Intervju akademik Rusmir Mahmutćehajić (II dio)

106

NA NAJVEĆEM DIJELU BH. TERITORIJE, BOŠNJACI SU TEMELJNO OBESPRAVLJENA MANJINA (II)

 

To što se nama predstavlja “turskom kulturom” dio je pothvata orijentaliziranja i otuđivanja muslimanskog dijela bosanskog naroda od sebe * Srbija i Hrvatska, Bošnjake prihvataju kao čudno političko pleme u državi koju osporavaju * Patriotska liga je veliki, časni pothvat nastao u bosanskom narodu * Ni naukovanje ni ceremonije, ni upravljanje dobrima ni politika, ne mogu očuvati smisao Islamske zajednice, ako ona ne služi slabima* Ocjenjivanje uloge Alije Izetbegovića je možda najvažnija zadaća koja se nalazi pred bosanskom akademskom zajednicom* Tokom istrage 1983., sam bio podvrgnut pritisku. Ali usprkos okrutnosti, sve to mi se činilo ružnim i glupim * Nijedan narod u Evropi nema tako hrđavo iskustvo kao Bošnjaci s ljudima koji su nastali u njemu, te zajedno s drugim potvrđivali mržnju protiv tog što su bili *

Profesore Mahmutćehajiću, tri citata koja ste naveli ilustriraju kontinuitet antibosanske politike, ali ostaje pitanje zašto probosanske snage, ili zašto barem Bošnjaci, danas šute na otvorena ponižavanja koja doživljavaju njihovi sunarodnici?

Nije li, zapravo, jasno da se na kraju dvadesetoga stoljeća, kao i na početku dvadeset i prvog, pokazuju različite forme istog antibosanskog projekta?! Ta tri navoda, izabrana iz mnoštva mogućih, služe za prikaz neosporivog kontinuiteta tog što su 1991. godine zamislili, pokrenuli i vodili Slobodan Milošević i Franjo Tuđman u odnosu prema Bosni, a dobro poznati, osuđeni i još suđeni zločinci izvršavali, primjenjujući i genocid tamo gdje postizanje cilja nije bilo moguće na drukčiji način. U tome, i psihičkim posljedicama među bosanskim ljudima, treba tražiti razloge i spomenutoj, kao i svakoj drugoj šutnji u uvjetima kada bi moralna zapovijed zahtijevala odlučno govorenje. Progonjenja, ubijanja i ponižavanja Bosanskih Muslimana traju predugo. Tabuizirana su. Moguće ih je prepoznati i kao pritajena i prikrivena djelovanja usred Sarajeva. I fašizam je nerijetko njihovo bitno svojstvo. Ali objektiviziranje tog pretpostavlja intelektualno podvižništvo. Ako ga sad nema, nipošto ne bi trebalo prihvatiti da ga neće ni biti.

Sve to se čini ukazivanjem i na sporne sadržaje zvanične turske politike prema Bosni. Nije li tako?

I samo spominjanje turskog imena u srpskoj i hrvatskoj kulturi znači podsjećanje na bitne neprijatelje – i političke i teološke. Turci su u nacijskim kulturama glavni politički neprijatelji. A kada su završeni ratovi s osmanskim sultanatom, svi muslimani na područjima novih nacijskih država, poistovjećivani s Turcima, postali su unutarnji ili teološki neprijatelji, strano tijelo u nacijskoj cjelini, bolest koja podstiče na gađenje. Kada biste to isključili iz tih kultura, one bi sličile spužvi s neizbrojivim mnoštvom rupa. Nije tako u slučaju bošnjačkog sentimentalizma i moralizma. Bošnjačka većina je prožeta nekritičkim odnosom prema svojoj političkoj historiji. Prilike su još gore u slučaju turske državne politike. Tu su Bosna i Bošnjaci osjećani i predstavljani Turcima, ako ne posve Turcima onda barem narodom “turske kulture”. Njihova politička i kulturna neovisnost, s ogromnim resursima u vlastitoj historiji i ogromnim razvojnim mogućnostima, kao da ne postoje, pa se zato ne tiču ni turkofilskih Bošnjaka i njihovih turskih tutora. Od bošnjačkih političara i traumatizirane javnosti očekuju se snishodljivost i ushićenost Turskom i njenim vodstvom. Šta bi neko imao protiv tog da se to temelji na realnosti i da donosi bilo šta dobro? Ne donosi ništa do snaženje antibosanskih politika, te tako i antimuslimanskih, ništa do održavanja demoniziranog turčijata Bosanskih Muslimana. Oni s tom turskom i proturskom politikom ostaju bez svoje bosanske kulture, koja se posve neprincipijelno i neznanstveno predstavlja kao turska. Tako se doprinosi onemogućenju bosanske političke svijesti, u kojoj bi samokritičnost u bošnjačkoj javnosti spriječila getoiziranja tog bitnog sadržaja svega bosanskog.

Budući da se Bosanski Muslimani često identificiraju s Turcima, a o čemu govorite i u svojoj studiji o Andriću, iskoristiti ću priliku da Vas pitam koliko nam koristi, a koliko šteti, upadljivo favoriziranje čelnika SDA od strane predsjednika Turske Recepa Tayyipa Erdoğana?

