Piše: Saud Grabčanović
Vjersko opredjeljenje hercega Stjepana
Današnji savremeni istoričari sa naših prostora su duboko podijeljeni po ovom pitanju i većinom pristrasno mu pristupaju, sve u zavisnosti od toga kojoj vjersko-etničkoj skupini sa naših prostora pripadaju. U istorijskoj literaturi danas postoji nekoliko mišljenja o Stjepanu Vukčiću Kosači i njegovom vjerskom opredjeljenju. Po jednima, on je imao pravoslavno, po drugima katoličko, a po trećima bogumilsko vjersko opredjeljenje! Od prvog spomena roda Kosača, kao gospodara oblasti Drine i srednjovjekovne Hercegovine (Huma), 14. aprila 1342. godine, preko datuma smrti hercega Stjepana Vukčića Kosače, 22. maja 1466. godine, do političkog sloma i propasti srednjovjekovne bosanske države, uz njih i njega se vežu brojne nedoumice. Postoje brojni razlozi tome, jer nije sačuvan niti jedan savremeni izvor koji govori o opisu makar najkraćeg razdoblja njegovog života ili bilo čega kako bismo mogli na vjerodostojan način odrediti karakter njegove ličnosti.
Još 1964. godine srpski istoričar Sima Ćirković je izdao djelo “Herceg Stefan Vukčić – Kosača i njegovo doba”. Njegovi opisi hercega nastali su iz praktičnih političkih potreba, te su uglavnom neobjektivni. Tako se kod Ćirkovića može naći sljedeća konstatacija: “Čudna bi bila slika Kosačine ličnosti načinjena na osnovu savremenih dubrovačkih izjava. Uličnom dodiru sa hercegom dubrovački poslanici nisu štedeli reči u pohvalama njegove mudrosti, političke razboritosti, pravdoljubivosti i velikodušnosti. Treba li uopšte reći da nisu bili ništa manje uzdržljivi kad je trebalo stvoriti neraspoloženje prema moćnom susedu.”
Danas prekodrinski istoričari pokušavaju dokazati da je Herceg Stjepan na osnovu titule koju je nosio „Herceg od Svetog Save“, nesumnjivo bio pripadnik pravoslavne crkve, a i da je time on, po današnjim standardima, bio Srbin. Drugi pristrasni istoričari sa naših prostora se ubiše dokazujući da je Herceg Stjepan bio pripadnik katoličke crkve i da , prema tome, on bio Hrvat. Međutim, postoje relevantni istorijski dokumenti koji demantuju obje ove teze. Ti pisani dokumenti danas postoje u Dubrovačkom arhivu i oni nam jasno govore o pravom vjerskom opredjeljenju ovog našeg velikog Bosanca! Dubrovčani su bili prvi koji su identifikovali bosansku srednjovjekovnu herezu, a tome nam danas jasno svjedoče jaki dokumentovani dokazi iz historijskog arhiva u Dubrovniku. Dubrovčani su primali bosanske bogumile, postizali sa njima razne dogovore, te na taj način širili obim saznanja o bosanskim “hereticima“. Za Dubrovčane nije bilo puno tajni ni kada je u pitanju rod Kosača kojem je pripadao i Herceg Stjepan. U jednom dokumentu iz 1405. godine oni su dida bosanskih bogumila nazvali “duhovnim ocem Crkve bosanske” (“diedo che signore et padre spirituale della glexiaeclesia vostra de Bosna”). Ustanovljeno je da je bilo 27 diplomatskih misija u kojima su učestvovali patareni u službi Kosača: dvije u 1419. godini, po jedna 1423. i 1432., dvije 1437., tri iz 1438., jedna 1440., dvije 1441., jedna 1443., dvije u 1445., dvije u 1450., vjerovatno tri u 1453. i 1454., po jedna u 1456., 1459., 1461., i 1462., dvije 1465., i jedna u 1466. godini. Kuriozum je da je ugledni gost Radin bio diplomata u 18 pobrojanih misija. ( Stjepan Vukčić | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 5. ožujka 2021.)
