Piše: Saud Grabčanović
Pomirenje hercega Stjepana i kralja Tomaša, obnova zajedničke države
Upad udruženih vojski bosanskog kralja Tomaša i bosanskog vojvode Ivaniša Pavlovića u Humsku zemlju prisilio je Stjepana Vukčića Kosaču na popuštanje, te je pristao na mir 23. avgusta 1445. godine. Sklopljeni mir je za Stjepana, koji je bio u podređenom položaju, praktično značio kapitulaciju. Tim je mirom on praktično priznao vrhovnu vlast tadašnjeg bosanskog kralja Tomaša nad sobom i svojim posjedima. Početkom 1446. godine pregovori su prošireni na uspostavu trajnijih veza Huma sa bosanskim kraljevskim tronom. Bosanski kralj Tomaš je, po naređenju pape, u to vrijeme bio razveden od svoje prve žene Kujače koja je bila bogumilaka. Nakon razvoda koji mu je odobrio papa, bila je dogovorena njegova ženidba Stjepanovom kćerkom Katarinom. Katarina je bila spremna preći u katoličanstvo koje je nešto ranije prihvatio i kralj Tomaš, raniji pataren, dok je to odbila njegova prva žena Kujača. Ovim brakom između Tomaša i Katarine postignuto je pomirenje i ujedinjenje Kosača sa matičnom državom i Kotromanićima, što je Kraljevini Bosni donijelo kratkotrajni prosperitet. Uz pomoć svog zeta kralja Tomaša Stjepan se približio Ugarskoj, papi i Veneciji, a Stjepanovim posredovanjem Tomaš je popravio odnose sa Turcima i napuljskim dvorom. Međutim, lukavi i prepredeni herceg Stjepan se ponovno u jesen 1447. godine odmetnuo od kralja, kada je srpskom despotu Đurađu Brankoviću ponudio mir i savez protiv Tomaša, koji je u ratu 1446. despotu oduzeo Srebrenicu. Despot je prihvatio ponudu i u proljeće 1448. savez je sklopljen i učvršćen pobliže nepoznatim brakom. Potom je herceg Stjepan uredio odnose s njemačkim kraljem Fridrikom III, priznao je ugarskog kralja Ladislava V Postuma, a Fridrik mu je potvrdio posjede. Uskoro se pronio glas da je spomenuti brak razvrgnut, jer je Stjepan vratio nevjestu iz despotova doma roditeljima, pa je među njima izbilo novo neprijateljstvo u kojem je despot nagovorio Turke da ga napadnu, što su oni u martu i učinili pljačkajući do Drijeva, koja su spalili. (M. Šunjić: Prilozi za istoriju bosansko-venecijanskih odnosa 1420–1463. Historijski zbornik, 14(1961) str. 139/ 141.)
