Tribunal u Hagu: Nazvati zločine pravim imenom
Onog časa kada je Hrvatska direktno intervenirala u sukobu stajući na stranu HVO-a protiv Armije BiH, ili stekla opću kontrolu nad HVO-om, sukob je postao međunarodni.
Piše: Sead Omeragić
Nakon što je premijer Republike Hrvatske Andrej Plenković zaprijetio posljedicama, ukoliko se nastavi govoriti i pisati o agresiji Hrvatske na BiH, vrijeme je da se daju precizni odgovori iz presuda Tribunala u Hagu i da se u javnosti BiH prestane kolokvijalno govoriti o agresiji. U BiH se mora znati da Tribunal u Hagu, čijih se presuda moramo pridržavati, nije u Statutu imao mogućnost dokazivanje agresije. Presude Međunarodnog suda u Hagu su donesene kao “međunarodni sukob” i “udruženi zločinački poduhvat” od strane Srbije i Hrvatske protiv BiH. Za mnoge pravosudne autoritete ove dvije osuđujuće presude su daleko teža kvalifikacija i suština nego li agresija. Ako se neko i pita kakve su posljedice presude o “Međunarodnom sukobu” i UZP-u neka se i upita kako su na robiju otišli brojni srpski i hrvatski nacionalni lideri kao i stotine najgorih izvršilaca zločina na višegodišnje i doživotne robije. Žrtve su dobile satisfakciju. Dokazana su dva Udružena zločinačka poduhvata, Srbije i Hrvatske. Činjenica je da je Tribunal u Hagu dokazao veliki broj zločina i počinilaca zločina protiv čovječnosti i na kraju onaj najgori zločin genocida nad Bošnjacima. Tribunal je dokazao krivicu državnih vrhova Srbije i Hrvatske, ali nigdje i niti u jednoj presudi nije spomenuo agresiju.
Naime, agresijom, kao suštinom i pravno najtežim oblikom rata, bave se dva druga svjetska suda: Međunarodni kazneni sud (International Criminal Court -ICC) i Međunarodni sud pravde (International Court of Justice – ICJ).
U osam presuda je utvrđeno da su rukovodstva Srbije i Hrvatske u razbijanju BiH vidjela priliku za ostvarenje ciljeva – stvaranje “velike Srbije” i “velike Hrvatske”. Dakle, imali su isti zajednički cilj podjelu, razbijanje i uništenje Bosne i Hercegovine.
Ono osnovno, treba znati da u vrijeme svih presuda Tribunala, osim posljednje drugostepene Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, donesene krajem maja 2023. godine, nije se u međunarodnom pravosuđu službeno znalo šta se podrazumijeva pod pojmom/definicijom agresije. Naime, nekadašnji generalni sekretar UN Ban Ki-moon je sazvao Konferenciju u Kampali (Uganda), pozivajući sve države članice Rimskog Statuta Međunarodnog kaznenog suda. Konferencija je održana sredinom 2010. godine i tada je definirano krivično djelo agresije. Tek polovinom decembra 2017. aktivirane su nadležnosti Međunarodnog kaznenog suda za zločin agresije, prihvatanjem definicije od 124 države članice. I tada je rečeno da Sud ne može vršiti svoju nadležnost u odnosu na ovo krivično djelo prije 17. jula 2018. godine.
Dakle, pitanje agresije i nije baš tako davno definirano. To je vjerovatno razlog što se toliko dugo upotrebljava u kolokvijalnoj i neslužbenoj upotrebi u BiH.
“Krivično djelo agresije” je tzv. zločin lidera. Podrazumijeva upravo od ključnih ljudi jedne države planiranje, pripremanje, započinjanje političke ili vojne akcije države u akt agresije, koji po svom karakteru, težini i obimu predstavlja manifestno kršenje Povelje UN.
Tu je ključna razlika. U Bosni i Hercegovini je počinjeno stotine najgorih zločina protiv čovječnosti i, na kraju, najgori zločin genocida, pa je trebalo suditi i stotine počinilaca tih najgorih zločina. Danas bi bilo nezamislivo da su za te masovne užase odgovarali samo lideri. Tribunal u Hagu nije dopustio da mnoštvo zločinaca bude amnestirano, nego je pokrenuo, u novijoj povijesti, neviđenu potragu za zločincima i pravdom za žrtve.