Bosanska politika, a tako i njezini bošnjački sadržaji, ne može izaći iz zapriječenosti dugog trajanja bez jasnog viđenja bosanske budućnosti. Kada se kaže “viđenjaˮ, radi jasnoće valja podsjetiti na nositelja političke volje kao subjekta takvog viđenja. Da bi to njegovo viđenje bilo jasno, nužno je znanje o tome šta je, zapravo, poželjna bosanska budućnost. Kako god ona bila opisana, njen ideal je gradnja prijateljstva sa svima, ustrajavanje na otklanjanju vlastitih i tuđih zabluda o Bosni i bosanstvu. Zato su toj politici glavne adrese Beograd, Zagreb i Podgorica. Sve dok bosanski, a to znači i bošnjački političari svoju politiku ne budu izlagali i branili na političkim pozornicama teleologija srpstva i hrvatstva, svaka razina političke odgovornosti za jasno viđenje bosanske budućnosti ostajat će zamagljena moralizmom i sentimentalizmom koji nadomještaju razumski predstavljenu i vođenu državnu politiku s odgovornošću pred vlastitom i svjetskom javnošću. Svima koji ustrajno i javno žele bosanskome narodu oduzeti njegove potencijale u prošlosti i u budućnosti, svodeći ga u fiktivnim i faktičkim prikazima na ovakav ili onakav turčijat, nužno je reći: Bosanski Muslimani nisu Turci, a kada im se to ime i veze s njime nameću – to je samo pouzdan dokaz kulturnog rasizma onih koji to čine. Takvim ih sada i prije, redovno tajno a nerijetko i javno, nazivaju oni koji su zagovarali i provodili zločine protiv njih. Nema nijednog razloga da muslimanskom dijelu bosanskog naroda bude osporen ijedan sadržaj njegovog općeg bosanstva. Šta god su nekad bili u svojoj zemlji, iz tog i u tome su nalazili razloge za svoja drukčija bivanja, nikad ne iznevjeravajući prethodno sadašnjim i budućim. Užasavajuća je tvrdnja Ive Andrića, a još više decenijska ravnodušnost prema njoj i na njoj zasnovanim fikcijskim pričanjima i njenim ideologijskim veličanjima, o sadržajima bosanske muslimanske kulture “čije su društvene institucije i običaji značili negaciju svake hrišćanske kulture i čija je vera – nastala pod drugim klimatskim i društvenim uslovima i nepodesna za svako prilagođavanje – prekinula duhovni život zemlje, izobličila ga i od tog života načinila nešto sasvim osobenoˮ, kako je napisao. Sve što se na toj netačnoj ideologijskoj tvrdnji može graditi mora imati sadržaj fašizma i nacizma. Bosanski Muslimani nisu narod turske kulture. Svi oblici njihovog turčenja su direktno ili indirektno sadržaji antibosanskih, a tako i antimuslimanskih projekata. Zaluđenost traumatiziranog bosanskog naroda, a prvenstveno njegovog muslimanskog dijela, turčenjem izvana i iznutra jest poput političke bolesti. Da bi opstali, nužno je njihovo osvješćenje u tome što jesu i oslobođenje svih imaginacija tog što nisu. Tek u takvom osvješćenju svog narodnog bivanja, što znači u svojoj politici, Bošnjaci mogu postati politički subjekt, a tako i partner drugima u gradnji prijateljstva, činitelj u ustavnom patriotizmu s principijelnim utemeljenjem u svemu bosanskom. To je uvjet konstruktivne saradnje u cjelini bosanske društvene pluralnosti.

Kao da se nameće percepcija prema kojoj bi Anakara za  bosanske Muslimane trebala biti isto što su Beograd i Zagreb, za neke bosanske Srbe i Hrvate?

Oni koji misle da je Ankara za Bošnjake ono što su Beograd i Zagreb za bosanske Srbe i bosanske Hrvate – zagovaraju i podstiču zaprečavanje bosanskog političkog društva, u skladu s onim programima koji su u temelju bosanske patnje. Stradanja i patnje bosanskog naroda, projektirani i provođeni u okviru nacijskih pothvata, ilustrira i činjenica da danas u Bosni živi manje od jedne trećine ukupnog broja tog naroda. Najveći broj ih je u Turskoj. Nije moguće osvješćenje tog naroda u tome što jest uz bilo koju vrstu apologije ulizištva i epigonstva nekim drugim ideologijskim slikama svijeta. Prijateljstvo Republike Turske, kao i svake druge države svijeta, jest potrebno i poželjno u svakoj bosanskoj politici. Ali jadna i tužna su prijateljstva u kojima se tutorstvo i skrbništvo za nekog, smatranog svojim surogatom, predstavljaju kao velika prijateljstva. Bosansko političko i kulturno naslijeđe je jedini ozbiljni temelj na kojem je moguće izgraditi viziju poželjne bosanske budućnosti. To što se nama predstavlja “turskom kulturom” samo je dio velikog pothvata orijentaliziranja i otuđivanja muslimanskog djela bosanskog naroda od sebe u pothvatu svođenja Bosne na neriješeno srpsko-hrvatsko pitanje.

Ima li bosanski narod danas državu? Ili, da pitam ovako: kako biste opisali situaciju u kojoj se sada nalaze bosanskohercegovačka država i Bošnjaci kao njen najbrojniji narod?

