(Gazi Mehmed-beg Fidahić i Ali-paša Hećimović u ratu 1737-1739)

Piše: Saud Grabčanović

Uvod

 

              Mi Bošnjaci, koji danas živimo na ovim prostorima, bili  smo sudionici tragičnog rata koji se  u našoj Bosni desio u nedavnoj prošlosti. Svi znamo za strašni genocid nad bošnjačkim narodom koji se  desio u agresiji na Bosnu u ratu od 1992. do 1995. godine. Ali rijetko ko od nas  zna  da je naša prošlost puna sličnih ratova, u kojima je stradao naš narod. Najveći dio istorije bošnjačkog naroda  sastoji se od velikih ratova i strašnih borbi protiv zavojevača, za naš goli opstanak na ovim prostorima. U tim su se ratovima istakli najbolji od nas, braneći svoj narod, svoju rodnu grudu, svoj kućni prag, svoju čast, svoj din i iman. Da nije bilo tih velikih gazija i šehida, danas mi Bošnjaci ne bismo bitisali na ovim prostorima! Mi smo mali narod koji ima veoma slavnu prošlost, kao rijetko koji narod na svijetu, i time treba da se ponosimo. Našu slavnu prošlost i naše hrabre pretke nikako ne bismo smjeli da zaboravimo. Ja ću u ovom mom radu analizirati jednu od najvećih pobjeda bošnjačkog naroda u njegovoj istoriji. To je bila trijumfalna pobjeda bošnjačke vojske nad austrijskom u agresiji na Bosnu 1737. godine. Pobjeda koju su tada izvojevali Bošnjaci rijetko da ima primjera u svjetskoj istoriji! Skoro goloruki, oni su porazili vojsku tada najveće svjetske sile. To bi se danas moglo uporediti sa pobjedom nekog malog afričkog naroda nad moćnim Amerikancima. Ja ću u ovom mom radu pomenuti dva velika junaka iz tog rata, čija su imena zlatnim slovima upisana u našu istoriju. Prvo ću pomenuti velikog gaziju koji predstavlja možda i najvećeg među svim znanim i neznanim bošnjačkim gazijama -junacima iz naših ratova a on se  zvao: Gazi Mehmed-beg Fidahić.To je gazija -ratnik koji je na čelu naše bosanske vojske u austro-turskom ratu 1737-1739. do nogu potukao moćne Austrijance u nizu bitaka: kod Zvornika, kod Gornje Spreče, kod Bijeljine, kod Lešnice, kod Šapca, kod Kulen-vakufa na Bilajskom-Petovačkom polju i, na kraju,  u veličanstvenoj  bitci  kod Banjaluke. Na žalost, on je danas potpuno zaboravljen! Ovaj veliki gazija je najzaslužniji za naš opstanak u Bosni u narednih nekoliko stotina godina poslije rata iz 1737.godine.

O ovome našem velikom gaziji se veoma malo piše, a danas se on vrlo rijetko i spominje. U ovom mom radu ću spomenuti i još jednog velikana iz rata 1737. godine,  koji je veoma zadužio Bosnu i Bošnjake. On je bio glavni organizator otpora Austrijancima i arhitekta najvećih pobjeda bošnjačke vojske u tom ratu. Taj se  čovjek zvao Ali-paša Hekimoglu ( Hećimović) . Ali-paša je u to vrijeme bio  valija (vezir) Bosanskog ejaleta ( pašaluka). Vezir Ali-paša Hekimoglu uopšte nije bio Bošnjak! Po ocu je bio Italijan-Venecijanac a po majci Osmanović. Mi smo danas ove naše velikane jednostavno zaboravili.

Uzrok ovome je naša nekadašnja velika nepismenost i nedostatak kulture, kao i nipodaštavanje svoje prošlosti. Bošnjački narod još uvijek nema izgrađenu svoju nacionalnu svijest, a to je jedan od  preduslova za očuvanje kulturne i istorijske baštine. Kod nas je i  danas očigledna   kolektivna amnezija po pitanju vlastite istorije. Krivica leži i na strani naše bošnjačke, elite koja je dozvolila da ovi veliki junaci i ljudi zaslužni za cijeli naš narod potonu u tamu zaborava. Kod drugih naroda se velikim nacionalnim herojima grade spomenici, oi njima se pišu knjige, izvode pozorišne predstave i opere , snimaju se filmovi i TV serije. Naši su susjedi od svojih bizarnih i upitnih junaka stvorili prave mitološke heroje tipa Herakla, tobožnje junake bez mane i straha.Samo mi Bošnjaci bolujemo od čudne boljke: minimiziranja vlastitih vrijednosti i nipodaštavanja  zaostavštine naših slavnih predaka!

 

                                                               ( Nastaviće se)