Veliki vojvoda Rusaga bosanskog i Herceg Huma
Piše: Saud Grabčanović
Uvod
Istorija srednjovjekovne Kraljevine Bosne obiluje znamenitim ličnostima koje su obilježile ovaj slavni period istorije naše države i našega naroda. Pored vladajuće dinastije Kotromanića, koja je u kontinutetu vladala Bosnom od njenog nastanka do njene propasti, u periodu nakon uspješne vladavine i smrti našeg prvog kralja Tvrtka I Kotromanića pojavio se veliki broj znamenitih ličnosti iz različitih vlastelinskih kuća, koje su obavljale vrlo značajne funkcije u bosanskoj državi toga vremena. Svi oni su se u ta vremena izjašnjavali kao „Dobri Bošnjani“ (tj. Bosanci, kako se danas mi nazivamo). Među njima je bilo najviše onih koji su otvoreno ili prikriveno pripadali Crkvi bosanskoj, tj. bili su bogumili po vjerskom ubjeđenju, ali je bilo i onih koji su ostali vijerni katoličkoj crkvi, a tek mali broj njih u istočnoj Bosni i Zahumlju, a kasnije i u osvojenim dijelovima Srbije, bili su sljedbenici kršćanske „šizme“- pravoslavlja. Veliki broj poznatih, veoma bogatih i moćnih srednjovjekovnih bosanskih vlastelina pojavio se krajem 14. i početkom 15. vijeka. Ta je vlastela obilježila period slabljenja centralne vlasti bosanskih kraljeva, koji su obilježili njihovi međusobni sukobi i težnje za političko i teritorijalno osamostaljivanje. Najmoćniji bosanski vlastelini toga vremena bili su sve manje odani kralju i težili su stvaranju vlastitih nezavisnih državica na području Bosne i Huma. Moćna bošnjačka vlastela toga vremena ne samo da je znala ratovati između sebe, nego je znala ratovati i protiv samog kralja. Često su bosanski vlastelini u borbi za vlastite interese znali „mijenjati stranu“ i sklapati paktove sa susjednim kraljevinama i stajati na njihovu stranu u sukobima sa vlastitim kraljem. U tim svojim sebičnim namjerama oni se nisu libili ni angažiranju na svojoj strani i potencijalnih smrtnih neprijatelja Bosanske kraljevine – osmanskih Turaka. Turci su u ta vremena već bili zagospodarili Srbijom i svim istočnim susjedima tadašnje Bosne, te su „kucali na njena vrata“. Bosanski velikaši, a i sami kraljevi, u tim teškim vremenima pokušavali su da nađu spas od velike turske opasnosti u uspostavljanju vazalnih odnosa sa Osmanskim carstvom i plaćanjem danka sultanu. Prema potrebi su znali pozivati Turke u pomoć, ako bi bili napadnuti od strane svojih istovjernih protivnika !
Stanje u Kraljevini Bosni početkom 15. vijeka je bilo vrlo slično današnjem, s tim da je ta država, u odnosu na ovu našu današnju, bila puno stabilnija. Početak i sredina 15. vijeka predstavljali su i period križarskih ratova evropskih katoličkih zemalja protiv Bosne, posebno susjedne Ugarske, a sve prema naređenjima pape iz Vatikana. Ti križarski ratovi su rezultirali velikim pritiscima i progonima pripadnika Crkve bosanske-bogumila. Katolička inkvizicija je u Bosni, nakon križarske okupacije, provodila stravične progone i pokolje sirotih Bošnjaka-bogumila, koji su najčešće bili živi spaljivani na lomačama, zajedno sa svojim porodicama! U ovim su se progonima posebno isticali posljednji bosanski kraljevi koji su prihvatili katoličanstvo, a time i papino naređenje o istrebljenju „heretika“ u Bosni. Pošto je u to vrijeme većina stanovništva i bosanske vlastele pripadala Crkvi bosanskoj, u našoj je zemlji došlo do pravog vjerskog i građanskog rata. Pored neposluha i separatizma od strane bošnjačke vlastele, ovi su vjerski sukobi posebno oslabili našu državu. Svi ovi faktori su ubrzo doveli do propasti Kraljevine Bosne, te njenog pada dijelom pod tursku a dijelom pod ugarsku vlast. Pola vijeka kasnije, Osmansko carstvo je okupiralo cijelu Bosnu, a turska vlast na ovim prostorima potrajala je oko 350 godina !
