Ima Srba, nema Srba

112

Piše: Muharem Bazdulj

Cijela stvar zapravo dobiva komične razmjere. Koliko god da je u javnosti već opšte mjesto da je Bosna i Hercegovina “nenormalna država”, najnoviji zaplet u vezi s (ne)formiranjem Vlade Federacije BiH počinje da podsjeća na neku nenapisanu noveletu Danila Ivanoviča Harmsa. Podsjetimo, u vrijeme formiranja zakonodavne vlasti većeg bosanskohercegovačkog entiteta te kasnijeg izbora njegovog predsjednika i potpredsjednika, ključni problem bio je – manjak Srba. Naime, iako bi u Ustavu Federacije BiH klub delegata srpske nacionalnosti trebao da ima sedamnaest poslanika, on nije mogao biti popunjen iz jednostavnog razloga jer u parlamente deset federalnih kantona – odakle zapravo dolaze delegati koji se kasnije biraju u Dom naroda Federacije – nije izabrano dovoljno Srba.

Ono malo Srba koji jesu izabrani igrom slučaja većinom dolaze iz partije koja nije ušla u vladajuću koaliciju – konkretno iz SDP-a BiH – pa je nova muka bila u tome da se prijedlozi o predsjedniku i potpredsjednicima FBiH “proguraju” kroz ovaj klub.

I sve je to, makar i poslije niza peripetija, ipak srećno završeno i poslije mukotrpnih pregovora SDA, HDZ-a i DF-a u javnost su izišla imena za sastav nove Vlade Federacije. Sve djeluje potpuno zaokruženo, a onda potpredsjednik Federacije iz reda srpskog naroda povlači svoju saglasnost za izbor već usaglašene Vlade jer u tom prijedlogu ima previše ministara koji su – Srbi?! Umjesto da ih, kao po što je po ustavnim odredbama bude troje, Srba je u Vladi Federacije – četvoro. Tu je, najprije, Zora Dujmović kao kandidatkinja HDZ-a, uz troje DF-ovih kadrova (Snježana Soldat, Milan Mandilović, Aleksandar Remetić). Rasplet se sluti, jedno od ovo četvoro postaće – “ostali” i mirna Bosna, no cijeli slučaj još jedanput plastično ilustruje apsurdnost društvenog uređenja u kome politička prava izviru iz etničke pripadnosti.

Kad je onomad Ustavni sud Bosne i Hercegovine presudio da su sva tri bosanskohercegovačka konstitutivna naroda konstitutivna na svakom njezinom pedlju, slavilo je cijelo Sarajevo. Smatralo se to pobjedom svih onih koji vole Bosnu i Hercegovinu.

Gotovo niko se u tadašnjoj javnosti nije usuđivao uopšte da kritikuje sam koncept konstitutivnosti naroda kao takav, a naročito činjenicu da iz njega proističu konkretne zakonske i ustavne odredbe koje određuje da politička prava izviru iz etničke pripadnosti.

Uobičajeno je u tom smislu sjećati se prakse iz vremena Socijalističke Republike BiH kada je bilo nepisano pravilo da u svakoj velikoj korporaciji među tri čelna čovjeka budu jedan Bošnjak (tada Musliman), jedan Srbin i jedan Hrvat. Ipak, u tim nostalgičnim prisjećanjima akcenat bi trebao da bude na tome da je to pravilo bilo – nepisano. Jer nije isto ako je nešto s jedne strane ustaljena praksa, a s druge zakon. Kad su poslije 11. septembra 2001. godine pojedinci predlagali da su u antiterorističke američke zakone uvede i dozvola istražiteljima da muče zatočenike ako sumnjaju da su ovi u posjedu informacija koje mogu da spase ljudske živote, nekolicina intelektualaca je protestovala uz argument da se u takvim radikalnim slučajevima to ionako radi, ali da bi pogubno bilo kad bi se tako nešto zakonski “normalizovalo”. Sličan je slučaj i sa postdejtonskom bh. “konstitutivnošću”, a u poređenju sa onom za vrijeme SRBiH.

Najapsurdnije je zapravo da ovakvi zakoni uopšte ne štite pripadnike naroda koji su ovdje ili ondje u manjini, nego suštinski služe za prevare i manipulacije. Svi znaju za slučajeve Rasima Smajića, Nermina Bjelaka i Harisa Plehe, koji su se naprasno posrbili iz pragmatičnih razloga. Zbog pritiska javnosti, njihov plan za sticanje materijalne koristi nije uspio, no skoro svakodnevno, na nižim nivoima, što se kaže, ispod radara, priča o konstitutivnosti dobiva svoje perverzno naličje. Za takve slučajeve čujete samo ako je njima oštećen neko koga znate, neko ko vam je bližnji.

Tako je i do mene došla priča o slučaju iz Kantonalnog tužilaštva Srednjobosanskog kantona, gdje se na upražnjeno mjesto ne bira najbolji kandidat, nego onaj koji je uredno instruiran da se usprkos imenu i prezimenu koji ga u današnjim bh. uslovima nepogrešivo identifikuju kao Bošnjaka izjasni kao – Srbin. Cijela priča o konstitutivnosti pretvorila se zapravo u paravan za prevare, a sve na štetu samih Bošnjaka, samih Srba i samih Hrvata. Uostalom, stvar je i vrlo plastično dokaziva. Šta mislite gdje je bolje Bošnjacima i Hrvatima: u Republici Srpskoj gdje su konstitutivni ili u Republici Srbiji gdje nisu? Šta mislite gdje je bolje Bošnjacima i Srbima: u Kantonu 10 gdje su konstitutivni ili u Republici Hrvatskoj gdje nisu? Neko će reći da to nema veze sa konstitutivnošću, da su Srbija i Hrvatska jednostavno razvijenije od Bosne i Hercegovine, odnosno od njenih dijelova. Međutim, i kad se to uzme u obzir, činjenica je da je svakom pojedincu bolje da bude zaštićen kao pojedinac, negoli kao pripadnik ovog ili onog kolektiviteta. U Bosni i Hercegovini kolektivitete nominalno štite, a pojedinac je uvijek na gubitku.

Drugim riječima: čim te, kao, institucionalno štite, unaprijed računaj da si najebo.

 

(oslobodjenje.ba)