Nesumnjivo i djelatnosti samog Stjepana Vukčića Kosače dovoljno govore o tome kojeg je on vjerskog opredjeljenja bio. Istoričar Marko Vego navodi da u Srednjem vijeku niko nije mogao postati građanin u katoličkoj zemlji ukoliko se utvrdi da je sklon herezi. U jednom venecijanskom dokumentu od 13. januara 1424. godine, po kojem su sinovi vojvode Hranje Kosače postali venecijanski građani, njihova oca Hranju Mlečani nazivaju “veličanstvenim i moćnim knezom Kraljevine Bosne”. Kada se provjeri izvorni dokument jasno je da on zapravo govori o dodjeli mletačkog plemstva knezovima Vukcu i Vuku, braći kneza Sandalja, te i Stjepana Vukčića. Stjepan Kosača je bio izraziti pristalica i sljedbenik Crkve bosanske. U svojoj povelji od 10. oktobra 1435. godine, koja je nastala na lokalitetu Nevesinja, Stjepan sa svojim feudalcima Dubrovčanima potvrđuje prava vezana za Konavle i Vitaljinu, riječima: “Rotismo se na svetom evanćeliju Božem i na časnom životvoreštem krstu Gospodinu… v Gospoda Boga vsedržitelia i va prečistu Bogorodicu.” Na kraju povelje se zaklinje: “Postaviv ruci na svetom Evangeliu i na časnom križi Gospodi… v Gospoda vsedržitelia i v pričistu Bogorodicu i v 4 Evangeliste i v 12 svetieh apostol vrhovnieh i va 318 svetieh Otac iže sut na Nikiu i va 70 izabranich Božih i va vsie svete iže od vieka Bogu ugodoviše”. Sama formulacija i čin zaklinjanja su samo formalni, jer su ih koristili i Dubrovčani u svojim komunikacijama, tako da se ne razlikuju od formulacija koje se nalaze na sličnim dokumentima. ( Vego, Marko. 1982. Postanak srednjovjekovne bosanske države. Svjetlost. str. 48 )
Herceg Stjepan Vukčić-Kosača se vrlo brzo našao na udaru rimskog pape i inkvizicije zbog svoje pripadnosti Crkvi bosanskoj. Posebno zbog finansijske i materijalne podrške, kao i zbog zaštite bosanskoh Bogumila – „patarena“ pred progonima križara i inkvizicije, koje je u Bosnu poslala Sveta stolica. Stjepan, koji je bio vjerni sljedbenik Crkve bosanske i bogumilstva, herceg-heretik, našao se u velikoj opasnosti da izgubi vlast i posjede zbog svojih vjerskih ubjeđenja. Pošto mu je prijetila strana vojna intervencija i istraga inkvizicije protiv njega i njegovog naroda, on je se odlučio na vješti manevar, slično kao što je to nekoliko vijekova ranije učinio Kulin ban, koji je bio izložen sličnom pritisku i opasnosti. Osjetivši veliku opasnost koja mu je prijetila, lukavi Herceg Stjepan je 1439. godine poslao papi pismo preko inkvizatora Jakova de Marksijskima, koji je po papinom naređenju vršio „istragu“ heretika u Bosni. U svom pismu papi Herceg Stjepan je poručio da bi se rado odrekao patarenstva i prihvatio katoličanstvo, te da za to obraćenje papa pošalje jednog biskupa, koji će pokrstiti njega i njegove podanike.