Bosanski narod ima svoju državu. Osporavana, potkopavana i razarana mu je gotovo svim raspoloživim sredstvima. Kada se kaže “srpska nacija”, ili bilo koja druga, to podrazumijeva gradnju srpske države, što je uvijek projekat dugog trajanja. Isto je i kad se kaže “hrvatska nacijaˮ. Ta dva projekta, i srpski i hrvatski, koji imaju države kao moćna sredstva, nikada nisu, u punom značenju tog pojma, priznali nužnost bosanske države kao dobra svih ljudi koje ona obuhvata. I današnja, jednako kao i u dugom vremenu prije, osporavanja i ogađivanja bosanske države i velike mogućnosti pluralnog društva, bez koje se svijet mora sunovratiti u ambis svih opačina, jesu posvuda širena i podržavana. Žele se osnažiti mentaliteti u kojima su Srbija i Hrvatska vječne, a Bosna privremena. Usprkos ogromnoj energiji utrošenoj tokom dvadesetog stoljeća na onemogućenje bosanske države, njena unutarnja snaga pokazala se znatno većom nego je u antibosanskim projektima pretpostavljana. Uz sve to, nakon svih kontroverzi u svođenju bosanskog naroda na anomalično muslimanstvo kao neki politički surogat, bosanska država je ipak preživjela. Za taj dio bosanskog političkog naroda, koji se danas naziva bošnjačkim, politički credo jest gradnja političke filozofije koja će tu državu, kao nužan uvjet preživljenja, čuvati i razvijati uz sve što taj pothvat uključuje – pluralno društvo s pravima pojedinca u središtu; slobode svih oblika udruživanja, opredjeljivanja i govorenja; potpune jednakosti svih bosanskih ljudi pred zakonom; demokratsko legitimiranje vlasti u njenoj podjeli na zakonodavnu, izvršnu i sudsku; otvorenost javnog prostora za sve oblike pojedinačnog i skupnog iskazivanja i tako dalje, u skladu s najboljim političkim postignućima i idealima svijeta. Za one koji su djelovali, i to nastavljaju činiti, u smjeru uništenja bosanskog političkog društva i njegove države – valja odlučno otvoriti tri mogućnosti.

Koje su to mogućnosti?

Prva je ustrajavanje na političkim razgovorima kao sredstvu otklanjanja napetosti i nesporazuma te utemeljenja i snaženja međusobnog povjerenja i jamčenja prava na različitosti u jedinstvenom političkom sistemu. Druga je čuvanje od korištenja svih kolektivnih razlika u odnosima jednih s drugim, rad na njihovome pretvaranju u izvore veće pojedinačne i skupne obazrivosti prema razlikama svijeta i upućenosti u njih. I treća je odlučno isticanje nepopustljivog neprijateljstva prema svima koji ugrožavaju bosanski politički poredak kao dobro svih bosanskih ljudi, uz sve njihove različitosti. Ako bismo tako, uz ta tri sadržaja bosanske politike, odredili i bošnjaštvo unutar općeg bosanstva, jasno je da ova država kao neprocjenjivo blago i nepovredivo dobro postoji, ali da tek treba biti to što je potreba njenih ljudi. Ni srpstvo ni hrvatstvo ni bošnjaštvo nemaju i ne mogu imati budućnost kao ideološke artikulacije partikularnih interesa dijelova bosanskog naroda sve dok ne bude shvaćena i prihvaćena činjenica da im je bosanstvo temelj i okvir. Te političke ideologije koje se od jednog do drugog naraštaja mijenjanju nanosit će štetu onima na koje se pozivaju, jer su bez realnog utemeljenja.

Proizlaze li, zapravo, svi naši problemi iz činjenice da su muslimani, većinsko stanovništvo u ovoj državi?

Nacije u današnjem značenju tog pojma jesu moderna pojava. Uz to, suštinski su evropska pojava. Riječ je o ideologijskim osvješćivanjima naroda. To nikada nisu neka konačno zaokružena tijela. Više su to procesi konstruiranja i dekonstruiranja političkog osvješćenja nekog naroda. Nema nacija bez nacijske teleologije, a nacijska država je uvijek nacijski telos. Kada se evropski nacijski procesi promatraju na području Jugoistočne Evrope, jasno je da nacijske ideologije i njihova iskustva s drugih strana nije moguće jednostavno prenijeti i primijeniti na mozaik naroda u dijelu svijeta kojem pripada i Bosna, temeljito izmiješanih te vrlo bliskih i sličnih, ali ponekad i različitih. Razvoj srpske i hrvatske nacije slijedi na sličan način obrasce razvoja drugih evropskih nacija, ali na prostorima gdje nema zahtijevane homogenosti kao ideologijski postuliranog nacijskog cilja. U nacijskim vidicima, koji su u tim vremenima bili zastrti različitim oblicima ideologijskih simbioza, muslimani su predstavljani kao siva etnička zona. Veselin Đuretić o nužnosti Bosne, kakvu spominje i Vasa Čubrilović, i muslimanima, a zapravo bosanskom političkom narodu, piše kao o pitanju koje nositelji srpske nacijske ideje “nisu mogli dovršitiˮ, a što su “kao narod morali da dovrše: nisu izvršili homogenizaciju ni onoga svog etničkog prostora koji je bio oslobođen u toku antiturskih i antigermanskih ratova. Čitavi predeli koje Karađorđeva buna nije bila zahvatila, kao i oni koji nisu bili obuhvaćeni bunom u Crnoj Gori, Hercegovini, Bosni, ostali su nacionalno nekoherentni. Ostali su kao sive etničke zone, na kojima će se kasnije izvoditi socijalni eksperimenti različitog smera: i oni eksperimenti koje je usmeravala Crna katolička multinacionala i oni koje je usmeravala Crvena (komunistička) internacionala.ˮ U takvim vidicima Bosna je teritorija na kojoj se rastavljaju i spajaju dvije nacije – srpska i hrvatska. Ako bi i postojao bosanski politički narod, tako postulirano sastavljanje i rastavljanje ne bi bilo moguće. To “ako bi postojaoˮ ugrađeno je u premise nacijskih programa, što znači nužnost ideologijske tvrdnje da bosanski politički narod ne postoji te da se nikad ne smije dopustiti njegovo postojanje. Upućivanje na postignuća ranijih buna, u kojima je to nepostojanje potvrđeno uništavanjem “sivih zona”, što znači svih sadržaja muslimanstva u nastajućoj naciji, nuđeno je kao jedini pouzdan postupak rješenja nacijskog pitanja.

