Muk koji je pratio hapšenja u RS, više je moralna sramota nego čudo!

Bosansko muslimanstvo se esencijalizira do mjere da izgubi bosanski sadržaj, a kada se to dogodi, moguće ga je bez odgovornosti okrivljivati i za laste pale od umora i gladi na neki jemenski ili malezijski brod * Prema tumačenju Moše Pijade u BiH postoje samo dvije nacije, srpska i hrvatska, a neopredijeljeni muslimani su posljedica neemancipiranosti od feudalne prošlosti * Projekat koji se simbolički svodi na priču o četnicima i njihovom komandantu Draži Mihajloviću nikada nije prestao postojati * Nisu svi Bošnjaci muslimani, tvrdnja da jesu potvrđivala bi postavku da je to samo vjerska zajednica, jedina muslimanska u Evropi * Muk koji je pratio hapšenja u RS, više je moralna sramota nego čudo *

Jesu li Vas iznenadile reakcije u regiji na Vašu studiju „Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja“ koja je prošle godine objavljena u uglednom američkom časopisu „East European Politics and Societies and Cultures”?

Mahmutćehajić: Antibosanski projekti, u čijem temelju su vulgarni nacionalizmi, proizveli su kulturni rasizam najgore vrste. Iza tog su stale nacijske elite i organizacije koje mijenjaju oblike tokom posljednja dva stoljeća, a zadržavaju antibosansku i antimuslimansku suštinu. Ivo Andrić je svoj književni pothvat na početku odredio kao pričanje o Turcima i o „našima“, pri čemu je, kako priznaje, imenom “Turci” uglavnom označavao bosanske Muslimane. Tako je to djelo postalo bitan sadržaj u pothvatu estetiziranja nacijskih politika i politiziranju nacijskih estetika tokom dvadesetog stoljeća. Nakon iskustava s pothvatima uništavanja bosanskog muslimanstva tokom dvadesetog stoljeća već dugo sam uvjeren da nema važnije intelektualne zadaće od kritike svih oblika estetiziranja politike i politiziranja estetike. Možda je među etičkim pitanjima u vezi s Bosnom najvažnije to o kanoniziranju književnog djela Ive Andrića u nacijskoj ideologiji srpstva. To kanoniziranje je prihvaćeno i snaženo i u vladajućim komunističkim odnosima prema Bosni i bosanstvu.

Zašto je Andrićevo djelo među gorljivim, ali i pritajenim nacionalistima usvojeno kao kanonska slika Bosne?

Mahmutćehajić: Kada bismo u vezu s tim doveli samo nekoliko savremenih žreca Andrićevstva, bilo bi to dovoljno za intelektualno preispitivanje svega što je u vezi s tim književnim djelom. Pojmom “andrićevstvoˮ u svojim istraživanjima označavam korištenja pripovjedačkog djela Ive Andrića u funkciji estetiziranja nacijskih politika i politiziranja nacijskih estetika. Studija koju spominjete objavljena je u jednom od najuglednijih časopisa za pitanja politika, društava i kultura Istočne Evrope. Pretpostavke za to objavljivanje je znanstvena uvjerljivost ponuđene studije. Načini na koji su reagirali neki od publicista u ovoj regiji potvrđuju važnost istraživanja koje sam proveo. I sâm sam začuđen očitostima zloupotrebe tog djela, kao i magijskom opčinjenošću njime svjesnih nacionalista i pseudoliberalnih govornika u javnom prostoru. Malo šta oni čitaju, ali pristaju da im to djelo bude referenca za njihovu navodnu političku i kulturnu prosvjećenost. I ti rezultati koje sam objavio i oni koji će uskoro biti dostupni potvrđuju razloge spomenutog preispitivanja svih usvojenih znanja o Bosni i bosanstvu. Kad god se umire antibosanske orgije, ideologijska tumačenja književnog djela Ive Andrića u oba antibosanska nacionalizma postaju važnija.

Kakav je bošnjački odgovor?

Mahmutćehajić: Ni takozvani bošnjački odgovori, uglavnom, ne izlaze izvan zidova iste intelektualne tamnice.

Jedan od najuglednijih svjetskih akademskih izdavača Brill iz Leidena i Bostona objavio je engleski prijevod Vaše knjige “Hval i Djeva”. Šta su Vam izdavači rekli, šta ih je motiviralo da objave ovu knjigu?