Napadi na Dubrovnik, sukob Stjepana i kralja Tomaša, obnova paradržave
Stjepan se uskoro pomirio sa srpskim despotom Đurađom Brankovićem i pomagao mu u ratu protiv bosanskog kralja Tomaša oko Srebrenice. Uz vojnu pomoć od strane Stjepanove vojske, Srebrenicu je u oktobru te godine osvojila despotova vojska koju je predvodio njegov šurak bizantinac Toma Kantakuzen. Raskid sa kraljem Tomašem iskoristio je Stjepan da istakne svoje visoko mjesto u svom dijelu nekadašnje zajedničke bosanske države, te se u oktobru 1448. godine proglasio „hercegom“ . Teritorija pod njegovom vlašću protezala se od Lima do Cetine i od Rame do Kotorskog zaljeva. On je na tom prostoru vladao poput samostalnog vladara. Stjepan je inače od ranije imao zvanje „Veliki vojvoda rusaga bosanskoga“, koji je naslijedio sa ostalim dobrima od amidže Sandalja 1435.godine. Njegova nova titula „herceg“ je u to vrijeme imala utvrđenu vrijednost u evropskoj feudalnoj hijerarhiji i potpuno je odgovarala njegovom položaju. On je od ranije nosio titulu vojvode koja se na njemačkom jeziku zove „herceg“ kako ga je oslovljavao Fridrik III, car Svetog Rimskog Carstva. Stjepanu se to sviđalo, pa je prihvatio taj njemački naziv za svoju titulu, pošto tom titulom nije bio vezan za neki grad nego za šire područje. Ta je njegova titula prvobitno glasila: „ Herceg humski i primorski“, a od godine 1449. njoj je dodato i „ Herceg od Svetoga Save“, ( latinski : dux sancti Sabe ). Prema ovoj Stjepanovoj tituli kasnije će nastati pojam i ime Hercegovina, koje je zamijenilo stari naziv za ovo područje Hum i Zahumlje. Područje njegove vlasti prostiralo se od Lima do Cetine i od Rame do kotorskoga primorja. Stjepan se u to vrijeme ponašao kao vladar samostalne države i u ispravama se nazivao „Božjom milošću herceg od Svetoga Save, gospodar humski i primorski i veliki vojvoda rusaga bosanskoga, knez drinski i k tomu“. Herceg Stjepan stolovao je u više rezidencija, najčešće u dva grada: ljeti u Blagaju, a zimi u (Herceg) Novom. Težio je za privrednim osamostaljenjem svoje paradržave što je posebno došlo do izražaja u njegovim naporima da grad Novi razvije u pomorsko i trgovačko središte. Tako je Stjepan u Novom 1449. godine osnovao radionicu sukna. Uskoro je izbio rat s Kotorom i Dubrovnikom, koji je trajao od 1451–1454. godine i koji je nazvan „Drugi konavoski rat“, a u njega su se upleli i hercegovi protivnici; kralj Stjepan Tomaš, hercegov sin Vladislav Hercegović Kosača, vlastela Vlatkovići i pojedini hercegovi vazali. Od proljeća 1449. godine do jeseni 1450. godine herceg Stjepan i njegov zet bosanski kralj Tomaš su ponovo ratovali. Početkom 1451. godine kratkotrajno su se pomirili. (S. Ćirković : Istorija srednjovekovne bosanske države. Beograd 1964. str. 120–121, 125, 127–131)
Kako sam već naglasio, Herceg Stjepan je bio turski vazal, a to je vazalstvo naslijedio od svog prethodnika, amidže Sandalja. Vazalni položaj se Turcima morao plaćati, pa je Stjepan 1451. godine osmanskom sultanu Mehmedu II morao dati 50.000 dukata za potvrdu svojih posjeda. Pošto je imao enormne izdatke vezane za danak Turcima, Stjepan je morao tražiti finansijske izvore za to. Svoju kasu je punio ubiranjem carina i poreza na robu koja se pronosila kroz njegove zemlje, najviše od Dubrovčana, od monopola na promet soli i od prihoda od proizvodnje vunenih tkanina u gradu Herceg Novom. Visoke carine i porezi su izazvali krizu u odnosima njegove zemlje sa Dubrovačkom republikom. U to vrijeme je Stjepan poslovao sa Firencom, Venecijom i drugim talijanskim gradovima, ali je trgovina sa Dubrovnikom davala najveći dio njegovih prihoda. Vrhunac krize u odnosima sa Dubrovačkom republikom desio se u julu 1450. godine, kada su Dubrovčani zabranili svojim trgovcima da trguju po hercegovim zemljama. Ova zabrana je teško pogodila hercega Stjepana i njegovu zemlju, pa su potkraj 1450. godine povedeni neuspjeli pregovori sa Dubrovnikom. Pošto pregovori sa Dubrovčanima nisu urodili plodom, u februaru 1451. godine je Stjepan od sultana Mehmeda II zatražio dopuštenje da zaposjedne