I ove godine na višegradskom mostu čitaju se imena ubijene djece: Ajla, Samir, Fatima… Kao da ih dozivamo natrag iz tame, kao da želimo da ih neko prizna i kaže: ‘Bili su živi’, makar i kroz šapat.
Piše: Dragan Bursać
Bio je slijep. Od rođenja. Zvao se Ibrahim Avdagić. Završio je školu za telefoniste u Sarajevu. Radio je na centrali u Višegradu. Bio je tih, povučen, uvijek nasmijan. I onda su ga, tako slijepog – četnici odveli. U autobus. Rekli su: “Razmjena”. Nisu ga razmijenili. Ubijen je.
Trideset tri godine njegova braća nisu znala gdje je. Sahranjen je tek ove sedmice.
“Zamislite vi tog nečovještva. Naš brat je bio slijep od rođenja. Završio je školu za telefoniste u Sarajevu, radio je na centrali. I takav je nekome smetao. Ne mogu to razumjeti”, rekao je kroz suze Ibrahimov brat Eniz.
Zamislite šta znači sahraniti brata 33 godine nakon što ste mu posljednji put čuli glas?
Zamislite šta znači znati da je bio slijep – i da je ipak smetao nekome.
Zamislite šta znači čekati toliko dugo da bi mu imali gdje proučiti fatihu.
I takvih je priča na stotine. Na hiljade.
Dželati šetaju obalom, a monstrumi promovišu knjige
U Višegradu, ovih dana spuštaju 3.000 ruža sa mosta Mehmed-paše Sokolovića. Za 3.000 ubijenih Bošnjaka. Za 58 djece, 172 žene. Za kosti koje su još negdje u zemlji. Ili u vodi. Ili… ili nikad neće biti nađene. Nestali – kako se tepa ubijenim ljudima čije fragmente DNA i sekvence smiraja porodice nikada nisu pronašle.
U isto to vrijeme, zločinci šetaju istim tim mostom, istim gradom, istim entitetom koji se lažno republikom predstavlja.
Neki od njih imaju murale. Neki počasne spomenice. Neki čak i liturgije. A neki objavljuju knjige. Zapravo onaj najmonstruozniji od svih – Milan Lukić, još je 2011. objavio knjigu iz zatvora. Za one koji ne znaju, jula te godine, u parohijskom domu Hrama svetog Save u Beogradu, promovisana je knjiga Ispovest haškog sužnja’, ratnog zločinca, možda najvećeg u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, Milana Lukića. Promociji je, pored brojnih branitelja Milana Lukića, prisustvovalo i o knjizi govorilo i nekoliko sveštenih lica Srpske pravoslavne crkve. Pazite, Srpska pravoslavna crkva u svom krovnom hramu organizuje promociju ovog nedjela od strane ovog monstruma. Ako to nije jasan stav, ako to nije zauzimanje strane zla – ne znam šta je.
I da se razumijemo – to nije ni zaborav, ni greška, ni institucionalna nemoć. To je državni projekt poricanja, koji traje duže i od same agresije.
Višegrad prije mraka
Višegrad prije rata nije bio samo grad – bio je simbol suživota.
Na istom mostu djeca su igrala klikere, derviši i svećenici su se pozdravljali, a školske đačke ekskurzije stajale pred Andrićevim materijalizovanim redovima iz romana Na Drini ćuprija. I onda je došao mrak – pa se iz knjiga zlo izlilo na ljude. Opet.
U Višegradu se dešavalo sve: silovanja u logoru Uzamnica, klanja i strijeljanja na mostu, žive lomače u Pionirskoj ulici i na Bikavcu, spaljivanje beba poput one koja je imala svega dva dana i još nije dobila ni ime.
Te kuće u kojima su spaljivani živi ljudi – kuće Adema Omeragića i Mehe Aljića – nisu samo zgarišta. One su epitomi zla. One su semantički, značenjski ali još više ideološko-historijski simbol zla velikosrpskog režima i njegova materijalizovane genocidne politike. Sud u Hagu je zločine u tim kućama nazvao primjerima nehumanosti bez presedana u savremenoj historiji čovječanstva.
A danas?
