Piše: Saud Grabčanović
Najinteresantniji dijelovi Pečevijine „Istorije“
Finansijska kriza i inflacija u carstvu
Prvi dio ove knjige predstavlja opis finansijskog stanja u carstvu. Pečevija navodi da je već osamdesetih godina 16. vijeka osmanska država zapala u finansijsku krizu. On spominje da su tada službenicima davane plaće u obezvrijeđenim akčama, navodeći da je vrijednost osmanskog novca toliko opala, da se njime nije moglo trgovati. Tada je jedna akča vrijedila samo četvrtinu nekadašnje vrijednosti (Pečevija 2000, II: 22). Upoređivanjem podataka koje iznosi autor sa informacijama koje nude radovi njegovih savremenika kao i relevantni dokumenti, dolazimo do zaključka da su osamdesete godine 16. vijeka predstavljale doba početka dugotrajne inflacije u Osmanskom carstvu. Ranije, u periodu od1510. do 1580. godine kurs osmanske akče je bio stabilan i iznosio je 54–60 akči za jedan zlatnik (Inaldžik 1974: 66). Finansijski problemi u Carstvu su počeli 1589. godine kada je izbila velika buna janjičara, jer je beglerbeg Rumelije Mehmed-paša sudjelovao u kovanju novca bez pokrića, što je dovelo do velike inflacije. Zbog toga ga je sultan dao pogubiti da bi udovoljio janjičarima, ugušio njihovu pobunu i smanjio nezadovoljstvo naroda . Međutim, vrijednost osmanskog novca je i dalje opadala, kako to iznosi Pečevija. O daljnjem pogoršanju finansijske situacije u Carstvu, posebno u pograničnim područjima, vjedoče i podaci u Kjafijinim „Temeljima mudrosti o uređenju svijeta“, prema kojima se u posljednjoj deceniji 16.vijeka za deset akči nije moglo kupiti ono što je nekad vrijedilo jednu akču ! (Ljubović i Nametak 1999: 123-124). Moderna istoriografija je utvrdila da su finansijski problemi za Osmansko carstvo nastupili već 1565. godine. Tada je utvrđeno da su državni prihodi iznosili 183.088.000 akči, a rashodi 189.656.000 akči što pokazuje deficit od 6.569.000 akči (Historija naroda Jugoslavije II,960:481, Sućeska 1965 : 60).
Mito i korupcija u carstvu
Za tešku finansijsku situaciju u Carstvu Pečevija je optužio nesposobne zapovjednike koji se nisu bogatili na račun ratnog plijena, nego putem mita. Tadašnja ekonomska kriza Osmanskog carstva je bila usko povezana i sa slabljenjem političke vlasti, te pojavom korupcije. Inflacija, koja je smanjila prihode najviših državnih službenika, podstakla je njihovu želju da na nezakonit način nadomjeste novčane gubitke. Upoređivanjem tog vremena sa vremenom vladavine sultana Sulejmana Kanunija, autor ističe da u vrijeme ovog sultana nije bilo čestog otpuštanja s posla i svako se trudio da postupa pravedno. Ukoliko bi neko bio smijenjen radi izvjesne greške, bivao je osramoćen i teško je pronalazio drugu službu. Pečevija navodi primjere vezira, beglerbegova i sandžakbegova koji su u vrijeme vladavine sultana Sulejmana ostajali na istoj funkciji po deset i više godina. Dug iz prethodne godine se ne bi prenosio u novu godinu. U vrijeme kada je Pečevija živio tako nešto se moglo samo poželjeti. Pečevija govori da je u njegovo vrijeme zavladalo veliko podmićivanje, te da prije nego što osiromašeni upravitelji sandžaka dođu do prihoda, kroz njihove ruke prođe dva puta toliko novca u obliku mita. „Uzimano im je mito (službenicima) možda čak i ne došavši u mjesto službovanja, umrijevši idući ili prodavši sandžak drugom bijedniku ne provodeći u njemu ni dva mjeseca. Dobiti novac nazad od onih koji su razriješeni nema ni govora, ni imena im se ne spominju, niti se ovim siromasima moglo prigovoriti.” (Pečevija 2000: I. 22).