Konavle, nudeći mu povećanje harača. Po odobrenju svoga mentora Stjepan je u julu oduzeo od Dubrovnika Konavle, osim gradova Sokola i Cavtata. U avgustu je zauzeo Župu Žrnovnicu (danas Župa dubrovačka). Nakon okupacije dijelova Dubrovačke republike, na prijedlog dubrovačkog Senata došlo je do pregovora i primirja između hercegove zemlje i Dubrovnika. U isto vrijeme su lukavi Dubrovčani vodili tajne pregovore sa hercegovim sinom Vladislavom, koji im je obećao da će se pobuniti protiv oca. Kada je ovo saznao, Stjepan je pogazio primirje dospjevši s vojskom pod gradske zidine grada Dubrovnika kojeg je stavio u opsadu. (S. Ćirković: Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba. Beograd 1964. — 226, 229–230)
Na ove hercegove poteze su Dubrovčani reagirali, dubrovački Senat je hercega Stjepana, kao svog građanina, osudio za izdaju i ucijenio mu glavu. Njegovu kuću u Dubrovniku, nasljedno plemstvo i godišnju platu obećali su onomu ko ga ubije. Čuvši za ovo herceg Stjepan je podigao opsadu grada i povukao se sa vojskom iz okoline grada. U to su vrijeme Osmanlije bile „pred vratima„ Bosne, te su kao velika sila imali odlučujuću riječ u unutrašnjoj i vanjskoj politici Bosanskog kraljevstva, koje je bilo u vazalnom položaju prema njima. Kako je o bosanskim stvarima odlučivala Porta, Dubrovčani su u oktobru 1451. godine predložili svojim saveznicima, bosanskom kralju Tomašu i srpskom despotu Đurađu da se od sultana otkupe hercegove zemlje. Za sebe su tražili Trebinje, Dračevicu i Vrm, a ostalo prepuštali Tomašu i despotu Đurđu. Kralj Tomaš je u decembru te godine na to reagovao i prihvatio „srčano prijateljstvo i jedinstvo suprotiv hercegu Stipanu Vukčiću Kosači“ . Kralj Tomaš je tada Dubrovčanima obećao Dračevicu, Vrsinje, gradove Novi i Risan, te obećao da će napasti tasta „kad on ne bude uz sebe imao tursku vojsku“. Saznavši za ove planove lukavi herceg Stjepan se pokušao tješnje vezati za Veneciju, kojoj je bez uspjeha nudio da zajedno napadnu Dubrovnik koji bi im prepustio, a on bi se zadovoljio Omišem i Poljicima. (Zbornik Konstantina Jirečeka, 1. Beograd 1959.)
Spor između hercega Stjepana i Dubrovnika okončan je odredbama ugarsko-turskoga mira od 24. 11. 1451. Godine, kojom je Stjepanu bilo strogo zabranjeno da napada i uznemirava Dubrovčane. Osmanski sultan je nakon ovog mira naredio hercegu Stjepanu da Dubrovniku vrati sve što je uzeo. Sultanov poslanik je u januaru 1452. godine stigao sa Stjepanovim ljudima u Dubrovnik, da sprovedu vraćanje Konavala, a o miru je bila sastavljen dokument. Međutim, od tog mira nije bilo ništa! Odmah nakon odlaska sultanovog poslanika lukavi herceg Stjepan je ponovo zauzeo Konavle. Zbog ovoga su u martu 1452. godine Dubrovčani sklopili savez s Ivanišem Vlatkovićem protiv hercega Stjepana. U isto vrijeme je došlo do pobune protiv njega njegovog sina Vladislava. Vladislav je uz pomoć kralja Tomaša i Petra Vojsalića zavladao čitavim Humom. Tada je na scenu stupio hercegov novi saveznik – Venecija koja je na njegov nagovor zauzela dio Bosne, Krajinu -područje između Cetine i Neretve. Zbog ovoga se bosanski kralj Tomaš morao hitno vratiti u Bobovac. Stjepan je u međuvremenu pokušavao poraziti vojsku svog odmetnutog sina, ali u tome nije uspio zbog ponovnoga kraljeva dolaska u Hum, pa su sukobi okončani mirom u julu 1453. godine. Sa Dubrovčanima je ponovo sklopio mir 10.04.1454. godine i to bez rješenja za njihove sukobe. Uprkos tome, Stjepan je iz ovog rata izašao ojačan, što je među prvima shvatio despot Đurađ koji je u jesen 1453. godine završio mirovne pregovore. Iste godine se herceg Stjepan ponovno sukobio sa kraljem Tomašem, ovaj put oko nasljeđa bana Petra Talovca. Herceg Stjepan je planirao dobiti te posjede ženidbom Petrovom udovicom Hedvigom, ali ga je Venecija preduhitrila uzevši u zaštitu banove nasljednike. Početkom 1454. godine herceg Stjepan i njegov zet, bosanski kralj Tomaš, su se ponovno formalno , ali je njihovo međusobno nepovjerenje ostalo. (Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine. Sarajevo 1942.)