Nije li taj postupak sa svom silinom i bezobzirnošću primjenjivan u posljednjoj deceniji dvadesetog stoljeća?

Jeste, a očito je da projekat kojem je dio nije nestao. Zato je bosansko pitanje otvoreno za svaku vrstu istraživanja, pretpostavljanja i gonetanja u skladu s moralnom odgovornošću pred sobom i svijetom. Upravo zato su elite velikosrpstva i velikohrvatstva opsjednute poricanjem bosanskog političkog naroda. Njegovu očitu mogućnost, prisutnost u svemu što se tiče te opsjednutosti, nužno je transformirati u esencijalno muslimanstvo konstruirano prvenstveno u tim nacijskim ideologijama te ga kao takvo podržavati, snažiti i kontrolirati, uz stalno podizanje prsta prema njemu kao općoj opasnosti. To je tako, ali sporan je i uzvrat bosanskih ljudi, njihova neodlučnost da ustraju uz bosanstvo kao jedini obećavajući interes bosanskih ljudi, kao proces koji je u skladu s najuzvišenijim idealima čovječanstva, ali i sa snažećim praksama najrazvijenijih država u svijetu. Bosansko društvo je i sinhronijski i dijahronijski pluralno. Kad to prestane biti, i ono će nestati. I nije u tome tragedija tog društva, pa tako i njegovog bošnjačkog dijela. Njegovi temeljni problemi su državne politike Srbije i Hrvatske, odnosno projekti svesrpstva i svehrvatstva u kojima su bosansko društvo, bosanska kultura i bosanska teritorija neprestano mehanički komadani u funkciji postuliranih novih nacijskih država. Sve dok o Srbima i Hrvatima u Bosni skrbe Srbija i Hrvatska kao nacijske države – bosansko društvo i njegova država bit će zapriječeni. A nema nijednog parcijalnog bosanskog interesa, ni srpskog ni hrvatskog ni bošnjačkog, ni romskog ni jevrejskog, koje u demokratskim raspravama u okviru državnog pravnog poretka ne može biti riješeno. Ali, takvo rješenje je nemoguće sve dok susjedne države gledaju na Bosnu kao na svoja stražnja dvorišta. Takvim odnosom temeljeno je ugrožen princip ravnopravnosti država u međunarodnim odnosima. Normalizirana bosanska država nije moguća bez njenog potpunog priznanja državnih politika Srbije i Hrvatske. To se do sada nikada nije dogodilo. Kažete u svome pitanju da su Bošnjaci, odnosno muslimani, većinsko stanovništvo u ovoj državi. U takvoj postavci su, smatram, glavni izvori opakih antibosanskih a, posljedično, i antimuslimanskih projekata. Na najvećem dijelu bosanskohercegovačke teritorije Bošnjaci nisu većina već manjina, i to temeljno obespravljena manjina. Ako ih je ukupno u ovoj državi brojčano više od Srba i Hrvata, pa se to uzima kao mjera političkih ocjena, onda je iz etičkih vidika isključeno pravo čovjeka. Na taj njihov broj ukazivali su žreci zločinačkih ideologija, pa je potreba njihovog razrjeđenja ubijanjem i progonima postala realnost “rješavanja bosanskog pitanjaˮ. A ono nije rješivo na osnovi načela većine i manjine. Ono je bosansko, u smislu da različitosti koje postoje u tome narodu nisu svedive na teritorije.

Ali, zar nismo svjedoci činjenice da se uporno ide na „teritorijaliziranje“ nacionalnih identiteta?

Ako različitosti jesu svedive na teritorije, nema budućnosti za ovu državu. Upravo se od Bošnjaka u antibosanskim programima očekuje da, ostajući neosviješćena i neartikulirana politička masa, budu partneri u dokazivanju nemogućnosti bosanske države i nužnosti njenog propadanja. To je suština odnosa prema Bosni od 1918. pa do sada. Njegovo značenje je – nema bosanskog političkog naroda. Ali očito je da ga ima. Kako god on bio imenovan – Turcima, narodom turske kulture, nacionalno neopredijeljenim, Muslimanima ili Bošnjacima – treba ga iz bosanske cjelovitosti odvojiti od ostalih, svesti na opći problem, teritorijalizirati i podvrgnuti nadzoru i upravi drugih koji, kako je to često ponavljano, brane našost od opake tuđosti. Ako se upravo ti koji izvana govore o opasnosti bošnjačke većine brinu o tim koje ona ugrožava, neka priznaju bosanskohercegovačku državu te potom od nje traže političko partnerstvo na temelju pravila međunarodne politike. Ako Bošnjaci polaze od stanovišta svoje većine, neka je dokazuju u odnosu prema Romima, Jevrejima i svima drugim u bosanskoj cjelini. Tako će steći moralnu i političku uvjerljivost u zahtijevanju svojih prava koja su im drugi dužni osigurati kad imaju moć da to učine, a sami će se bezuvjetno smatrati dužnim da ta ista prava osiguraju drugim, gdje god i kad god za to imali dovoljno moći. Moralna i politička utemeljenost bošnjačke neodvojivosti od bosanskohercegovačke ukupnosti potvrđuje se jedino odnosom prema bosanskom pluralnom društvu tamo gdje su Bošnjaci većina. Samo tako njihova kritika aparthejda i segregacije “bošnjačke manjine” na većini bosanskohercegovačke teritorije može biti uvjerljiva i učinkovita.

Smatrate li da su ti procesi i pojave povezani s dešavanjima u Islamskoj zajednici?

