Piše: Boris Dežulović

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.Znaš li, kaže, onaj o Muji i Japancu? Jel onaj, rekoh, kad Japanac kaže da mu je na prvom mjestu Japan, na drugom firma, na trećem obitelj, a tek na četvrtom on sâm?

A Mujo odgovara da je on sam sebi najvažniji, da mu je na drugom mjestu obitelj, firma na trećem, a Japan na četvrtom? Ne taj, odgovorio mi Kožo, taj je star kao Tunjo Filipović. Po novome, veli, Mujo se povjerio japanskom ambasadoru kako je on sam sebi najvažniji, na drugom mu je mjestu obitelj, a na trećem Bosna, pa mu japanski ambasador odgovorio: “Meni je Bosna na prvom mjestu, tvoja obitelj na drugom, a ti, moj Mujo, ti si mi tek na trećem mjestu.”

Dva su tjedna prošla otkako je ambasador Zemlje izlazećeg sunca u Sarajevu Njegova Ekselencija Hideo Yamazaki – neuobičajeno oštro za jednog diplomata, još neuobičajenije i oštrije za jednog Japanca, a najneuobičajenije i najoštrije za jednog japanskog diplomata – kritizirao korumpirane političke elite Zemlje izlazećeg polumjeseca, a od metaforičkog, političkog Muje do dana današnjeg ni glasa odgovora. Sakrili se bosanskohercegovački političari u svoje audije zatamnjenih stakala i čekaju da prođe buka. A Njegova se Ekselencija još trese od bijesa.

Vrlo plastično mogu zamisliti i njegov bijes i njegov užas. Iz zemlje u kojoj se željeznički strojovođe ubijaju sabljama ako im vlak zakasni trideset sekundi, nesretni je gospodin Yamazaki došao u zemlju u kojoj državno željezničko poduzeće zapošljava ravno hiljadu ljudi koji ne rade ama baš ništa, sklapa milijunske poslove s nepostojećim firmama, zalaže svoje nekretnine za hipotekarne kredite mafijašima, generalni direktor falsificira fakultetsku diplomu, a ljudi kradu željezničke šine i signalizaciju.

Nema tome davno, sjetit ćete se i vi tog slučaja, japanski ministar financija Tadahiro Matsushita objesio se u kupatilu svoje kuće u Tokiju, jer je tjednik Shukan Shinco najavio članak o njegovoj ljubavnici. Nekako baš u to vrijeme bosanskohercegovačke novine objavile su kako i tadašnji ministar vanjskih poslova BiH ima ljubavnicu, nekakvu mladu službenicu u ambasadi u Švicarskoj. Punih pet dana gospođica je neopravdano izostala s posla, ali izostala je i kazna za taj teški disciplinski prekršaj, jer je tih pet dana – pisale su novine – navodno bila s gospodinom ministrom. I što se dogodilo, je li se gospodin ministar ubio, je li podnio ostavku? Je li barem nemarna gospođica službenica dobila otkaz?

Ne samo da nije, ne samo da je kasnije cijelu jednu godinu mlada službenica bila na bolovanju, ne samo da je nakon bolovanja bila na godišnjem odmoru, i ne samo da je nakon godišnjeg odmora bila na dvomjesečnom neplaćenom odsustvu, već je nakon dvomjesečnog neplaćenog odsustva imenovana ni manje ni više nego – ambasadorkom Bosne i Hercegovine. I ne samo da je sa samo trideset šest godina, ravno s bolovanja, godišnjeg i neplaćenog imenovana ambasadorkom, već je imenovana ambasadorkom BiH u – Japanu! Zemlji u kojoj se zbog takvih stvari ministri vješaju u kupatilima.

Vrlo plastično stoga mogu zamisliti kozmičku zbunjenost mlade ambasadorke Bosne i Hercegovine u Tokiju. Iz zemlje koja tridesetšestogodišnju državnu službenicu nakon godinu i pol dana bolovanja, odmora i neplaćenog odsustva šalje s ambasadorskim akreditacijama u treću svjetsku ekonomsku silu, Mlada je Ekselencija došla u zemlju u kojoj se strojovođe ubijaju sabljama ako im vlak kasni trideset sekundi, a ministri vješaju ako im novine otkriju ljubavnicu! Da se u Bosni zbog takvih stvari ubijaju, ne bi u cijeloj zemlji ostalo ljudi za jedan autobus iz japanske donacije.

Takav je Japan, najzad, njezinoj Bosni i Hercegovini – vukojebini u kojoj nema niti će ikada imati ikakav interes, i od koje od sada pa sve do kraja svijeta i historije neće imati baš nikakve koristi – u proteklih dvadesetak godina poslao pet stotina milijuna eura pomoći! Pola milijarde!

Sunce ti izlazeće jebem – morala je na ceremoniji pomisliti mlada ambasadorka – da slavni japanski car kome je poslao novac i od koga prima vjerodajnice, sad bi isukao onu svečanu sablju i proburazio želudac, nepomirljiv sa spoznajom kako je osramotio i svoju domovinu i svoju slavnu dinastiju.

Pola milijarde eura Japanci su, eto, poklonili Bosni i Hercegovini samo tako – zato jer je to pristojno, jer kulturne zemlje to rade i jer njihova dobro zna kako je to nakon rata podizati državu ispočetka – dok je bosanskohercegovačka politička mafija za to vrijeme kupovala Audije “šestice”, a od kusura otkupljivala zemlju na trasi auto-puta! Sunce ti ono izlazeće jebem, popizdio bi i budistički svećenik u Todaijiju, a kamoli neće Hideo Yamazaki, kojemu gangsteri pred nosom stavljaju na svoje raskošne hacijende naljepnice “Donacija prijateljskog naroda Japana”, dok on koordinira zidare, molere i kamiondžije, radeći njihov posao.

Japanska je država tako preko svog ambasadora u Sarajevu izgradila i opremila po Bosni i Hercegovini desetke škola, dječjih vrtića, bolnica i ambulanti, uredila parkove i igrališta, obnovila muzeje i kazališta, poklonila stotine gradskih autobusa, pa na kraju kupila čak i instrumente za Sarajevsku filharmoniju! – ne dakle ono što je posao bosanskohercegovačke države, nego ono što je njen jedini posao i svrha. Pročulo se po Bosni da na Bistriku živi neki smiješan tip u naočalama koji džabe radi državne poslove, pa i Predsjedništvo i Vijeće ministara, i Federacija i Srpska, i kantoni i distrikti, svi premjestili svoje službe u zgradu japanske ambasade. Vlada Federacije već malo i nervozna što japanska ambasada toliko kasni s izgradnjom auto-puta Sarajevo-Mostar.

Pa kad je već tako, kad japanska ambasada u Sarajevu obavlja poslove bosanskohercegovačke vlade i države, što ne bismo – naglas razmišljam – stvar i formalizirali, pa Bosnu i Hercegovinu predali na upravljanje japanskoj Vladi, a za predsjedavajućeg Vijeća ministara postavili gospodina Yamazakija?

Nekoga kome bi, za promjenu, Bosna i Hercegovina bila na prvom mjestu?

 

(kliker.info)