Godine 1454. herceg Stjepan, lukavi stari lisac i gorljivi kripto-heretik, obnovio je vazalni ugovor sa napuljskim kraljem Alfonsom V. Međutim, ovaj je ugovor bio formalan, jer je Stjepan i dalje poštovao svoj vazalni položaj prema sultanu i Osmanskom carstvu. U proljeće 1456. godine sultan Mehmed II el Fatih, spremajući se za napad na Smederevo, tražio je da mu herceg pomogne namirnicama i da lično sudjeluje u pohodu. Stjepan je dao tražene namirnice sultanovoj vojsci, ali je učešće u ratu izbjegao lukavstvom. Iste godine herceg je porazio i istjerao velikaše Vlatkoviće iz Huma. Te 1456. godine je u Bosnu stigao papin legat Nikola Barbucci, koji je posjetio hercega Stjepana i kralja Tomaša. Obojica su se izjasnili pred papinskim legatom kao protivnici Turaka, ali se nisu usuđivali stupiti u borbu zajedno s Ugarskom. Kada je vijest o ovome stigla do sultana on je odmah izdao naređenje sandžakbegu skopskog krajišta da sa vojskom napadne na Bosnu i tako kazni Bosance neposluh. 1457. godine provalila je velika turska vojska u Bosnu i sistematski je opljačkala, a u toj provali nisu bile pošteđene ni Stjepanove zemlje. Nakon povlačenja Osmanlija iz Bosne herceg Stjepan se ponovo sukobio sa svojim zetom kraljem Tomašem oko Talovčevih posjeda. Sukob sa bosanskim kraljem Tomašem je kulminirao sledeće 1458. godine kad je odbio kralju predati grad Čačvinu kraj Sinja, koji je bio ranije osvojio od Ugara. (F. Du Cange: Historia Byzantina duplici commentario illustrata. Lutetiae Parisiorum 1680, 340–342.)
Pošto je lukavi herceg Stjepan uvidio da je prepušten sam sebi i da je obećana pomoć kršćanskih država bila lažna, shvatio je da se mora pomiriti s Turcima, što je i učinio. Nakon pomirenja sa sultanom u decembru iste godine turske čete su napustile hercegovu zemlju. Iako je Bosni prijetila velika opasnost od Turaka, i herceg Stjepan i kralj Tomaš su i dalje ostali u zavadi i neprijateljstvu sve do smrti kralja Tomaša u julu1461. godine. Tek je nasljednik kralja Tomaša, njegov sin iz prvog braka sa Kujačom Stjepan Tomašević, uspio sklopiti pomirenje Kotromanića sa hercegom Stjepanom Vukčićem Kosačom. To je pomirenje omogućilo ujedinjenje svih snaga u Bosni u borbi protiv Turaka. Prilikom krunisanja kralja Stjepana Tomaševića u Jajcu u decembru 1461. godine, hercega je na kraljevoj krunidbi zastupao sin Vlatko. (Maro Dragić, Herceg Stjepan Vukčić Kosača )
(nastaviće se)
