Piše: Saud Grabčanović

Epilog  austrijskog poraza u ratu  sa Bošnjacima   i  nestanak Habzburga

Nedugo poslije banjalučkog boja, ojađeni austrijski car Karlo VI  sakupio je svoje vojne i druge prvake i tražio objašnjenje zašto je austrijska vojska doživjela tako strašan poraz u Bosni. Svima njima, a posebno svojim uhodama, car je dao rok od godinu dana da u detalje saznaju i ispitaju kako je jedan tako malobrojan narod mogao poraziti jednu tako opremljenu, brojnu i snažnu vojsku kakva je bila austrijska. Te austrijske uhode su  bili ljudi koji su dolazili sa prostora Hrvatske,  koja je tada bila dio Austrije.Oni su govorili bosanski jezik, pa su se razmiljeli po Bosni, vrbujući za svoje ciljeve neke od domaćih katolika, posebno katoličko sveštenstvo. Nakon godinu dana pred austirijskog cara je došao glavni među uhodama i caru je o Bošnjacima rekao sljedeće: « Čestiti care, o onima koji su nas u Bosni nadjačali trebalo bi puno govoriti, jer se način njihovoga života i sve drugo njihovo u cijelosti razlikuje od našeg. Kad smo jednoga od njih, koji je bio i u boju pod Banjom Lukom, upitali kako su se oni uspjeli oduprijeti našoj slavnoj vojsci, kazao nam je i ovo:Niko Bosnu pokoriti neće dok je u kućama našim na rafu Kur’ana, a na duvaru tufeka i zulfikara…“ Ovo je kazano jezikom njihovim bosanskim, pa se mora pobliže objasniti. Oni u svakoj kući imaju njihovu svetu knjigu Kuran. Ona im je glavna uputa i svakog njenog slova se čvrsto drže, posebno onoga što se odbrane i rata tiče. U svakoj njihovoj kući je ispod Kurana na zidu obješena bar po jedna puška. Pored puške visi i sablja. To je sablja koja ne liči na obične sablje. Bošnjaci govore da je takvu sablju nekad nosio jedan od njihovih vrhovnih zapovjednika hazreti Alija. Ali svako ko ovakvu sablju ima ubijeđen je da je to baš ta ubojita sablja zvana Zulfikar, koju je taj njihov vođa imao. Bošnjak u to čvrsto vjeruje…. Čestiti care, taj narod u zemlji Bosni vrlo malo zbori, nikad vrijeme ne troši na govore i pridikovanja. U životima njihovim nema trošenja vremena u krčmama, jer krčmi i nemaju. Njihova zabava, veselje i radost drugačiji su nego što su naši…..» (Na to mi danas kažemo:»ne zna bolan Hans šta je to teferič!») . Dugo je još uhoda govorio, a nakon toga austrijski car Karlo VI svima obznani ovo: « Kad je sve to tako, onda, nađite načina da se život toga naroda, što se Bošnjacima zove, promijeni. Nađite načina da taj narod učinite drugačijim i da ga oslabite. Tada ćemo Bosnu sa malo truda uzeti….« .

       Hroničari koji su živjeli u doba cara Karla VI  zabilježili su da ga je katastrofalni poraz kojeg je doživio u ratu u Bosni 1737. godine totalno poljuljao. Novi katastrofalni poraz Austrijanaca u bitci kod Grocke i gubitak Beograda 1739.godine su ga konačno dotukli. Car  Karlo VI je već u proljeće sljedeće 1740. godine naprasno umro. On je bio poslednji Habzburg na austrijskom prijestolu. Iza sebe nije ostavio muških potomaka, pa ga je naslijedila njegova kćerka Marija Terezija, prva i jedina žena na austrijskom carskom prijestolu.  Ona bila je iz roda Habsburgovaca. Kada se  u 19. godini Marija Terezija udala za lotarinškog vojvodu Franju Stjepana, nastala je nova dinastija Lothringen-Habsburg. Uzrok slabljenja ove dinastije je bio jednostavan-incest! Habzburzi su se ženili  svojim bližnjim : sestrama i rodicama. Amidže i daidže su ženili bratične i tečične. Rezultat tog rodoskrvnuća je bilo rađanje degenerika i maloumnika, a na kraju izumiranje loze. Habzburška dinastija je počela konačno da nestaje nakon katastrofalnog poraza od Bošnjaka!