Ima li mrtvih u Ferhadiji?

Piše: Vildana Selimbegović

I to je moguće: tuča u epicentru Sarajeva, usred Ferhadije, začinjena topovskim udarom i popraćena bakljama, što se tiče Operativnog centra MUP-a Kantona Sarajevo, nije se ni dogodila. Nije je niko prijavio. No, snimak tuče je bio hit na internetu jučer, i ako ćemo suditi po dosadašnjim iskustvima – veća je vjerovatnoća da se neka policijska ekipa zaputi u redakcije portala u potrazi za originalom, nego da se iko ozbiljnije pozabavi stepenom nesigurnosti glavnog grada Bosne i Hercegovine. Sarajevo se više nikakvim parametrima i uporedbama sa New Yorkom ili Rio de Janeirom ne može opravdati: nema dana bez obračuna vatrenim oružjem, nema noći bez pretvaranja gradskih saobraćajnica u trkališta, skoro da je postalo normalno da 26-godišnjak bude likvidiran u popodnevnim satima ili da bivši policajac puca u prijepodnevnim. Gdje mi to živimo?

U zemlji u kojoj je direktor državne Agencije za istrage i zaštitu Goran Zubac (ne)pravomoćno osuđen na godinu zatvora i to uvjetno zbog nesavjesnog rada u službi. Da ne bi bilo zabune, Zubac će pravosnažnost presude čekati na mjestu direktora SIPA, a u zatvor svakako neće otići izuzev ako ne počini novo krivično djelo u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti. Onaj Nezavisni odbor, u koji su stranke s koca i konopca uhljebile svoje podobnike, također će čekati pravosnažnost presude da bi razmatrao smjenu direktora! I da se ne lažemo, da je Milorad Dodik uspio uvaliti svoj SNSD u vlast na državnom nivou, Zubac bi bezmalo bio nagrađen makar još jednim mandatom, a Nezavisni odbor bi to dočekao aplauzom. Jer se taj isti odbor nedavno proslavio izrugivanjem zakonu, sve u namjeri da Draganu Lukaču, (bivšem?) direktoru FUP-a, obnovi mandat. Lukača cijenim kao starinskog policajca, ali zakon bi morao biti iznad svakog pojedinca, pa ma kakvih on kvaliteta bio, tim prije što je riječ o direktoru policije koji bi se morao boriti za zakon i njegovo provođenje. Bilo da je riječ o njemu samom ili notornom Goranu Zupcu o čijim se sklonostima korupciji, političkim pogađanjima i čuvanju Dodiku javno govori čak i u sudskim klupama. Posve je drugi par opanaka domaće pravosuđe, za koje uopće nije isključeno da će iznjedriti kakvu proceduralnu grešku i vratiti čitav slučaj Zubac i ovaj jadni proces koji su okončali uvjetnom presudom na ponovno postupanje, tj. na početak.

To naše vajno pravosuđe već sedmicama potresa afera u samom vrhu: prvo je uhapšena, a potom na mjesec i pritvorena državna sutkinja Azra Miletić. Osumnjičena je za uzimanje mita od 100.000 maraka, no već na prvom ročištu tužitelj je ispričao da novac nije uzela. Namjeravala je. Da ne bi bilo zabune, kada su suci, političari, policajci, tužitelji u pitanju, osobno sam za kažnjavanje i same primisli da uzmu marku, a kamoli više, no pamćenje mi ne da mira: kada je – prije koju godinu – pukla afera reket, krunski razlog za neprocesuiranje vrhuške SDP-a BiH, za koju su također postojali prisluškivani razgovori kao dokaz za namjeru da uzmu pare, bio je – manjak djela. Federalni MUP tada, pazi sad ovo, nije imao para da bi akciju proveli do kraja (?!), pa su i Zlatko Lagumdžija i Damir Hadžić i Sejo Hatibović dobili papire kako su poštenjačine, prva dvojica se smjestila u Vijeće ministara, treći nastavio graditi veleljepne objekte koji su odredbama tendera postajali jedini mogući, da ne kažem obavezni za kupoprodaju i smještaj državnih i drugih institucija.