Kao odgovor na Stjepanovu molbu Papa Eugen je 12. steptembra iste godine imenovao svojim delegatom za Bosnu, Hum i Hrvatsku dominikanca Tomu Tomasinija. Papa je ovog svog legata za Bosnu odredio nakon potpisivanja dekreta o sjedinjivanju istočnih crkava s Rimskom u Firenci 6. 07. 1439. godine. Toma Tommasini stigao u Bosnu 12. oktobra sa papinim pismom u kojem stoji da šalje Tomasinija „u sve zemlje podložne ljubljenomu sinu i plemenitomu mužu, velikom vojvodi bosanskom Stjepanu da u Humu učvrsti položaj Katoličke crkve“. Tommasini je stigao u Hum kod Stjepana sa namjerom da ga pokrsti, međutim, od toga nije bilo ništa! Lukavi Herceg Stjepan se samo igrao sa papinim izaslanicima, o tome nam jasno govori podatak iz papinog pisma od 1. februara 1448. godine. U tom pismu tadašnji papa Nikola V nalaže svom izaslaniku da strožije pristupi prema hercegu Stjepanu, kao i prema vojvodi Ivanišu Pavloviću u zahtjevu da prihvate katoličku vjeru, a ako ne uspije, neka ih izopći. Da inkvizitor Toma nije ni tada uspio u svojim namjerama jasno nam govori niz pisama upućenih papi, u kojima on iznosi da je više puta prijetio Hercegu Stjepanu crkvenom anatemom, ali da to nije dalo nikakvih rezultata.
Međutim, postoji i niz dokumenata koji u drugom svjetlu prikazuju Stjepana Kosaču, pa tako u dokumentu Alfonsa V od 18. marta 1444. godine Stjepanu se daruje orden Bogorodice; Vijeće umoljenih u Dubrovniku 16. decembra 1444. godine mu šalje ribe u vrijednosti od 30 perpera kako bi proslavio Božić; mirovni ugovor sa Venecijom od 3. avgusta 1445. godine potpisuje u crkvi sv. Marije de Carmello dodirujući knjigu Svetog evanđelja kao znak da će ugovor poštovati. Stjepan u Dubrovnik 1449. i 1450. godine šalje svirače u cilju uveličavanja proslave sv. Vlaha, koji su tada važili za najbolje i najplaćenije svirače. Ipak, na sve ove stvari Stjepan nije mogao da utiče, poklone nije niti tražio, mirovni ugovor je datirala Venecija, a svirači su mu punili blagajnu. ( Herceg | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 5. ožujka 2021.) Papin legat Toma Tommasini je na kraju napustio Hum i dvor lukavog hercega Stjepana neobavljena posla. (Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 20(1985) 21, str. 247–256.)
Ipak, i poslije svih ovih navedenih događaja aktivnost papinskog izaslanika Tome je nastavljena. U vrijeme zategnutih odnosa Dubrovnika i Stjepana, tokom prvih godina druge polovine XV vijeka, vođeni su učestali pregovori između dvije strane. Teško je na osnovu suhoparnih podataka iz arhiva u Dubrovniku ustanoviti kakav je tada bio odnos Tome prema hercegu Stjepanu, ali se jasno može zaključiti da su pregovore za Dubrovnik vodili dominikanci, a za Stjepana heretici, na osnovu čega ipak možemo zaključiti da se ni tada Stjepan nije priklonio katoličkoj vjeri. Upečatljiv dokaz toga imamo u njegovoj povelji od 19. jula 1453. godine, u Pivi, koja je nastala u znak oprosta i pomirenja sa ženom Jelenom i najstarijim sinom Vladislavom. U povelji navodi: “Zaklinjem se u Gospoda Boga svedržitelja i u prečistu njegovu Bogomater svetu Divu Mariju. Neću učiniti ni iedno zlo ni nepravdu… dokle god je ne bi obiskao i obnašao pravo i cielo i istinito gospodino didom crkve bosanske i 12 stroinikom, medu kojiem stroinici budu gospodin gost Radin za svoga života i k tomu 12 vlastele naših poglavitjeh koi hote pravo”. Ovo su jaki i sigurni dokazi da je Stjepan održavao jake odnose sa bosanskim bogumilima i Crkvom bosanskom. U vrijeme Konavoskog rata (1450 – 1454), nakon što je od Dubrovčana zauzeo dio zemlje, oni se obraćaju dominikancu Blažu de Costadinu, 11. septembra 1451. godine, riječima “himbeni pataren i heretik te neprijatelj i progonitelj katoličke vjere”, a 11. septembra 1452. godine navode i “Herceg je licemjer i šizmatik te lukavi prevarant ali mudar i prevejan”. Ovdje je jasan dokaz, onoga što smo ranije naveli, da je herceg Stjepan i onda kada je zvao izaslanike da bude pokršten zapravo samo taktizirao. ( Vego, Marko. 1982. Postanak srednjovjekovne bosanske države. Svjetlost.)