Pitanje međunarodnog konflikta i agresije su dva konceptualno različita pravna nivoa. ICTY nikada nije presudio agresiju, ali je u više presuda morao analizirati: da li je Srbija (SRJ) imala kontrolu nad VRS i RS i da li je Hrvatska imala kontrolu nad HVO i HRHB, dakle, da li je sukob bio međunarodni. Time se Tribunal indirektno približavao pitanju agresije, ali ga nikada nije pravno mogao okvalificirati, jer pojam nije postojao u njegovom Statutu.
U predmetu Tužilac vs. Duško Tadić uveden je test “overall control” (opće kontrole). Žalbeno vijeće je zaključilo: Ako jedna država: organizuje, finansira, koordinira i ima ukupnu kontrolu nad oružanim snagama na teritoriji druge države, onda se sukob smatra međunarodnim.
To je razlika između: kvalifikacije sukoba “pravo u ratu” (jus in bello), što je važilo za Tribunal i legitimnost pokretanja rata ili “pravo na rat” (jus ad bellum), što važi za druga dva stalna suda. Agresija znači: direktno utvrđivanje državne odgovornosti. To je primarno u domenu Vijeća sigurnosti UN, eventualno ICC-a i ICJ-a kao državna odgovornost.
Pogledajmo nekoliko presuda protiv Srbije i Hrvatske, koje govore o međunarodnim sukobima i udruženim zločinačkim poduvatima koje je Tribunal u Hagu potvrdio vrhunskim dokazima u okviru međunarodnog prava protiv Srbije i Hrvatske.
Tužilaštvo MKSJ je izvodilo dokaze i u osam presuda uspjelo da dokaže da je rat u BiH bio međunarodni sukob. Proces dokazivanja međunarodnog konflikta u kojoj je učestvovala SRJ/Srbija u BiH, dokazivao se u 3 /tri/ suđenja pred MKSJ; “Prijedor” (IT-94-1) Dušan Tadić, “Čelebići” (IT-96-21) Zejnil Delalić i dr., i “Krajina” (IT-99-36) Radoslav Brđanin. U sva tri slučaja pravosnažno je dokazan međunarodni konflikt ili involviranost SRJ/Srbije u sukobe u Bosni i hercegovini.
ICTY/MKSJ u Den Hagu je u pet (5) suđenja, Zlatko Aleksovski (IT-95-14/1),Tihomir Blaškić (IT-95- 14), Dario Kordić , Mario Čerkez (IT-95-14/2), Mladen Naletilić, Vinko Martinović (IT-98-34), Jadranko Prlić i dr. (IT-04-74), utvrdio međunarodni karakter sukoba, odnosno da je Republika Hrvatska bila strana u sukobu.
Dokazivanje međunarodnog konflikta i, s tim vezi, odgovornosti država, je bio izuzetno zahtjevan i složen pravni posao.
Direktna intervencija je utvrđena tako što su vijeća Tribunala utvrdila da su i Srbija i Hrvatska u BiH slale svoje regularne vojske prvo JNA, pa Vojsku Jugoslavije i Hrvatsku vojsku, uključujući i policiju i obavještajne formacije, te da su imali i kontrolu na tzv. paravojnim formacijama. Zbog toga je još važnija i specifičnija bila uloga Tribunala (ICTY/MKSJ) da se uhvati u koštac sa najkompliciranijim i politički osjetljivim pitanjima, kao što su pitanja utvrđivanja međunarodnog konflikta, imajući u vidu vremenski ograničeno djelovanje Tribunala kao “ad hoc” suda i vrijeme koje je bilo potrebno uložiti da se paralelno, pored individualne krivične odgovornosti, utvrđuju i druge činjenice koje nisu u prioritetnom mandatu MKSJ.