I ove godine na mostu porodice ubijenih čitaju imena djece: Ajla, Samir, Fatima… Kao da ih dozivamo natrag iz tame. Kao da želimo da ih neko prizna, da neko kaže: “Bili su živi”, pa makar i kroz šapat.
I Drina zna. Drina pamti.
Nema ona luksuz zaborava. Ona je vidjela ruke vezane žicom. Vidjela je oči djece koje gledaju posljednje nebo. I čuva sve. Samo čovjek, evo, odlučio je da zaboravi. Na silu.
A kada čovjek zaboravi – postaje gori od hladne rijeke.
Jer rijeka barem ne laže. Postaje nečovjek u ljudskoj koži, koji svoje potomstvo pretvara u neljude školama zaborava i relativizacije.
Heroji otpora
Preživjeli, poput Bakire Hasečić i Hedije Kasapović, ne traže osvetu. Traže grobove. Traže pravdu. Traže da prestanu gledati nekažnjene dželate u prodavnici.
“Ratni zločinci se slobodno kreću po BiH i Višegradu”, kaže Kasapović.
Povratnici ,poput Fadila i Ajše Memišević, postaju simboli života pod prijetnjom. Njihovo disanje je akt prkosa. Njihov povratak je politički čin.
Jer Višegrad danas nije samo grad. Višegrad je front. Front između onih koji pamte i onih koji brišu.
A šta mi radimo?
Čini se da kolektivno – kao društvo – zatvaramo oči i zaboravljamo.
A zatvoriti oči znači ubiti Ibrahima drugi put.
Zatvoriti oči znači reći bebi bez imena da nikad nije postojala.
Zatvoriti oči znači pomoći knjizi monstruma Milana Lukića da preživi duže od svojih žrtava.
Revizionizam nije samo nasumična galama – to je šapat sistema
Danas revizionizam ne dolazi samo iz šovinističkih, primitivnih usta. Dolazi iz kancelarija. Dolazi sa instituta. Dolazi iz govora akademika u rukavicama. Iz medija koji “sagledavaju obje strane”. Iz “akademskih rasprava” o tome da li je u Višegradu bio “građanski rat”.
Danas revizionizam ne nosi bajonet i kalašnjikov. Nosi sako i kravatu. Govori tiho, “u ime budućnosti”. A u toj budućnosti nema istine, jer istina smrdi po njihovoj prošlosti.
U Bosni i Hercegovini postoje dvije kulture:
- kultura sjećanja, u kojoj se svake godine čitaju imena ubijenih.
- kultura negacije, u kojoj se svake godine brišu murali djece i podižu murali ubicama.
Ova druga, na žalost, postaje glasnija. Na žalost, kažem, i na sramotu svih nas.
Sa druge strane, za međunarodne institucije Višegrad je “arhiviran slučaj”. Zatvoren dosje. Spakovan u fasciklu zločina. Ali ta fascikla još krvari.
I tišina je saučesništvo
Višegrad nije ubijen samo mecima – nego i šutnjom susjeda. Onima što su gledali, a nisu vidjeli. Što su čuli, a nisu priznali. Što i danas preko komšijske ograde glasno šute.
Višegrad još gori.
Gori u poricanju.
Gori u šutnji pravosuđa.
Gori u organizovanom zaboravu.
Gori dok se revizionisti pitaju da li su se ti zločini uopšte desili.
Dok historiju pišu oni što nisu vidjeli Drinu crvenu.
A činjenice?
Činjenice su: 3.000 mrtvih, 487 nestalih – bez mezara, jedna beba bez imena, više od 140 ljudi živo zapaljenih, zločinci – većinom slobodni, pravda – zatvorena u arhive, revizija – u toku, ide punom parom.
33 godine kasnije
Kako završiti ovo pisanje puno gorčine? Možda da kažem kako prolazi još jedna godišnjica od početka užasa na Drini, samo nije “okrugla”, pa tišina prekriva višegradsku kotlinu smrti. Dogodine će biti još tužnije.
Ili možda ovako, epitafom višegradskim, koji govori više od svega na svijetu:
“Ako nas zaboravite, vi ste nas drugi put ubili.
Ako ih ne tražite, vi ste postali saučesnici.
Ako šutite – Višegrad ste vi.”