Da ponovim, antibosanstvo kao bitan sadržaj teleologija srpstva i hrvatstva uključuje svođenje onog dijela bosanskog naroda koji se opire afirmiranju u srpstvu i hrvatstvu na ideologijske sadržaje moderne konstrukcije shvatanja islama, na muslimanstvo koje je sve otuđenije od kulture vlastitog naroda, njegove historije, narodne hagiografije, jezika i simbola, a sve snažnije je povezano s imaginacijama o bauku islama koji kruži svijetom. Ne treba se bojati podsjećanja da organiziranje muslimana u njihovu vjersku zajednicu nije pothvat nastao iz neke njihove demokratski izražene volje niti iz jasnog doktrinarnog razloga u muslimanskoj tradiciji. Tu organizaciju uspostavili su, kontrolirali i uglavnom zloupotrebljavali centri političke moći koji su upravljali Bosnom i zemljama u njenom susjedstvu. Tema povezanosti te organizacije s različitim oblicima diskrecionih djelovanja centara političke moći, u okviru svih režima koji su upravljali Bosnom i političkim porecima u koje je ona bila uključena, tabuizirana je toliko da se samo rijetki usuđuju to i spomenuti. Njenog otvaranja se boje gotovo svi. Ali to je neizbježna zadaća u funkciji izlaska iz užasavajućeg stanja kroz koje Bosna i njen narod prolaze. Danas se ta organizacija predstavlja i podržava kao nešto bez čega se ne može biti musliman. To je besmislica, jer bivanje muslimanom ne pretpostavlja nikakvog otuđenog gospodara sakramentalne moći. Nijedna muslimanska organizacija ne može u sebi uključivati principe bilo koje kršćanske crkve. Otkupljenje ili posredovanje u bilo kojoj osobi ili organizaciji nije spojivo s muslimanskim učenjem. Svaka organiziranost mora proistjecati iz odgovornosti za svjedočenje tog što je suština nasljedstva i slijeđenja vjesnika Muhammeda – mir s njime! Nema i ne može biti implicitnih članstava u bilo kojoj vjerskoj organizaciji. Ona pretpostavljaju slobodnu volju pojedinca te obostranu odgovornost onih koji nekome dodjeljuju povjerenje i onih kojima je ono dodijeljeno. Nikakva ideologijska homogenost ne može doprinijeti afirmiranju doktrinarnih ideala tog slijeđenja. Niko i ništa ne može preuzeti odgovornost pojedinca za svaki trun učinjenog dobra i za trun učinjenog zla. Prema tome, otvaranje svih pitanja o toj organizaciji i njenome oslobođenju od ideologijskog i svakog drugog balasta nastalog i nametnutog u antibosanstvu dugog trajanja uvjet je proširenja prostora civilnog društva, građanskih sloboda i nepovredivosti ljudskih prava. Ta organizacija je samo komponenta takvog civilnog društva i ništa više od tog. Ako njena elita nastoji postići bilo kakve političke i druge privilegije, doprinosit će nemogućnosti poželjne bosanske budućnosti. Tako će, htjela to ili ne, nastaviti raditi za nositelje političke moći koji u bosanskom političkom narodu vide najveću prijetnju svojim ciljevima. Tako će, svjesno ili nesvjesno, pomagati neprijateljskom pothvatu svođenja Bosne na nacijske teritorije, pri čemu konstruirana anomaličnost bosanskog muslimanstva, svedenog i poistovjećenog s bošnjaštvom, u tome mora nestati kao politički subjekt. I pravi razlozi i prave svrhe te organizacije, koja nije i ne može biti nikakvo tijelo koje predstavlja muslimansku ukupnost, jesu jednostavni: podržavati sve one čija je ljudskost ugrožena pa su odbačeni i osamljeni; štititi dostojanstvo siromašnih te izbavljati tlačene iz ruku tlačitelja. Samo time je opravdano mjeriti sve što ljudi u toj organizaciji rade. Ništa drugo, ni naukovanje ni ceremonije, ni upravljanje dobrima ni politika ne mogu očuvati smisao ako ne služi slabim. Svjedočenja jednosti Boga i poslanosti vjesnika Muhammeda – mir s njime – mogu se potvrđivati jedino vrlinom u odnosu prema sebi, drugim ljudima i svijetu.

Kako biste okarakterizirali prirodu ratova i sukoba koji se danas vode, prvenstveno u zemljama gdje su muslimani većinsko stanovništvo? Neki su zapadni autori, među kojima medijski najviše eksploatiran Samuel Huntington, početkom 1990-tih godina najavljivali “sukob civilizacija”, pri čemu je kao jedna od civilizacija naveden “islamski svijet”. Svjedočimo li danas “sukobu civilizacija”?

Ozbiljan odgovor na Vaše pitanje pretpostavlja osvrt na neke od pojmova uključenih u njega. Ratovi ili sukobi u Afganistanu, Iraku, Jemenu, Siriji, Egiptu, Somaliji, Sudanu, Libiji, Nigeriji i drugim zemljama, bliski tom pojmu sukoba civilizacija, jesu suštinski ideologijski. Ni u jednoj od tih država vladajuće elite nije moguće legitimirati ni demokratskom voljom naroda niti prihvaćenim i razvijanim nomokracijskim poretkom. Pojam “islamski svijet” također je ideologijska konstrukcija. Njime se skriva realnost ljudi u državama koje su njime obuhvaćene. Nepravda i nasilja, te potčinjavanje ljudi i prirode, ne mogu biti opravdani nijednom sakralno utemeljenom civilizacijom. Kada se pitanje svede na položaj pojedinca i njegovih prava da na osnovi slobodne volje bude ili ne bude ovo ili ono, s pravom da mu bude priznato to što jest te da u svemu njegov položaj u društvu bude odmjeren u okviru političkog poretka kojem pripada, jasno je da svaka od tih država temeljno iznevjerava pologe svete tradicije iza koje se nastoji skriti. Neko je nekad rekao da to što je imenovano sukobom civilizacija jest sukob neznanja i na njima utemeljenih stavova i ponašanja. Svako suđenje o bilo čemu na osnovi malog znanja ne može dati ništa do nepravdu i nasilje.