Dokazivanje međunarodnog konflikta je zahtjevalo dodatno procesno vrijeme i duže trajanje sudskih postupaka. Utvrđivanje Međunarodnog sukoba i involviranosti SRJ/Srbije pred MKSJ je počelo 7. maja 1996. u slučaju Dušan Tadić i završeno je 3. aprila 2007. pravosnažnom presudom protiv Radoslava Brđanina.
“U predmetu Tadić, Pretresno vijeće je zaključilo … da je jedan aspekt tog sukoba bila politika činjenja nečovječnih djela nad nesrpskim civilnim stanovništvom tog područja u okviru pokušaja stvaranja “velike Srbije”. Zaključeno je, također, da su, tokom sprovođenja te politike, počinjena nečovječna djela nad brojnim žrtvama i to “u skladu sa prepoznatljivim planom.” Vojska RS je bila uključena u izvršavanje plana SRJ za etničko čišćenje i izdvajanje dijela teritorije BiH koji bi se na kraju pripojio SRJ i time se realizirala ambicija SRJ da stvori “veliku Srbiju” (prvostepena presuda Dušanu Tadiću).
Ex post facto potvrdu činjenice da je kroz više godina (u svakom slučaju između 1992. i 1995.) SRJ vršila opću kontrolu nad Republikom Srpskom u političkom i vojnom domenu i moguće je naći dokaze u procesu pregovora i zaključenja Dejtonsko-pariškog sporazuma 1995. (iz dugostepene -žalbene-presude Dušku Tadiću)
Pretresno vijeće je dalje uvjereno da je tek sa zaključenjem Dejtonskog sporazuma od samog početka i cijelim tokom oružanog sukoba SRJ vršila sveukupnu kontrolu nad Srpskom Republikom BiH i bosanskim Srbima (pravosnažni zaključak iz presude Radoslavu Brđaninu).
U dokazivanju međunarodnog sukoba SRJ/Srbije i BiH Tužilaštvo je koristilo ogroman spektar dokaza i činjenica, ali i međunarodnih akata. Naprimjer, koristilo je presude njemačkog suda iz slučaja Nikola Jorgić, bosanskog Srbina iz Doboja, zbog izvršenog genocida u selu Grapska pored Doboja. Inače, u sve četiri presude u Njemačkoj u kojima je utvrđen genocid potvrđeni su nalazi iz slučaja Jorgić.
“Što se tiče zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini od strane bosanskih Srba, sud je smatrao da su bosanski Srbi, koji su se borili protiv centralnih vlasti u Sarajevu, djelovali u ime vlade SRJ. U prilog tom zaključku, sud je naglasio da je Beograd finansirao, organizirao i opremio vojsku i paravojne jedinice bosanskih Srba, te da je između JNA i bosanskih Srba postojala bliska kadrovska, organizacijska i logistička veza”, za koju se smatralo da predstavlja dovoljan osnov da bi se sukob okvalificirao kao međunarodni. Veoma je važno kako su se odbrane suprotstavljale dokazima o međunarodnom konfliktu. Osporavali su autentičnost dokaza nazivajući ih falsifikatima koji su dostavljeni od SDB i AID BiH, a što su sudska vijeća odbila. Interesantno je da odbrana Radoslava Brđanina nije uložila žalbu na prvostepenu presudu kojom je utvrđen međunarodni konflikt SRJ/Srbije na BiH.
Konkretne operacije koje su sprovele snage bosanskih Srba i koje su predmet suđenja (napadi na Kozarac i, uopće, uzevši u općini Prijedor), konkretno je naredila ili planirala Jugoslovenska armija. U slučaju “Prijedor” dokazano je da je ta armija vršila opću kontrolu nad snagama bosanskih Srba. Ta kontrola se odražavala ne samo u finansijskoj, logističkoj i drugoj pomoći i podršci, nego, također, što je još važnije, u učestvovanju u općem usmjeravanju, koordinaciji i nadzoru nad aktivnostima i operacijama Vojske RS-a.
Utvrđivanje involviranosti Republike Hrvatske je započelo 6. januara 1998. godije u slučaju Zlatka Aleksovskog, završeno je 29.11.2017.godine žalbenom presudom protiv Prlića i drugih.
