Piše: Mirnes Sokolović

U Srpskoj je literatura na velikoj cijeni. Dok s jedne strane pamti srpske žrtve, s druge se šesnaest mrtvih srpskih književnika bori za nezavisnost entiteta. Ona je posljednji zalog onih koji će pasti u borbi protiv eurounijskih sila koje zatiru srpski jezik i književnost

Listajući štampu, kulturne rubrike koje prate književni život Republike Srpske, susrećemo se s raznim kuriozumima, koji iznenađuju i vesele. Značaj događaj je, naprimjer, i to kad vladika Grigorije objavi roman “Priča o starom kralju”, namjenjujući mu ulogu dobre bajke u kojoj zaboravljamo nespokoj, tugu, muku, žalost i nevolje ovog prokletog života. “Osnovna poruka je da nas Bog voli i da nam je usadio ljubav, što je najveće blago koje imamo”, rekao je episkop Grigorije, a Mile se sav raznježio i pročitao roman šesnaest puta.

Grigorije, među cvijećem: Bajka za one koji žele spasiti svoje duše

Tadašnji ministar prosvjete i kulture Anton Kasipovićje bio također oduševljen knjigom, episkopu je dodijelio povelju, vjerujući da podržava potpunu renesansu književnosti u Srpskoj. Tu priču o mladom vladaru koji dolazi tražiti savjet od starog vladara, mogla je, dakako, ispisati samo jedna renesansna ličnost.

Književnost iz Republike Srpske konkurentna je i na evropskom tržištu, jer redovno nastupa na Beogradskom međunarodnom sajmu knjiga. O koliko se potentnoj književnosti radi, 2012. godine posvjedočila je velika knjiga, izložena na štandu, formata dva i po metra sa metar i po, posvećena Ivi Andriću. Tu knjigu je na svojim plećima donio Glavni Baja lično, unijevši je kroz vrata Andrićgrada koja su te godine krasila ovaj srpski štand. Dodik je najavio da će republičkosrpska književnost pojavljivati na sajmu svake godine, što znači da je živa, ali i da svjedoči kako umjetnici i on (na čelu pisaca) nikada neće odustati, jer Srpska ostaje u njihovim mislima i željama. I on je, kao Grigorije, istakao da će sve uraditi da Srpska pređe iz srednjeg vijeka u renesansu, zato je sa Kusturicom izgradio renesansni trg u Andrićgradu, da se suprotstave mrskom turskom okupatoru koji ne da da renesansa dospije u šumske krajeve.

Ove godina se slavio jubilej stogodišnjice Ćopićeva rođenja širom Srpske. U Trebinju je održano, na radost mnogih poštovalaca pisane riječi, Ćopićevo veče na kojem je otvorena njegova duhovna riznica. Predsjednik Fondacije Branko Ćopić gospodin Svetozar Ličina izjavio je da Branko Ćopić treba u našim glavama prestati biti partizanski pisac i komunista, da ne smije biti skrajnut, jer je liznuo gorke soli u vrijeme komunizma. U Hašanima će biti izgrađen “Djeda Trišin mlin” za 25.000 KM, koje je obezbijedio predsjednik Bašte zoljine boje Mile Dodik i rekao da je ubrzo planirana privatizacija mlina.

U Prijedoru je ministar kulture Dane Malešević otvorio kozarske književne susrete koje je posvetio Skenderu Kulenoviću i njegovoj majci Knežopoljki, i svima onima, kako je rekao, koji su ostali na Kozari po zemunicama neotkriveni i za one koji su krenuli sa Kozare na put sa koga se nisu vratili. Da li u blizini Prijedora ima još nekih zemunica u kojima leže neotkriveni, ili puteva s kojih se neki nikada nisu vratili, Malešević nije rekao da Skendera to posebno interesuje.

To nije zaokupilo ni ovogodišnjeg Skenderovog laureata, pjesnika poznatog širom srpske književnosti, izvjesnog Nikolu Vujčića. Njega fascinira bujnost i čulnost jezika kod Skendera, i požalio se da ne može pročitati nijednu dansku riječ, iako zna latinicu, što je poruka svim nadmenim latiničarima i prokletoj tehnologiji koja suzbija ćirilicu. Zato što zna ćirilicu, on tako može pročitati svaku riječ na osetskom ili tadžičkom jeziku.

U Bileći se slavilo Svetozara Ćorovića, došli su srpski književnici i istoričari s raznih strana da mudro zbore. Laureat Ćorovićeve nagrade Miroslav Josić Višnjić, iako njegova knjigu pripovjedaka “Đurđevdan i drugi datumi” odlikuje sadržinska usmerenost na složenu i protivrečnu stvarnost našeg vremena, sa susreta je opravdano izostao. U Bijeljini se sa Sembercima družio Nele Karajlić, predstavljajući svoju knjigu Barut u Sarajevu, kada je još jednom oplakao  “novi primitivizam”. Da su, kaže, imali organizaciju kakvu ima banjalučki pokret “Pozitivna Srpska”, koji ga je doveo u Bijeljinu, njihova bi se djela dosad izlagala u Muzeju modernih umjetnosti u Laktašima.