Da je Stjepan Kosača je bio izraziti pristalica i sljedbenik Crkve bosanske jasno nam danas govori njegova povelja od 10. oktobra 1435. godine, koja je nastala na lokalitetu Nevesinja. Tom poveljom Herceg Stjepan Dubrovčanima potvrđuje prava vezana za Konavle i Vitaljinu, riječima: “Rotismo se na svetom evanćeliju Božem i na časnom životvoreštem krstu Gospodinu… v Gospoda Boga vsedržitelia i va prečistu Bogorodicu.” Na kraju povelje se zaklinje: “Postaviv ruci na svetom Evangeliu i na časnom križi Gospodi… v Gospoda vsedržitelia i v pričistu Bogorodicu i v 4 Evangeliste i v 12 svetieh apostol vrhovnieh i va 318 svetieh Otac iže sut na Nikiu i va 70 izabranich Božih i va vsie svete iže od vieka Bogu ugodoviše”. Sama formulacija i čin zaklinjanja, su samo formalni jer su ih koristili i Dubrovčani u svojim komunikacijama tako da se ne razlikuju od formulacija koje se nalaze na sličnim dokumentima. ( Herceg | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 5. ožujka 2021.)
Jedan od krucijalnih dokaza o tačnoj vjerskoj pripadnosti hercega Stjepana Vukčića Kosače jeste podatak o tome kako je Stjepan uzeo u zaštitu progonjene bogumile u vrijeme njihovih progona u Bosni, koje je provodio posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević, u posljednjim godinama postojanja Bosanskog kraljevstva. Dokaze Stjepanovog patarenstva nam daje papa Pio II (1458 – 1464) u svom djelu “Commentarii rerum memorabilium”. Papa Pio u njemu piše da je kralj Stjepan Tomašević, po njegovom nalogu, proveo „istragu“ patarena u Bosni, te da je kao rezultata toga pod zaštitu hercega Stjepana Kosače pobjeglo 40.000 patarena, dok je katoličanstvo primilo samo 2000 Bosanaca. Također, spominje i da je Stjepan, nakon kralja, druga najmoćnija persona Bosne i da posjeduje moćan broj podanika, ali su svi oni zaraženi manihejskom herezom. Nema sumnje da su ovi patareni bili protjerani u Hum, i sigurno je da se radi o hereticima koji su to vrijeme još uvijek slijedili vjeru sa didom na čelu i imali veliki uticaj u srednjovjekovnom bosanskom društvu. Prognane sledbenike Crkve bosanske, koji su pobjegli u zaštitu kod svoga simpatizera hercega Stjepana, predvodio je crkveni velikodostojnik ove crkve koji se zvao Radin Butković i koji je obavljao dužnost „gosta“ tj. biskupa tadašnje Crkve bosanske . On je živio u hercegovoj prijestolnici, gradu Blagaju, sve do svoje smrti. U tom je gradu gost Radin napisao svoju čuvenu oporuku –testament koji je ostao poznat i do dana današnjega!
Da herceg Stjepan Vukčić Kosača nikada nije prihvatio katoličanstvo i da nije bio katolik nesumnjivo nam govori i sljedeći podatak. Nakon smrti svoje prve žene Jelene Balšić, herceg Stjepan je tražio novu ženu, te se obratio i princezi Barbari od Lihtenštajna i zatražio njenu ruku. U pismu od 1. marta 1455. godine nudi joj brak, te navodi da princeza Barbara može ostati katolkinja i sa sobom povesti sluge i svećenike svoga obreda, te uvjerenje da će dobiti jedan grad poslije muževe smrti! Po mađarskom hroničaru iz toga vremena Talociju: „Kada se Herceg ženio, isprošena mu je Barbara Lihtenštajn. I kako je dotična po imenu i prezimenu katolkinja, onda je njoj obećano da može ostati u katoličanstvu i dovoditi sebi sveštenike“. Po Talociju Herceg nije bio katolik.( Herceg | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 5. ožujka 2021.)
(nastaviće se)