Kako ocjenjujete politiku SDA od njenog osnivanja do danas?

Vrlo su česta načelna poistovjećivanja Stranke demokratske akcije, Srpske demokratske stranke i Hrvatske demokratske zajednice. Ona su potreba i konstrukcija antibosanskih programa. Te tri političke stranke su od svog početka imale različita utemeljenja i uloge. Šta god kritički rekli o Stranci demokratske akcije – a mogućih takvih govorenja je mnogo – u njoj je u najtežim okolnostima očuvana ideja Bosne kao države njenih ljudi. Nikada u toj stranci nisu postojali zagovori isključivanja drugih i zločina protiv njih. A šta god da se kaže o druge dvije političke stranke, njihove uloge nisu bile takve, barem kada je riječ o očuvanju bosanske države. U političkim gledanjima bosanskohercegovačkih komunista nije postojala svijest o snazi i razornosti nacionalizama velikosrpstva i velikohrvatstva. Oni su se nerijetko potvrđivali prezirom i nasiljem nad vlastitim narodom. Kako se to jasno vidjelo, raspad Jugoslavije, u čijem središtu je bio pothvat uništenja bosanskohercegovačke države i onemogućenja političkog osvješćenja bosanskog naroda, temeljio se upravo na onim sadržajima koji su smatrani jezgrom te političke konstrukcije. I pored neosporno izuzetno važne uloge u pothvatima suprotstavljanja uništenju bosanskohercegovačke države, uloge koju je valjalo realizirati u najtežim zamislivim okolnostima, Stranka demokratske akcije, nažalost, nikada nije u dovoljnoj mjeri idejno nadgradila suštinu koja ju je pokrenula i omogućila – intuicije bosanskog muslimanskog naroda da mu iznova prijeti to što je već mnogo puta iskusio, ali što nikada nije izvedeno u okvire analitičkog razumijevanja. Prema tome, ta stranka je idejno i moralno veliki pothvat skupine intelektualaca uz podršku naroda u krajnje dramatičnim društvenim i političkim okolnostima. Ograničena je od početka, a nažalost i sada, nedostajanjem jasne političke mape u kojoj bi njeni članovi imali ili mogli imati razumski određene dužnosti i prava. Pri tome se zaprečavaju potrebni oblici odgovornosti izbora najboljih i razvojne dinamike. I što je najgore, odnos stranačkog vodstva kao političke elite s narodom nije razvijen do razine općeg dijaloga o najvažnijim egzistencijskim pitanjima. I dalje se ustrajava na neznanju o bošnjačkom narodu kao jedinom izvoru legitimiranja političkog djelovanja, i to u funkciji njegovog oslobođenja od svakovrsne pometenosti i ugroženosti te pristajanja na getoiziranje u projektu razaranja bosanske cjelovitosti. Iz vida nestaje država kao najvažnije sredstvo osiguranja opstanka i razvoja bosanskog naroda, a tako i bošnjačkog. Preklapaju se i zamagljuju politički vidici te stranku održava stalna napetost u odnosu na političke partnere. Neprincipijelni odnosi s glasačkim tijelom i njegovo zatvaranje u etnički okvir postaju neizbježna metoda držanja vlasti u rukama, pri čemu se malo mari za svakovrsno siromašenje naroda od kojeg se očekuje politička podrška.

Šta mislite kako će historija za nekih 10, 20 ili 30 godina ocijeniti ulogu Alije Izetbegovića?

Ne znam. A predviđanja takve vrste uvijek su opasnost za onog koji ih pravi. Kao što sam rekao, nemamo ni historiju bosanske politike niti historiju bosanskog mišljenja. Procjenjivanje uloge pojedinaca i pojava u takvim okolnostima ne može dati valjan rezultat. Alija Izetbegović je svoju sliku svijeta oblikovao i razvijao među mladićima svog doba koji su više intuitivno nego analitički uvidjeli, a mnogi od njih životom iskušali, mračne strane i nacionalizma i komunizma. U vremenu njihovog anticipiranja nemogućnosti ozbiljenja dobra u nacionalističkim i komunističkim obećanjima te u njihovom stavu o neprihvatljivosti nasilja i progona kao sredstva za realiziranje takvih obećanja moguće je otkriti vrijedno naslijeđe kojem je, nema sumnje, Alija Izetbegović pripadao. Velim vrijedno, iako je do krajnjih razmjera ogađeno u vremenu jugoslavenskog komunističkog totalitarizma, i to u skladu s naslijeđem iz najgorih oblika nacionalizama. Kada se tome pridoda da je Aliji Izetbegoviću na leđa palo i branjenje Bosne, pri čemu je ono izvođeno uz prijetnju potpunim uništenjem bosanskog muslimanstva, tek se može naslutiti koliko je složen pothvat ocjenjivanja njegove uloge. Takav pothvat je važno pokrenuti, ali u okviru složenih istraživanja u mraku bosanskog političkog labirinta i brojnih prevara i stradanja tokom devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća. Možda je to najvažnija zadaća pred bosanskom akademskom zajednicom.

Je li dokument Islamska deklaracija – tekst zbog kojeg su Alija Izetbegović i grupa muslimanskih intelektualaca 1983. završili u zatvoru – pisao samo Alija Izetbegović, koji je preuzeo autorstvo, ili u tom tekstu ima rukopisa više ljudi?

