanicu Crnojevića. Uslov za saradnju sa njima je bio da Stjepanica braći vrati oduzete posjede. Stjepanica, koji se plašio za svog sina Ivana u hercegovom zarobljeništvu je to odbio. U decembru 1442. godine Dubrovčani su odbili zamolbu hercega Stjepana da posreduju u izmirenju sa Mletačkom republikom. U strahu od povratka vojske hercega Stjepana Vukčića u Zetu, Mlečani su sa njim željeli sklopiti mir, čak i po cijenu odricanja od grada Bara. U vezi sa ovim je mletački Senat uputio savjet skadarskom knezu 8. januara 1443. godine. U međuvremenu je skadarski knez uspio privući na stranu Mlečana mnoge ratničke družine i sela u Gornjoj Zeti. Tada su te plemenske družine zaposjele zadužbine Crnojevića na Skadarskom jezeru. Plemići Đuraškovići, Lješkovići i Nikolići u tome nisu učestvovali, jer im Mlečani nisu isplatili obećanih 30 dukata po godini, a nisu ni dali obećanu odjeću. U to su vrijeme Bjelopavlići opljačkali 300 kuća podanika Stjepanice Crnojevića, ali su stali zbog neispunjenih obećanja Mlečana. . (M. Šunjić: Prilozi za istoriju bosansko-venecijanskih odnosa 1420–1463. Historijski zbornik, 14 (1961) str. 120–121.)
U mjesecu maju 1443. godine, Mletačka republika je prema Baru uputila flotu ratnih galija pod komandom Antonija Dijeda, kao i kopnene snage skadarskog kneza Francesca Quirinija. Tada su na stranu Mlečana prešli pripadnici plemena Krampusi nastanjeni u brdima iznad Bara. Poslije višemjesečne opsade grad Bar se predao Mlečanima u maju 1443. godine. Međutim, vojna posada odana hercegu Stjepanu u tvrđavi se odbila predati. Vojna posada od 80 branilaca grada, pod komandom Marka Borisa, dva dana se suprotstavljala mletačkim napadima na tvrđavu. Pošto je izginulo dvije trećine branitelja, preostalih 27 se je predalo Mlečanima 4. juna 1443. godine. Nakon predaje njima je uz mletačke propusnice omogućen put do Dubrovnika. (M. Šunjić: Prilozi za istoriju bosansko-venecijanskih odnosa 1420–1463. Historijski zbornik, 14 (1961) str. 125, 127–131.)
Nakon pada Bara herceg Stjepan Vukčić nije više imao mogućnosti bilo što preduzeti u Donjoj Zeti. Od posjeda u Gornjoj Zeti ostali su mu bili još utvrđeni gradovi Medun i Soko, sa posjedima Stjepanice Crnojevića. Nakon smrti kralja i bana Tvrtka II (22. novembra 1443. godine), njegov nasljednik Stjepan Tomaš Kotromanić napada na Stjepanove posjede i zauzima Stjepanov trg Drijeva. Bosanski kralja Tomaš je oko sebe okupio plemstvo koje je bilo neprijateljski raspoloženo prema samodršcu hercegu Stjepanu Vukčiću Kosači. Pošto je Tomaš bio u prijateljstvu sa Mletačkom republikom dozvolio je Mlečanima da od Stjepana Vukčića oduzmu gradove Omiš i Poljica. Ti su se gradovi inače ranije nalazili u sastavu Kraljevine Bosne, sve dok ih nije uzurpirao herceg Stjepan u toku svoje secesije od matične države. U to vrijeme herceg Stjepan se nije mogao nadati turskoj vojnoj pomoći kao njihov vazal, s obzirom na borbe Osmanlija protiv ugarskog kralja, srpskog despota i Janka Hunjadija u jesen 1443. godine. Herceg Stjepan je tako izgubio sve svoje posjede u Zeti, kao i dijelove posjeda u Humu, Bosni i Dalmaciji. Njegov vazal iz Zete Stjepanica Crnojević je ostao vezan uz njega do daljnjeg zbog sina Ivana koji je bio u hercegovom zatočeništvu. Međutim, tajno Stjepanica je dao svojoj braći pismenu zakletvu da će prijeći na stranu Mlečana – kada mu Stjepan Vukčić bude vratio sina Ivana. Njagova su braća prijetila da će ga, ako to ne ispoštuje, kao vazala Stjepana Vukčića protjerati iz Zete. Nakon sklapanja mira između despota Đurađa Brankovića i Turaka Stjepanica je prešao pod mletačku vlast, prema sporazumu sa skadarskim knezom Quirinijem, 26. marta 1444. godine. Taj je ugovor predviđao da Mletačka republika neće sklopiti mir sa hercegom Stjepanom Kosačom dok ne vrati Ivana njegovom ocu.( M. Šunjić: Prilozi za istoriju bosansko-venecijanskih odnosa 1420–1463. Historijski zbornik, 14 (1961) str. 134, 136.)
U mjesecu aprilu 1444. godine srpski despot Đurađ Branković obnavlja dobre odnose s Osmanskim carstvom, koje mu je vratilo na upravu srpsku Despotovinu sa 24 grada do avgusta te godine. Herceg Stjepan Vukčić Kosača , kao turski vazal, u oktobru 1444. godine se pomirio sa srpskim despotom Đurađem Brankovićem, koji je tada takođe bio turski vazal! Nakon sklapanja saveza između despota Đurađa i hercega Stjepana otežan je položaj bosanskog kralja Tomaša, kao i Mlečana u Zeti, posebno radi toga što su obje strane zajedno djelovale protiv Turaka. Nakon toga je uz pomoć Turaka Đurađ Branković u Gornjoj Zeti bez otpora preuzeo ranija područja svoje despotovine, ali do 1448. godine nije ništa radio na obnovi svoje vlasti u Donjoj Zeti. Na drugoj strani, herceg Stjepan Vukčić nije uspio povratiti gradove Omiš i Bar. Jedino što je uspio ostvariti bilo je obećanje Mletaka da će, prema ugovoru od 23. avgusta 1445. godine, natrag dobiti svoje kuće u Mletačkoj republici u gradovima Zadru i Kotoru, uz redovnu isplatu kotorske provizije. (Kosača, Stjepan Vukčić | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 5. ožujka 2021)
(nastaviće se)
