Ima Hrvata, nema Hrvata

157

Piše: Boris Dežulović

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, dopizdilo na kraju Muji, odlučio pobjeći od svega i otišao živjeti u pustinju. Deset godina kasnije našao ga novinar Oslobođenja, pa pita kako devera. “Živi se, nekako”, odgovorio Mujo. “Imatel vode, drva, išta?”, pita reporter. “Vode, drva!?”, nasmijao se on. “Nema ovdje ni vode ni drva, nema rijeke, nema šume, nema ničega. Pustinja ba.” “Pa jel opasno?”, inzistira novinar. “Zna bit belaja”, na to će Mujo. “Nekidan me recimo lav ganjo.” “Lav?”, zaprepastio se novinar. “Pa kako ste mu pobjegli?” “Kako?!”, uzvratio Mujo. “Trči, haveru, pa preko rijeke ravno u šumu, na stablo, eto kako. Jedva sam mu ja pobjego.” “Ali…” zbunio se reporter, “kako preko rijeke u šumu kad ste rekli da ovdje nema ni rijeke ni šume ni ničega?!?” “Eh, kako, kako…”, sažaljivo ga pogledao Mujo. “Kad te ganja lav, nema tu ‘ima-nema’, nego bježi!”

Točno tako, kao Mujo kad u pustinji bježi od lava, izgleda meni Milorad Dodik kad govori o Hrvatima i famoznom Trećem entitetu. “Ako Bošnjaci ne budu mogli uvidjeti da Hrvati postoje kao narod, da Republika Srpska postoji, jedina stvar koja se neće moći zaustaviti je disolucija BiH”, rekao je tako Dodik nekidan za srpsku televiziju, “a u disoluciji će opet neminovno doći do prava hrvatskog naroda da uređuje svoju političko-teritorijalnu zajednicu!”

Ključna je Dodikova rečenica, pače jedna od ključnijih uopće, ona kako Bošnjaci moraju “uvidjeti da Hrvati postoje kao narod”. U Republici Srpskoj, na primjer, tu su stvar – to “da Hrvati postoje kao narod” – “uvidjeli” odavno. Imaju o tome, reklo bi se, uviđaj. I to precizan, policijski.

Hrvati, naime, u Republici Srpskoj i ne postoje drugačije nego kao narod, ili kako se to obično kaže, kao “pravna osoba”. Eno ih takvih, kao pravne osobe – dakle “kao naroda” – i u Ustavu Republike Srpske, i u Skupštini, i na izborima, i na popisu, u svim tijelima i kvotama Republike Srpske. Kao narod, imaju i svoju biskupiju i svoja folklorna društva, i zavičajne klubove i zajednice i udruge, svašta Hrvati imaju u Srpskoj otkako je ova “uvidjela da postoje kao narod”.

Kao ljudska bića, ili kako se to kaže “fizičke osobe”, Hrvati međutim tamo slabo postoje. Na primjer Hrvati u opštini Pelagićevo, kojima se imovina sustavno pljačka dok su oni na privremenom postojanju u inozemstvu. Na primjer Ivan Šokčević, onaj nesretnik što je sa ženom i djecom za Uskrs bio iz Austrije došao u rodnu Donju Tramošnicu, u kuću što mu je obnovila Republika Srpska, pa sutradan i sebe i obitelj jedva spasio iz podmetnutog požara. Vatrogasci iz Pelagićeva, recimo, do dana današnjeg nisu došli do Donje Tramošnice, a policija je stigla nakon punih deset sati.

Zapisnik s policijskog uviđaja nikad nije objavljen, ali jest “analiza stanja bezbjednosti u opštini Pelagićevo”, kojom je Centar javne bezbjednosti Doboj baš nekako ovih dana demantirao “glasine o ugroženosti imovine pripadnika hrvatskog naroda”. Riječ je, ne biste vjerovali, samo o tome da se krivična djela teško rasvjetljavaju jer se prijavljuju – prekasno: “S obzirom na to da se većina stanovnika ovih mjesta nalazi u inostranstvu, dok u nekim zaseocima i nema stanovnika, krivična djela se prijavljuju tek po dolasku vlasnika, najčešće u vrijeme godišnjih odmora i vjerskih praznika.” Zbog čega, “uvidjeli” su u dobojskoj policiji, “dolazi do nepotrebnog uznemiravanja javnosti i određene populacije, u ovom slučaju povratnika hrvatske nacionalnosti”.