To da su ljudi okrivljeni i osuđeni za taj spis užasna je sramota. I više od tog. To je krivično djelo koje bi valjalo uzimati kao jedan od primjera zašto totalitarni sistemi moraju propasti. Prema mome znanju, stečenom u više razgovara, pravi autori djela su petorica – Alija Izetbegović, Salih Behmen, Omer Behmen, Vahid Kozarić i Ismet Kasumagić. Alija Izetbegović je neosporno dao najvažniji doprinos uobličenju tog djela, i to kao koautor i njegov glavni urednik. Ono je nastalo u krugu političkih autsajdera, progonjenih i obespravljenih intelektualaca naspram komunističkog poretka kojima je bilo jasno da ono nosi opasnost za svakog od njih. Kada su ti ljudi, i još neki uz njih, okrutno podvrgnuti policijskim istragama uz korištenja različitih oblika torture, Alija Izetbegović je hrabro i prema pravilima takvog rada odbio teretiti bilo koga drugog za sudjelovanje u nastajanju tog spisa. Nikome od njih, prema mome znanju, nije bilo stalo do časti i slave u očima javnosti. Za svoje ideje potvrdu su tražili, vjerujem, u služenju Bogu. Ali od tog što vam kazujem kao poznatu mi činjenicu znatno važnije je znati više o korištenju tog spisa u potvrđivanju i snaženju antibosanstva. Ako bismo i površno prikazali intelektualnu historiju bilo koje zemlje zapadnog svijeta, jasno je da ona uključuje brojne sadržaje u vrlo širokom rasponu ideja i stavova. Oni se međusobno nadopunjuju, suprotstavljaju i isključuju. Ali dio su javnog raspravljanja o ljudskim mogućnostima. Kada se bilo koji od tih sadržaja izdvoji iz cjeline, moguće ga je prikazati kako god se želi. Na osnovi takvih izdvajanja i tumačenja u funkciji antibosanskih programa provođena su ogađivanja, progonjenja i razaranja gotovo svega bosanskog. U njemu nema ni traga kulturnog rasizma niti bilo kojeg oblika mržnje drugih. A spisa koji to sve sadrže, koji su nastali kao oblici javnog djelovanja protiv Bosne, mogao bih vam navesti odmah barem 40. Neki od njihovih autora, kakvi su naprimjer Vasa Čubrilović, Ivo Andrić i Dobrica Ćosić, uživali su podršku i poštovanje više državnih režima.

Tokom procesa protiv “muslimanskih intelektualaca” 1983. i Vas su ispitivali službenici organa državne bezbjednosti, ali ste, prema onom što ste rekli u jednom intervjuu, “čitav iskaz temeljili na tome da ste Deklaraciju imali u rukama, ali da je niste čitali”. Kako danas gledate na taj proces i sve što se dešavalo poslije njega?

U toj istrazi bio sam podvrgnut pritisku. Ali usprkos njegovoj okrutnosti sve to mi se činilo ružnim i glupim. Nisam tim ljudima dopustio ni da me zbune ni da me zastraše. Način na koji sam se suprotstavio i danas mi se čini valjanim. Taj proces su organizirali bosanski komunisti, uglavnom muslimanskog porijekla, da bi se tako dodvorili nastupajućim moćima velikosrpskog programa. Činilo im se da će tako odvratiti gnjev sa sebe te potvrditi lojalnost komunističkome poretku, iako je bila očita njegova prožetost antibosanstvom i antimuslimanstvom. Nijedan narod u Evropi nema tako hrđavo iskustvo kakvo imaju Bošnjaci s ljudima koji su nastali u njemu te zajedno s drugim potvrđivali mržnju protiv tog što jesu bili, ali nasuprot čega su se opredjeljivali za ono što nisu. Tako su postajali svjedoci i zagovornici neprijateljskog gledanja na narod u kojem su nastali, gledanja s gađenjem i spremnošću da mu se nasiljem oduzme to što jest. A taj narod je, plaćajući to patnjom, stradanjem kroz naraštaje, odbijao umrijeti u tome što jest, e da bi tako uskrsnuo, kako su mu njegovi neprijatelji obećavali, u tome što nije – u srpskom i/ili hrvatskome nacijstvu te preko njih u proleterima svih zemalja kao jedinome mesiji. Taj proces je jedan slučaj u komunističkoj galeriji gluposti. O sličnim se može više vidjeti više u knjizi Zorana Pureševića, Poslednja instanca, koju je izdao Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, 2003. godine. Ali taj proces je i više od tog. Njime je nastavljeno muslimansko samoporicanje u službi onemogućenja bosanskog političkog naroda. Čitavi su naraštaji podignuti i oblikovani uz veličanje i slavljenje te mržnje Bosanskih Muslimana. Dekonstruiranje tog uskraćenog subjektiviteta pretpostavlja intelektualnu hrabrost, odlučnost da se služi narodu u nevolji, umjesto da se od njeg okreće glava i preživljava uz njegovu tragediju. I gledajte, danas se, često u ime prosvijećenih i liberalnih stavova, bez truna odgovornosti, optužuju pojedinci koji tvrde da su Bošnjaci temeljni narod Bosne. Prema osporavateljima te tvrdnje, slijedi da nisu, već da su tu bez temelja, i ljudskog i historijskog. A može li ijedan čovjek biti bez temelja?! Kada neko kaže da može, onda je to ovakav ili onakav rasizam te ovakvo ili onakvo pravdanje progona i ubijanja ljudi kao svete obveze prema svojoj ljudskosti. Nema u ovoj zemlji netemeljnog naroda. To je, valja isticati, temeljni etički poučak u kojem su razlozi i na zemlji i na nebu.

Čija je ideja formiranje Patriotske lige Bosne i Hercegovine, ko je autor imena i obilježja te organizacije?

