Piše: Saud Grabčanović
Grob hercega Stjepana, tačno mjesto gdje je on sahranjen
Danas se tačno ne zna gdje je bio sahranjen herceg Stjepan Vukčić Kosača nakon svoje smrti u gradu Novom ( Herceg Novi ) 21/22. maja. 1466. godine. Zanimljivo je da su danas poznati tačan dan i godina njegove smrti, ali se uopšte ne zna gdje je njegov grob. Prema nekim istoričarima on je bio sahranjen u njegovoj crkvi u gradu Hreceg Novom, ali je ta crkva bila uništena nakon osmanskog osvajanja Novog 1481. godine. Međutim, u današnje se vrijeme pojavila jedna teorija o tome da je herceg Stjepanove tjelesne ostatke nakon pada Novog dao iz tog grada izmjestiti njegov najmlađi sin imenjak, koji je primio islam i postao Ahmed i koji je u to vrijeme obavljao dužnost Velikog vezira Osmanskog carstva. Ahmed je tada bio drugi čovjek u Carstvu i sultanov čovjek od najvećeg povjerenja. Prema toj teoriji posmrtni ostatci hercega Stjepana Vukčića Kosače su bili prenijeti i pokopani u novoizgrađeno bektašijsko turbe na vrelu rijeke Bune. To se turbe inače nalazi tik ispod hercegovog stolnog grada Blagaja, čiji ostaci i danas postoje i nalaze se visoko na stijenama iznad vrela rijeke Bune u Blagaju. Međutim, ova teorija nema nikakve „opipljive“ istorijske podloge niti je o ovome do danas pronađen bilo kakav istorijski dokumenat u osmanskim i drugim arhivama ! Teorija počiva samo na činjenici da u turbetu na izvoru rijeke bune postoje dva mezara, jedan šejha Sari Saltuka, čija je autentičnost jako upitna, jer je taj čovjek živio i umro u 13. vijeku u Dobrudži, a drugi je mezar janjičarskog gazije Ačik-baše koji je živio u 15. vijeku i čije postojanje nije upitno.
Narodno predanje kaže da je u blagajskoj tekiji ukopan Sari Saltuk-šejh i gazija islamskog svijeta. Da je živio prije fetha. Da je bio obljubljen kod komšijskih naroda, te da su vladari tih država tražili da se kod njih i ukopa. Iz ovih razloga-povezanosti sa komšijama, priča se da je pred smrt i sam naredio da se napravi sedam tabuta i da se odnesu u ove prijateljske zemlje. Jedna od tih zemalja bila je i Bosna i gazija je tu ukopan. Nakon Saltukove smrti, u Bosni, u drugoj polovini 15. vijeka pojavit će se i narodne priče posvećene Sari Saltuku, poznate kao saltukname. U samoj tekiji, osim Sari Saltukovog mezara, tu je i mezar Ačik-baše, janjičarskog gazije-kultne ličnosti. U Šabanovićevom prijevodu „Putopisa“ Evlije Čelebije, koji je bio u Blagaju i pisao o Blagaju i zabilježio neke značajne građevine, nema ništa o merhumima iz turbeta, ali ni o Hercegu. I čudim se, jer je Evlija u jednoj priči, koju je kazivao kada je pisao o Mileševu, napisao da je Herceg iz Mileševa pobjegao od sina Ahmeta, a po priči grčkih historika, i da se obreo u Blagaju koji je postao njegovo prebivalište. Međutim, kada je riječ o Blagaju, u prijevodu, ni jedne rečenice o Hercegu, a već ga je iz Mileševa preselio u Blagaj i to malo čudi, a o tekiji, samo tek konstatuje da ju je napravio mostarski muftija. I zato bi Bošnjaci morali nanovo napraviti prijevod Evlinog ”Putopisa”, jer se uočava da je Šabanovićev prijevod bio i dirigovan od recenzenata, koji su strogo kontrolisali Šabanovićev rad, kako u prijevodu ne bi napisao nešto što bi imalo upliva na formiranje drugačijeg stava od njihovog, kada je u pitanju povijest Bosne, ali i islama u Bosni ili na Balkanu.
U Hadžijahićevoj knjizi ”Islam i muslimani u BiH” ima nešto konkretnije o turbetu.
Na osnovi istraživanja i analiza, koja je proveo Hadžijahić , imaju tri priče o turbetu Sari Saltuka. Prva je da se u islamskom svijetu pod kultnim imenom Sari Saltuk javlja turkmenski žitelj koji je bio predvodnik više turkmenskih rodova, koji se sa njima, u drugoj polovini 13. Vijeka, naselio u Dobrudži i bio neumorni misionar islama na Balkanu. On je živio i umro u vrijeme postojanja Seldžučkog sultanata u centralnoj Anadoliji, stoljeće prije nastanka Osmanskog carstva. Druga je da su u ta vremena iz kao kršćanskih zemalja dolazili muslimani, te kod Sari Saltuka provodili ramazanske dane u ibadetu-vjerskom učenju i da su se nakon isteka Ramazana vraćali u svoje krajeve. A treća je i priča o tome kako je, na samrti, i bosanski kralj tražio da mu se pošalje tabut Sari Saltuka.