Nikola Vujčić, Skenderov laureat: Posvećen čulnosti jezika, ponad zemunica u kojima leže neotkriveni

Posebno vruće bilo je na pedesetom po redu Kočićevom zboru, na Zmijanju, krajem avgusta. Tamo je držao govoranciju primatelj Kočićeve nagrade, slavni banjalučki književnik na potezu od Hilandara do Stričića, Zoran Kostić. Umislivši da je novi Kočić, ovaj veliki borac spreman je žariti i paliti u ime srpske književnosti do posljednjeg slova.

Kočić je rodonačelnik i osnivač Republike Srpske – izjavio je ovaj literarni bojovnik i nije pao u nesvijest, pomiješavši književnika Kočića sa pjesnikomRadovanom Karadžićem. Petra Kočića je zamolio da ustane i održi govor u Parlamentarnoj skupštini BiH, jedino bi njegova plamena riječ mogla zapaliti, kaže, razjedinjene srpske poslanike, što Karadžiću nije uspjelo. Ako se dogodi globalizacija srpskog nacionalnog prostora, on će dobiti upalu jazavca pred sudom. Pozvao je sve srpske zemlje da ne ulaze u Evropsku Uniju, jer tamo ne znaju srpski jezik, ne znaju da staroslavenska riječ JAZIK znači i narod i jezik, nakon čega su mu iz Evropske Unije jasno poručili, na čistom crkvenoslovenskom: Kojim sondom sondite sondit sen vam, podsjećajući ih na ukidanje bosanskog jezika u Srpskoj.

Posebnu pažnju ove sezone u Srpskoj izazvala je tema progona krajiških Srba. Književnik Anđelko Anušić rekao je da će njegova knjiga “Epitafi za neznane” dati jednu vječnu duhovnost ovome srpskom zlodesu iz 1995. – Nije bitno samo se sjetiti tog dana i praviti komemorativne akademije – rekao je Anušić – već treba raditi na tome da čitava nacija i njena elita budu svjesni gdje su i s kim živjeli i živimo i šta nam te komšije i dalje misle. Moramo prestati sa samoporicanjem i imati srpsko stanovište o svemu što se dešava oko nas i u svijetu. Tako je ovaj književnik pokušao osmisliti žrtve toga progona, a pogotovo sebe samog, koji je izgleda doživio katarzu nakon što je shvatio ko su mu komšije. Kočićevim glasom na kraju Zoran Kostić kaže da je glavni i najveći zadatak srpske književnosti danas i ovdje boriti se za ćirilicu i srpski jezik. On je najavio borbu do posljednjeg Kočićevog junaka. Rekao je da živi još uvijek u Kočićevom vremenu, na kraju ga je Kočić nazvao telefonom i rekao da mu više ne dosađuje.

Kozarački književni susreti: Samo složno i pobožno

Još jedan spomenik egzodusima Srba podignut je u antologiji izbjegličke poezije “Prognani Orfeji”, a posebno orfejski i progonjeno se osjetio mladi banjalučki pjesnik Nikola Paripović. Antologiju je sveo, kaže, na misao Miloša Crnjanskog “Ima seoba, smrti nema!”, koja ustvari i nije misao Crnjanskog nego Srečka Kosovela (ali nema veze), slovenačkog pjesnika, koji se preko Paripovića ugradio u srpsko nacionalno biće. Naročito mu, kaže ovaj mladi pjesnik, smeta mit o građanskoj Banja Luci između dva rata, i izrazio je svoja nadanja da će se ban Milosavljević, veliki banjalučki graditelj iz duše naroda, vratiti i srušiti taj mit. Taj ban će mu, kaže, pomoći da nađe srednju liniju između anahronog tradicionalizma i potpuno denacionalizovanog postmodernizma, čime će ovaj mladi pjesnik postati nešto stariji.

Saša Knežević, književnik iz Sarajeva sa adresom na Palama, trećenagrađeni autor na ovogodišnjem konkursu Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva Istočno Sarajevo, vanredni profesor na katedri za srpsku književnost na Palama, napisao je roman “U sjećanju na zaborav” u kome dokazuje da je Sarajevo izgubilo mnogo više nego što su izgubili Srbi koji su otišli iz Sarajeva. Na pitanje ko je više izgubio odlaskom, Bošnjaci ili Banja Luka, rekao je da on nije Bošnjak iz Banja Luke, time oni trebaju da se bave, da bi imali onaj esencijalni osjećaj koji svi imamo i koje zauvijek ostaje u nama zbog nečega što smo izgubili, kao što taj osjećaj ima Knežević u svome romanu. Rekao je da su slučajevi slični, i to je svakako bilo pošteno.

Promocija u Bijeljini: Nele Karajlić, borac za nezavisnost Srpske, pisac na prijelazu iz 20. u 19. vijek

Šta se sve dogodilo? U Srpskoj je literatura na velikoj cijeni. Dok s jedne strane pamti srpske žrtve, s druge se šesnaest mrtvih srpskih književnika bori za nezavisnost entiteta. Ona je posljednji zalog onih koji će pasti u borbi protiv eurounijskih sila koje zatiru srpski jezik i književnost. Petar Kočić mačem u Srpskoj ubiva Duh samoporicanja, brz kao Milo Lompar.

 

(e-novine.com)