Česte smjene osmanskih velikodostojnika
Kako to Pečevija navodi u svom radu, od vremena sultana Mehmeda III (1595–1603) počinje period čestog smjenjivanja Velikih vezira. U toku osmogodišnje vladavine ovog sultana, na položaju Velikog vezira izmijenilo se osam ličnosti. Česte smjene vodećih ličnosti u Carstvu su doprinosile pojavi nesigurnosti i nestabilnosti u samom političkom vrhu Carstva. U 17.vijeku praksa kratkih mandata visokih državnih službenika će se nastaviti, jer je to bio dobar izvor prihoda za samog vladara i Velikog vezira, budući da se pri samom imenovanju na određeni položaj davao tačno utvrđen poklon Velikom veziru i sultanu. Kada su u pitanju osmanske pokrajine, njihovi namjesnici, ostajući sve kraći period na položaju, nastojali su za imenovanja svojih službenika uzeti novac i na taj način izvući materijalnu korist od obavljanja funkcije. Tokom 16.vijeka prosjek trajanja mandata bosanskog sandžakbega, a od 1580. godine beglerbega, iznosio je 2-4 godine, da bi u 17. vijeku bosanski beglerbezi prosječno ostajali na svojoj funkciji samo 1-2 godine! Pečevija nam na više mjesta predstavlja primjere začaranog kruga mita koje se s vrha države prenijelo u pokrajine i uništavalo snagu begler-begluka. Vezano za to, on nam u svojoj knjizi prenosi riječi istoričara Alija: „Sjedio sam jednog dana u Šemsi-pašinoj posebnoj sobi za odmor. Šemsi-paša koji je upravo dolazio od svijetlog padišaha, bio je zadovoljan i sretan i obraćajući se svome ćehaji Koču Kedhuda reče : Danas sam od Osmanlija uzeo dug Kizil-ahmedlija. Kao što su oni izlili vodu na naše ognjište, i ja sam počeo gašenje njihova ognjišta. Koču Kethuda osjeti neku nelagodu pa upita kako je to uradio, a Šemsi-paša reče: Dao sam da kuša mito. Bio je to zalogaj od četrdeset hiljada dukata kojeg sam dao da proguta. Nakon ovoga neće se ustručavati da uzima mito, a s mitom se država ne može održati, propast će.’” (Pečevija 2000: 11). Pečevija dalje bilježi i da se 1591/1592. godine, u vrijeme Sofu Sinan-paše, u državi počelo davati mito za ustupljene timare ili zijamete, što će oslabiti ne samo snagu pokrajina nego i Carstva u cjelini. Do tada je na timarskom sistemu bio zasnivan cio sistem Osmanlija. Pečevija kaže:“Došla je i hiljadita godina (1591/92),otvoren je mađarski front, a u povratku s vojne ostala su upražnjena mjesta emina. Počelo se uzimati za hiljade ljudi koji nisu učestvovali u ratu po dvije ili tri akče. Upražnjeni timari prodavali su se na otvorenoj dražbi. Zbog toga niko nije htio biti mulazimom (niži oficir), ali zbog ovolike pohlepe potpuno je oslabila snaga beglerbegluka. Nije bilo ljudi i sluga koji bi se pobrinuli za konje, stoku, deve, mazge, koji bi vrijedili za bilo kakav posao niti onih koji bi odgovarali njihovu dostojanstvu i časti.” (Pečevija 2000: 24). Smatram da je ova pojava bila starija od vremena Sofu Sinan-paše, pošto je u njegovo vrijeme poprimila tako velike razmjere. Osim toga, Sofu Sinan-paša je postao budimski namjesnik odmah nakon ubistva Ferhat-paše Sokolovića, koji je bio Pečevijin daidža i autor mu vjerovatno nije bio naklonjen. Na drugom mjestu u svom djelu autor derogira samog sebe i ističe da se mito u osmanskoj državi pojavilo još u vrijeme Velikog vezira Rustem-paše Opukovića , koji je po njemu bio najpravedniji od svih onih koji su uzimali mito (Pečevija 2000: 35). Prodaja timara na javnoj licitaciji, za razliku od prethodnog perioda kad se vojna lena sticala kroz angažovanje u osmanskoj konjici, govori i o nezainteresovanosti spahija da uopšte idu u rat, ali i o malverzacijama sa državnom zemljom koja se, prema sultanskom zakonu, dobivala samo na korištenje i nije se mogla prodavati. Novi osvajački ratovi u 17.vijeku su bili rijetki i nisu više kao nekada donosili veliki ratni plijen. Zato je privredni položaj spahija oslabio, jer je centralna vlast kao jedno od rješenja za povećnje administracije vidjela u rasparčavanju timara. Izbjegavanje spahija da idu u rat je samo posljedica njihovog sve težeg finansijskog stanja, kao i uviđanja da se ne mogu više boriti protiv neprijatelja opremljenog modernim vatrenim oružjem, a oni su bili naoružani zastarjelim naoružanjem: sabljom, kopljem, buzdovanom i lukom i strijelom (Mantran 2002: 287, Matuz 1992: 92).
( Nastaviće se)