Po Hadžijahiću, zagonetku o kultnom Sari Saltuku razriješio je turski historičar H. Inaldžik koji je utvrdio da je Sari Saltuk kultna muslimanska ličnost, najviše balkanskih zemalja, iz perioda od sredine 13. vijeka. do sredine14.vijeka , te da je Sari Saltuk onaj čovjek iz muslimanske populacije nekog naroda koji je širio i štitio islam i muslimane u Evropi. Inaldžik je svoj zaključak izveo tako što je analizirao priče o Sari Saltuku iz svake od zemalja u kojoj ima turbe Sari Saltuka. Priče iz ”Saltukname”, koje je osmislio muslimanski narod Bosne, su iz druge polovine15. vijeka. Poznato je da je u više evropskih zemlja u kojima su živjeli i muslimani, a koje su bile na kršćanskom udaru, ali i u zemljama u kojima i danas žive: Bosna, Albanija.., ima i mezar-turbe Sari Saltuka, a među njima: u Poljskoj, Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj…gdje muslimani i danas žive, ali su religijski manjinski. Dakle, u svakoj od onih zemalja u kojima su muslimani, da bi se održali, morali se i vojno organizovati. Muslimane tih zemalja je, onovremeno, predvodio Sari Saltuk.
Ja lično mislim da legenda o tome da je u tekiji na Buni ukopan šejh Sari Saltuk jednostavno nema nikakvog istorijskog uporišta. U vrijeme njegovog života u 13. vijeku Bosna je bila stabilna i jaka kršćanska kraljevina u kojoj nije bilo ni islama ni muslimana! Derviški šejh Sari Saltuk je živio i umro u vrijeme Seldžučkog carstva, tačnije, bio je porijeklom iz Rumskog sultanata čija je prijestolnica bila u gradu Konji. U ta vremena su Turci bili veoma daleko od naših krajeva. Prema istorijskim zapisima Sari Saltuk je sa svojim dervišima došao u današnju istočnu Rumuniju u pokrajinu Dobruđu kao misionar sa ciljem širenja islama među nevjernicima. Tu je živio jedno vrijeme i umro 1297. godine, najvjerovatnije je bio ubijen od lokalnih kršćana. Sahranjen je u turbetu koje i danas postoji u gradu Babadag u Dobrudži, gdje danas živi nešto malo muslimana, pretežno Turaka. Tek nakon više od 200 godina od smrti Sari Saltuka Bosnu su okupirali Turci, i tek tada je započela islamizacija naše zemlje. Znači priča o Sari Saltuku i priča o njegovom mezaru u tekiji na Buni je narodna izmišljotina, tu se u stvari radi o kultu vezanom za časne i neprikosnovene borce za islam, koji je trebao dizati moral i davati nadu Bošnjacima u teškim momentima za održanje islama u našoj zemlji. Slična praksa je u to vrijeme postojala u cijelom Osmanskom carstvu. U teška vremena odbrane Carstva su na cijeni bili islamski učeni ljudi, sa harizmom velikog islamskog učenjaka, koji su mogli organizovati muslimanski narod u odbrani dina i vatana. Djelovali su tako što su, u svom okruženju, na principima islama pripremali muslimane za odbranu svoje zemlje. Predvodili su narod u vjerskim obredima, ali i u sukobima sa neprijateljem i tako ginuli u ratu za odbranu dina i postajali gazije. Nakon smrti gazije, a kao značajnoj ličnosti, na mjestu ukopa napravljeno je turbe, koje je bilo uokvireno u višenamjenski vjerski objekat-tekiju u kojoj su gazijini sljedbenici, vođeni novim šejhom koga je gazia predložio, nastavili djelovati na istim osnovama. Tako se ta tradicija, u Blagaju zadržala do dana današnjeg. Tekije iz kasnijih perioda mogle su biti i bez turbeta, ali tekije iz onih predšerijetskih perioda su u većini sa turbetima svojih osnivača.
Bošnjački narod već stoljećima svake godine, svake četvrte subote u maju, zijareti blagajsko turbe, a sve to čine zahvaljujući jednom od merhuma iz turbeta koji je za života, prema narodnoj priči, dočekao i el Fatiha. Njegove pristalice-derviši iz Bosne okupljaju se i na taj dan čine zikr, veličaju Allaha i Njegovo stvaranje. Ko bi mogao biti taj Bošnjak, koga se slavi kao šejha-derviša u tekiji na Buni? Kome to Bošnjaci svake godine tačno odaju počast u tekiji na Buni krajem maja svake godine tako što zijarete njegov mezar i uče mevlud ?