U najkraćemu, policijskim uviđajem Centar javne bezbjednosti Doboj je “uvidio” kako Ivan Šokčević u općini Pelagićevo i u Republici Srpskoj postoji kao “određena populacija”, dakle “kao narod”, “kao narodu” mu je Srpska čak i obnovila kuću – “kao narod”, najzad, Hrvati postoje čak i u onim “zaseocima u kojima nema stanovnika” – dok kao čovjek, “stanovnik”, Ivan živi i postoji samo u Austriji.

Ukratko, da se vratimo na Muju, nema više u Republici Srpskoj Hrvata ni za studio na BN televiziji – Emil Vlajki je što se zna valjda posljednji – ali kad te ganja lav, shvatili ste, nema haveru “ima-nema”, nego preko Hrvata do disolucije Bosne i Hercegovine.

S nemalim iznenađenjem shvatio je to i banjolučki biskup Franjo Komarica, koji se – istog dana kad je Dodik tražio od Bošnjaka da “uvide kako Hrvati postoje kao narod” – u Oslobođenju požalio kako su Hrvati u Republici Srpskoj “fizički istrijebljeni”. Kad se pak to točno dogodilo, nije poznato: bit će da je stvar u tome što Hrvati zapravo ne žive u Srpskoj, pa se fizičko istrebljenje “prijavljuje tek po njihovu dolasku, najčešće u vrijeme godišnjih odmora i vjerskih praznika”. Razumno je, međutim, pretpostaviti kako je do istrebljenja došlo tek negdje u posljednjih godinu i pol, točnije nakon pravoslavnog Stevanjdana u januaru 2012.

Na Svetog Stefana te godine, povodom Dana Srpske, biskup Komarica je, naime, iz ruku Milorada Dodika – sjetit ćete se te vesele zgode – primio Orden časti Republike Srpske, a nije mudro vjerovati kako bi biskup primio orden od nekoga tko istrebljuje Hrvate. Najzad, bilo ih je u Srpskoj toga dana: oduševljeno je biskupovom ordenu na svečanoj akademiji aplaudirao, recimo, i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović. Kao što su i on i biskup Komarica oduševljeno aplaudirali kad je, među ostalima, svoje odlikovanje toga dana primao i četnički vojvoda Nikola Poplašen, što će kao Karadžićev svjedok obrane u Haagu prije koji mjesec tvrditi kako “u Srpskoj nije bilo organiziranog progona nesrpskog stanovništva” i kako “nitko nije naredio progon ljudi zbog njihove nacionalnosti”, kako se “Karadžić zalagao za pravdu i istinu”, i kako “Hrvati nisu protjerivani, nego su sami željeli otići, a srpske vlasti su im u tome samo pomagale”.

Nije, međutim, nejasno zašto i nakon svega Miloradu Dodiku, kao svojoj državotvornoj ikoni i svecu-zaštitniku, politička i intelektualna elita bosanskohercegovačkih Hrvata i dalje sveudilj dudla kitu, to je prilično jasno: disolucija BiH koju već godinama zaziva paša iz Laktaša tisućljetni je san Hrvata Herceg-Bosne. Nejasno je, međutim – zato zapravo sve ovo pišem – zašto istoj toj eliti smeta perfidni bošnjački plan etničkog čišćenja Sarajeva i ostalih kantona pod njihovim kontrolom od “određenih populacija”. Ako jest tako, onda bošnjačke etničko-čistačke elite ne rade baš ništa što Milorad Dodik i njegovi vojvode u Srpskoj u svojim naporima za Treći entitet već odavno nisu uspješno završili. Bit će valjda i u Sarajevu koji orden za biskupa: zašto, to se ja pitam, u etnički očišćenoj Banjoj Luci Hrvate odlikuje Milorad Dodik, a u Sarajevu ih odlikuje strah od etničkog čišćenja?

Kad i Bošnjaci, naime, “uvide da Hrvati postoje kao narod”, da dakle i ne postoje nikako drugačije nego kao narod, ostvarit će se tisućljetni san bosanskohercegovačkih Hrvata: pokoja zapaljena kuća bit će mala cijena za to. Pravo stoga pitanje nije tko “fizički istrebljuje” Hrvate iz Sarajeva, već – naprotiv – tko minira “fizičko istrebljenje” sarajevskih Hrvata?

Ili – što bi rekao Mujo – kad te goni lav, nema tu “ima Hrvata, nema Hrvata”, nego bježi iz Bosne i Hercegovine!

 

(oslobodjenje.ba)