Kako će, onda, završiti (ne)uzimanje mita sutkinje Miletić? Rizikujući da i mene VSTV izruži kao i advokate Vasviju Vidović i Vladu Adamovića, priznajem da sam skeptik. A evo i zašto: sudsko vijeće uvijek broji tri člana i čak i ako je sutkinja Miletić odlučila za pare poništiti presudu, logika me tjera da pitam šta su radila druga dva člana vijeća? Jesmo li uskraćeni za njihovo stajalište jer su možebit važni svjedoci ili je zaista Sud BiH u takvim fazama otaljavanja vlastitog posla da u svakom vijeću jedno radi na slučaju, a dvoje statira? Moja je skepsa utoliko veća što praksu Suda BiH više ne razumiju ni advokati ni sudije, jer se mijenja kako politički vjetar zapuše pa dio presuđenih ratnih zločinaca kojima je kazna ukinuta bude pušten, a drugi ostane u zatvoru (da ne nabrajam dalje), a tužitelje ionako nema ko da tuži. Da je drugačije, Diana Kajmaković bi makar bila – ko onomad Oleg Čavka kada je jahao po mailu Milorada Barašina, tada glavnog državnog tužitelja – opomenuta ili manjom plaćom kažnjena za podmetanje dokaza koje smo svi vidjeli na snimku iz mostarske zgrade Vlade, u vrijeme slučaja Budimir (nije riječ o sutkinji Ustavnog suda Vesni Budimir, već Živku Budimiru, nekadašnjem predsjedniku FBiH koji je nanovo optužen za pomilovanja).

Zapravo, čemu uopće da se nada prosječan Sarajlija na ulici, u šetnji ili u svojoj kući, živeći u gradu u kome sam vrh pravne države čine jedan osuđenik Goran Zubac, osumnjičena Azra Miletić i zakonom zaštićena Diana Kajmaković? Zar sa takvim sigurnosno-pravosudnim aparatom ono potezanje pištolja, ona hajdučija Teufika Tufe Mušića koji je ispred zgrade Elektroprivrede sasuo četiri hica u Fejsala Hrustanovića može biti iznenađenje? Na mafijaške egzekucije ionako smo svikli: slučaj popodnevne likvidacije Adnana Salčina, 26. godišnjeg sina ratnog heroja Ramiza Salčina, više je medijski eksponiran zbog porodičnog backgrounda negoli zbog same činjenice da je usred bijela dana, na raskrsnici, momak otvorio prozor automobila i brutalno ubijen. Za ubice je već pronađeno i opravdanje – bio je dužan, bavio se mutnim poslovima, problemi s dilerima…

O tome ko su sarajevski veliki dileri i otkud tolike količine droge, niko ne govori. Bolje rečeno, davno se prestalo pričati, nekako odmah nakon što se ispostavilo da je već pominjana Diana Kajmaković, s neskrivenim respektom i poštovanjem, ispitivala Nasera Keljmendija usred sudnice, samo malo prije nego će taj isti Keljmendi postati nedostupan ovoj našoj SIPA, a pojaviti se na američkoj crnoj listi kao evropski kralj droge. Da je gospodin Keljmendi (što bi rekla gospođa Kajmaković) na sigurnom, zna se, eno ga već dugo u prištinskom zatvoru i vjerovatno bi mirnije spavao da mu sude u BiH. Koga je to uostalom razotkrila domaća policija i osudilo ovdašnje pravosuđe? Ubice Taiba Torlakovića? Dragana Čovića? Kemala Čauševića? Batinaše članova Komisije za vrijednosne papire? Kradljivce i napadače na auta viđenijih direktora? Čime se bavi domaća policija? Vjerovali ili ne, prije koji dan sastali se kantonalni sarajevski policajci, okupili se sindikalno – barem tako piše u saopćenju – da kažu koga žele za ministra! Bit će da vjeruju da im je to posao i najveća briga. A tuče po Ferhadiji? Ma, nema mrtvih (još).

 

(oslobodjenje.ba)