U predmetu Prlić i drugi, optuženi su zahtijevali izvođenje dokaza o involviranosti Republike Hrvatske u međunarodni sukob u BiH, po peti put, iako je ranije utvrđen međunarodni sukob Republike Hrvatske sa BiH u četiri predmeta (Aleksovski, Blaškić, Kordić, Čerkez i Naletilić-Martinović). Tužilac MKSJ je predlagao da se ne izvode dokazi i da se ti dokazi prihvate kao nesporna činjenica, Prlić i drugi nisu prihvatili prijedlog i Prvostepeno i Drugostepeno vijeće je po peti put utvrdilo međunarodni konflikt Republike Hrvatske protiv BiH. UZP je utvrđen u desetak općina gdje je HVO pokrenuo kampanju etničkog čišćenja. Ključna činjenica iz ovoga pripada opštini Stolac. Tamo od 8093 Bošnjaka nije ostao ni jedan. Muškarci su bačeni u logore gdje su mučeni i ubijani, a žene i djeca protjerani prema Mostaru.
“Kad je riječ o argumentu Praljkove odbrane da oružani sukob nije bio međunarodnog karaktera, jer je Hrvatska od početka podržavala nezavisnost RBiH te sarađivala sa njenim oružanim snagama u odbrani te države, Vijeće želi podsjetiti da se, u međunarodnom humanitarnom pravu, utvrđivanje međunarodnog karaktera nekog oružanog sukoba isključivo temelji na činjenicama… Onog časa kada je Hrvatska ili direktno intervenirala u sukobu stajući na stranu HVO-a protiv Armije BiH, ili stekla opću kontrolu nad HVO-om, sukob je postao međunarodni… Sudsko vijeće je konstatiralo da na osnovu dokaza može van razumne sumnje zaključiti da su Hrvatska vojska, te samim tim i Hrvatska, direktno intervenirali u sukobu između Armije BiH i HVO-a, te da je uslijed te intervencije sukob dobio međunarodni karakter: “S obzirom na sve razmotrene dokaze, Vijeće se uvjerilo, van razumne sumnje, da je oružani sukob bio međunarodnog karaktera, zato što su Hrvatska i Hrvatska vojska direktno intervenirali u sukobu između HVO-a i ABiH i zato što su Hrvatska i Hrvatska vojska imali opću kontrolu nad HVO-om.
Da je bio Međunarodni sukob bilo je potrebno utvrditi prisustvo regularnih jedinica iz Srbije i Hrvatske i dokazati opću kontrolu Srbije i Hrvatske na RS i VRS odnosno HRHB i HVO, a opća kontrola kreće se od plata, logistike, strategije, vojne i diplomatske, imenovanja-postavljenja, planiranja, upravljanja, kontrole svega u cilju stvaranja “velike Srbije” i “velike Hrvatske”.
Stanišić je prvi slučaj gdje je visoki funkcioner Srbije, šef Državne bezbjednosti, direktno povezan sa operacijama u BiH i Hrvatskoj, osuđen zbog učešća u UZP-u. U slučaju Tadić dokazano je da je država SRJ imala opću kontrolu i da je sukob međunarodni. Stanišić je vrh državne bezbjednosti i učestvuje u UZP-u, što je potvrda duboke institucionalne uključenosti. Presuda Stanišiću daje činjenični sadržaj onome što je u slučaju Tadić bila pravna konstrukcija.
Treba se pridržavati presuda Tribunala u Hagu, koji po Statutu nije mogao suditi za agresiju. Pravni stručnjaci smatraju da su dokazana “učešća Srbije i Hrvatske u međunarodnom sukobu” i “udruženi zločinački poduhvati” jednako, ako ne i teže optužujući pojmovi, koliko bi bila sudski dokazana agresija Srbije i Hrvatske na BiH. Nazvati ove zločine pravim imenom je obaveza, nakon strašnih masovnih smaknuća, etničkog čišćenja i istrebljenja Bošnjaka iz mnogih gradova, nadljudskih patnji, nakon masovnih silovanja, gladi, sve to može stati u dva Udružena zločinačka poduhvata. A to je, čini se pravo ime za dva srpska i hrvatska užasavajuća velikodržavna projekta.
(stav.ba)