U turbulentnom periodu prije turskih osvajanja na prostorima Kraljevine Bosne, pored niza bosanskih vlastelina sa separatističkim idejama, posebno su se isticala četiri bosanska velikaša koji su težili stvaranju svojih paradržavica. Prva trojica su živjela nešto ranije od četvrtog, koji ih je praktično naslijedio na visokim položajima u Bosanskom kraljevstvu. Svi ovi naši vlastelini su bili gorljivi bogumili, sljedbenici, zaštitnici i mecene Crkve bosanske, patareni i heretici, kako su to u svojim spisima zapisali katolički hroničari. U određenim vremenskim periodima oni su uspijevali u svojim namjerama da postanu samostalni vladari na svojim posjedima, te su tako u praksi samostalno vladali dijelovima Bosanskog kraljevstva i praktično dijelili vlast sa kraljevima iz dinastije Kotromanića. Sva četvorica, svaki u svoje vrijeme, predstavljala su velike moćnike koji su postavljali i smjenjivali bosanske kraljeve i sa njima dijelili vlast u vrijeme odanosti kruni, a povremeno su znali i ratovati protiv njih. Svi ovi naši velikaši su bili veliki vitezovi koji su branili granice Bosanskog kraljevstva od osvajača, a znali su osvajati i teritorije susjednih zemalja! Svi su oni svojevremeno nosili i titulu „Veliki vojvoda Rusaga bosanskog“, što je, poslije titule kralja, predstavljalo najveću funkciju u Bosanskom kraljevstvu.Ta četiri naša najveća srednjovjekovna vlastelina su bili: herceg splitski, vitez Zmajevog reda Hrvoje Vukčić –Hrvatinić, Veliki vojvoda Sandalj Hranić, knez Pavle Radinović i herceg humski Stjepan Vukčić- Kosača, Sandaljev bratić i nasljednik. Posebno moćan i u svoje vrijeme veoma poznat bio je ovaj četvrti, o kojem će biti riječi u nastavku ovog moga rada, herceg Stjepan Vukčić-Kosača.
1. Herceg splitski Hrvoje Vukčić Hrvatinić je bio gospodar Donjih kraja i ostalih zapadnih područja Bosne i Hercegovine, dijelova današnje Bosanske krajine, dijelova dalmatinske Zagore i Dalmacije sa gradom Splitom, te jadranskih otoka Brača, Hvara i Korčule. Hrvoje je bio poznat kao veliki vitez i ratnik koji je 1415. godine uspio kod Doboja da uz pomoć Turaka pobijedi moćnu krstašku ugarsko-hrvatsku vojsku. Te godine su krstaši, predvođeni carem i kraljem Žigmundom Luksemburškim, bili provalili u Bosnu sa namjerom da je okupiraju i da istrijebe bogumile.
2. Veliki vojvoda Sandalj Hranić je za života bio jedan od najmoćnijih velikaša u Bosanskom kraljevstvu. Bio je u stalnom sukobu sa bosanskim kraljem, te je praktično bio samostalan na svojim posjedima. Aktivno je učestvovao u smjenama bosanskih kraljeva i postavljanju novih kraljeva na prijestolje Bosne. U cilju zadržavanja svog slobodnog položaja u odnosu na bosanskog kralja, on je prihvatio vazalni položaj sa Osmanskim carstvom. Sandalj je ratovao i u Kraljevini Zeti, pomažući Crnojeviće u njihovu sukobu s Balšićima –Stracimirovićima. On je tako 1396. godine postao gospodarem Budve, Grbaljske župe i dijela brdskih posjeda u današnjoj Crnoj Gori.
3. Knez Pavle Radinović-Pavlović je takođe za života bio jedan od najmoćnijih velikaša u Bosanskom kraljevstvu. Bio je u stalnom sukobu sa Sandaljem Hranićem i bosanskim kraljem, sa čijim se posjedima graničio. I on je učestvovao u smjenama bosanskih kraljeva. Vladao je praktično kao samostalni vladar u svojoj kneževini koja je imala dva odvojena dijela. Sjeverni dio njegovih posjeda je bio u centralnoj Bosni i protezao se od Goražda preko današnjeg Sarajeva sve do Olova. Na jugu je imao posjede u dijelu tadašnjeg Zahumlja koji se zvao Travunija. To područje obuhvatalo je gradove Trebinje, Klobuk i Bileću, kao i dijelova Konavla. Knez Pavle Radinović stradao je kao žrtva političkog sukoba u Bosni. Knez Pavle se našao sam pred koalicijom kralja Ostoje, vojvode Sandalja Hranića i Zlatonosovića. Ubijen je u augustu 1415. godine nedaleko od Kraljeve Sutjeske, za vrijeme održavanja sabora bosanske vlastele.
4. Herceg Stjepan Vukčić Kosača je u svoje vrijeme takođe bio veliki ratnik i osvajač, koji je osvajanjima uspio veoma proširiti svoje posjede. Herceg Stjepan je najprije uspio zavladati Istočnom Bosnom i cijelim Humom (današnja Hercegovina) gdje je osvojio gradove Trebinje, Klobuk i Bileću. Takođe je od bosanskog kralja preoteo grad Novi (danas Herceg Novi) u Boki Kotorskoj, a od Dubrovnika je oduzeo dio Konavla sa gradom Cavtatom i Pelješac. Nakon ovoga on je osvojio i najveći dio današnje Crne Gore.U Gornjoj Zeti je uspio zauzeti krajeve oko rijeke Morače sa gradovima Sokolom i Medunom, a u Donjoj Zeti je osvojio grad Bar. Nešto kasnije herceg Stjepan je osvojio i dijelove Dalmacije, gdje je osvojio i držao gradove: Omiš, Završje-Tropolje i Poljica.
(nastaviće se)