Patriotska liga je veliki časni pothvat nastao u bosanskome narodu. To je ime za one ljude koji su stali uz legalnu i legitimnu vlast bosanskohercegovačke države te na različite načine doprinosili tom državotvornom političkom poretku branjenjem onoga što je u ratu protiv Bosne bilo najugroženije – mogućnost političkog preživljenja naroda u svojoj državi. Danas o Patriotskoj ligi govore mnogi. Lažu, jer ne znaju. Za veliki broj njih moguće je reći da o tome pričaju na osnovi egomanijskih strasti, dodjeljujući sebi velike uloge. Ali postoje i oni koji taj pothvat branjenja naroda i države žele odvojiti od pravnog poretka. Nisu svi oni voljni sudionici neprijateljskog projekta protiv ove države, ali čineći tako rade za najmračnije antibosanske snage. Znam gotovo sve bitno u vezi s Vašim pitanjem. Ali ljudi o kojima bi trebalo govoriti još su živi. Isti su im neprijatelji, kao što su i oni neprijatelji njima. Bosna je neočekivano obranjena. Njeni su neprijatelji raspolagali ogromnim moćima, planirali su brz slom svih oblika bosanskog otpora agresiji – i nisu uspjeli. Ako se govori o Bosni, rad za poželjnu budućnost svih njenih ljudi je dug proces. Nije završen. Vjerovatno neće biti zadugo. Postojanje onih koji su spriječili uništenje bosanske države jamstvo je budućnosti. Antibosanski projekat je davno pokrenut, a njegov poraz nije na vidiku. Zato o svemu tome, ako Bog da, nekad poslije.

Šta se dešavalo na Bošnjačkom saboru 1993. godine, preciznije – je li tačno da je tada bilo planirano proglašenje Bošnjačke nacionalne države, na dijelu teritorije gdje su Bošnjaci bili većina?

Bošnjački sabor je izvorno zamišljen i organiziran radi svođenja bosanske politike na jedan njen nejasan dio. Onima koji onda nisu bili uronjeni u sve što se zbivalo, teško je objasniti razmjere patnje i stradanja bosanskih ljudi. Alija Izetbegović je bilo izložen užasnom pritisku da odustane od postojeće bosanskohercegovačke države, da prihvati njeno nestajanje i primanje neke sadake na komadu teritorije. Strašna je bila ta unutarnja borba: svuda smrti i poniženja, glad i paljevina, fašistička pomama i zločinačke orgije, uz što je trebalo donijeti odluke koje su nametali činitelji međunarodnog poretka, pregovarači sa Slobodanom Miloševićem i njegovim, te Franjom Tuđmanom i njegovim, u traganju za nekim mirovnim rješenjem. A to je uvijek značilo davanje ustupaka na štetu slabijih. Činilo se jednoj grupi ljudi da bi prihvatanje tog spasilo barem nešto. Da sam u to vjerovao, i ja bih pristao. Nisam se s tim složio, jer sam i tad kao i sad bio uvjeren u razloge i mogućnosti branjenja i razvoja ove države kao pologa o kojem ovisi i opstanak i svako dobro ovih ljudi. I zato sam se svim ondašnjim mogućnostima suprotstavio toj namjeri. Napominjem da su oni koji su pristali uz tu ideju bili u očaju tadašnjeg stanja, ali i bez geopolitičke i geostrateške orjentacije koja je općenito nedostajala. Vratimo se sada na jedno od vaših ranijih pitanja. Nema nacije koja svoju teleologiju ne veže za državu. Ako se bošnjaštvo shvati jednostavno kao nacija u evropskom značenju tog pojma, te izostane kritički odnos prema tome, jasno je da će se ono sve više udaljavati od integralnog bosanstva i svega što je s njime u vezi te se sve više svoditi na paradržavna djelovanja kojima će konfesionalne i partijske strukture zamjenjivati sadržaje državnog poretka. Događat će se opet žrtvovanje države u ruci za državu na grani. Da je tako, ne dokazuju li preovlađujuće političke konfuzije u gotovo svim dijelovima Bosne gdje su tako shvaćene konfesionalne i partijske moći na vlasti?!

Rat oružjem u BiH je završen prije 20 godina – projekat zbog kog je pokrenut je itekako živ. Kako se Srbija i Hrvatska ponašaju u ovom drugom poluvremenu nezavršenog rata?  

Nakon rata protiv Bosne u kojem njegovi pokretači nisu postigli zadani cilj, projekat je nastavljen. Krivca za nemogućnost svog pothvata nalaze u Bošnjacima. Već sam spomenuo da Srbija i Hrvatska nikada nisu suštinski priznale ovu državu. Tako svoj odnos prema njoj svode na tutorstvo prema bosanskim Srbima i bosanskim Hrvatima. A Bošnjake prihvaćaju kao čudno političko pleme u državi koju osporavaju. Zato traže i proglašavaju “patrijarhaˮ tog plemena i njegovog političkog poglavicu. Tako bi, smatraju, našli političkog partnera, mimo obveze da priznaju i poštuju državu, kako bi svoj projekat onemogućenja bosanskog političkog naroda realizirali u procesu koji čuva suštinu, iako mijenja oblik. Nije li to bit tvrdnje Aleksandra Vučića, predsjednika Vlade Republike Srbije, da je odnos Srba i Bošnjaka presudan za geopolitičku stabilnost regije, a upravo to je netačno. Priznanje bosanskohercegovačke države i ponašanje u skladu s principima međunarodnog poretka, što sada nije slučaj u ponašanjima Republike Srbije i Republike Hrvatske u odnosu prema ovoj državi, jest preduvjet i geopolitičke i svake druge stabilnosti u ovom dijelu svijeta.

 

(bnn.ba)