Iz istorijskih dokumenata je poznata činjenica de je herceg Stjepan Vukčić Kosača preminuo u gradu Novom (Herceg Novi) 21/22. maja.1466. godine! Pošto se u tekiji na vrelu Bune svake godine krajem maja i to četvrte subote u tom mjesecu obavljaju mevlud i sebul vezani za rahmetliju, postoje realne pretpostavke da je u tom turbetu na mjestu koje je obilježeno kao kabur šejha Sari Saltuka u stvari pokopan herceg Stjepan Vukčić Kosača ! Vjerovatno je to učinio njegov sin Ahmed, koji je tako htio zaštititi posmrtne ostateke svoga oca nakon pada Herceg Novog pod Turke ! Da li je ovo održavanje mevluda i sebula u tekiji na Buni tačno u vrijeme hercegove smrti samo slučajnost ili koincidencija ili se ovdje stvarno radi o hercegovom viječnom počivalištu? Na ovo pitanje odgovor nam trebaju dati vjerodostojni istorijski dokumenti koji tek treba da budu pronađeni, ili posebna naučna istraživanja na modernim osnovama uključujući genetiku i DNK analizu.
Neki bošnjački istoričari danas zastupaju teoriju da se u tekiji na Buni nalazi mezar hercega Stjepana Vukčića Kosače, a ta teorija počiva na sljedećim činjenicama:
1.) Herceg Stjepan Vukčić Kosača je umro 21/22. maja 1466. Godine, a narod i danas, na ovaj dan, zijareti Sari Saltukovo turbe u Blagaju svake zadnje subote u maju, što odgovara datumski 22. maju. Derviši nekada bektašijskog, a sada halvetijskog reda, okupljaju se u toj tekiji i čine zikr veličajući Allaha, a kao sjećanje na umrlog koji je tu sahranjen.
2. Blagaj se sa svojim utvrđenjem naziva Hercegovim gradom. On je izgradio tu utvrdu iz bezbjedonosnih razloga, jer to bio period kada su katolici rušili po Evropi heretičke države, pa je na red mogla doći i njegova Bosna. Dakle, Herceg je u Blagaju živio, tu je djelovao, tu su mu se rađala djeca i tu bi trebalo da je i ukopan. Ako tako nije, zašto bi se onda Blagaj nazivao Hercegovim gradom.
3. Istorija, život, ali i narodna tradicija vežu Hercega za Blagaj
Moje mišljenje: Pored svih ovih nagađanja o grobu hercega Stjepana u tekiji na Buni, koja nemaju nikakvog pisanog utemeljenja, ja ću izložiti jedan istorijski podatak koji sam pronašao u Muhrime defterima u osmanskom arhivu u Istanbulu. Ovaj je defter preuzet iz privatne biblioteke g. Raifa Jelkendžija ( Varak 111a). U tom spisu postoji jedan interesantan zapis, u stvari fetva iz doba vladavine slavnog sultana Sulejmana, kojega na zapadu zovu „Veličanstveni“, a u Turskoj „Kanuni“ (Zakonodavac). U vrijeme vladavine ovog najvećeg osmanskog sultana, šejh-ul-islam, najveći autoriteta u hijerahiji islamske uleme u Carstvu, bio je čuveni Ebusuud, čije je puno ime bilo Mehmed Ebüssuûd Efendi. Šejh-ul-islam je bio glavni tumač šerijata i šerijatskog prava u Osmanskom carstvu, on je bio toliko moćan da su sultani sve zakone, koje žele donijeti, najprije njemu davali na provjeru odgovaraju li šerijatskim zakonima. Tek kad bi Šejh-ul-islam dao pozitivno mišljenje o njima, sultani bi te nove zakone obznanili ! Navedenu fetvu je Ebusuud izdao u vezi turbeta na vrelu Bune u Bosni, koje je tada pripadalo zabranjenom i progonjenom heterodoksnom derviškom tarikatu Bektašija. Inače je ovaj derviški red ranije bio veoma popularan među janjičarima. Ebusuud u toj svojoj fetvi kaže da u tekiji na Buni nije sahranjen musliman nego nevjernik čije se ime ne navodi, te da se stoga ta tekija ne smatra muslimanskim svetim mjestom! Ova nam činjenica jasno govori da u tekiji na vrelu Bune nije sahranjen Sari Saltuk nego neko nepoznat koji nije bio musliman ! Na osnovu ovoga gore navedenog može se zaključiti da postoje velike šanse da je u tekiji na vrelu Bune stavarno pokopan slavni herceg Stjepan Vukčić Kosača !