Mahmutćehajić: Pravi izdavač, kojem su razlozi i svrha postojanja i rada u promicanju intelektualnih vidika, provodi strog postupak vrednovanja znanstvenog djela za koje procjeni da bi moglo izdržati kritiku stručnjaka. Kada se to završi, rezultat je objavljivanje ili odbijanje. Nema u tome nekih dodatnih “pripovjednih sadržaja”. Knjigu „Hval i Djeva“ u tri toma objavio je na bosanskom jeziku 2011., bosanski izdavač „Dobra knjiga“. Filozofija religije je najopćenitiji okvir tih više od 1.000 štampanih stranica. Ukratko, u tome djelu predstavljena su istraživanja o filozofskim i teološkim razlozima individualnih i kolektivnih različitosti kao suštine opće teleologije. Tema je razmatrana u dva vidika, tradicijskom i modernom, i to u okvirima odgovarajućih ontologija, kozmologija, antropologija i psihologija. Najvažnija istraživačka osnova tog djela su Bosna i bosanstvo kao kulturna trajanja s odgovarajućim promjenama u tumačenjima i operacionaliziranjima, kao pojava koja je shvatljiva jedino u najširem okviru svjetskih kulturnih procesa. Kako to ponekad bude, objavljena knjiga dospije u zajednicu znanstvenika koji procjenjuju moguća šira zanimanja za nju. Sve što se kaže jest održivo ili nije. Galame oko znanstvenog djela i neznanstvene podrške njemu suštinski i dalekoročno znače vrlo malo. Engleska verzija djela prošla je, u skladu s uobičajenom praksom u znanstvenom svijetu, najstrožija preispitivanja. Rezultat tog je odluka Brilla da djelo objavi u seriji „Filozofija religije i religije svijeta“. Izdavač je pisanje predgovora povjerio profesoru Garethu Jonesu, jednom od najuglednijih savremenih teologa i filozofa. S obzirom na to da je djelo, kako sam rekao, uglavnom uokvireno u znanstveno područje filozofije religije, ali da uključuje i brojne druge sadržaje, takav uvod pomaže njegovom smještanju u višedimenzionalni disciplinarni okvir. Bosanska društvena pluralnost, kojoj je religijska pluralnost bitan sadržaj, predstavljana je redovno u okviru grubih modernih ideologija, a prije svega u okviru nacionalizma u svim njegovim varijantama i komunizma u jednoj ili dvije varijante. Tako su nastale danas preovlađujuće slike te složene društvene i kulturne zbilje koju okrutno nastoje svesti na pseudopolitička tumačenja i fundamentalistička reduciranja tradicijskog naslijeđa. U toj knjizi predstavljeni su temeljno drukčiji vidici pitanja o društvenoj pluralnosti. I, čini mi se, to je u procesu intelektualnog prosuđivanja o njoj bilo naročito privlačno te je i doprinijelo konačnoj odluci izdavača.

Nedavno ste u Oxfordu održali predavanje na temu “Religion and Science: A Reworking of the Ground”. Šta je bila suština predavanja, kakve su bile reakcije na ono što ste rekli?

Mahmutćehajić: U okviru velikog svjetskog projekta „Fondacije John Templeton“, koja financira istraživanja radi podsticanja otkrivanja moralnih i duhovnih sadržaja univerzuma i ljudskih mogućnosti, prošle godine imenovana je međunarodna grupa za istraživanje odnosa religije i znanosti u vidicima muslimanskog intelektualnog naslijeđa. Izabrana je petočlana grupa znanstvenika, a ja sam jedan od njih. Prvu sjednicu održala je u junu prošle godine u opservatoriju u Lyonu. Druga sjednica je održana u Oxfordu u martu ove godine. Dvije moje studije “Religion and Science: A Reworking of the Ground” i “Religion and Science: Perspectives of Quality and Quantity” bile su osnova mojih predavanja. U njima se bavim glavnim pitanjima odnosa dva propozicijska sistema, religijskog i znanstvenog. Dekonstruiranje scijentizma, ideologijske zloupotrebe znanosti, nije samo preduvjet otkrivanja izgubljenih vidika dostojanstva i slobode pojedinca već je i jedini način razumskog suprotstavljanja tiraniji ideologijski zasnovanih društvenih pokreta, netolerantnosti i isključivosti, zagovaranih i provođenih u ime apsolutiziranog razuma ili apsolutiziranog uvjerenja.

Da se sada konkretnije okrenemo bosanskoj politici. Kako ocjenjujete današnje bošnjačko političko vodstvo?

Mahmutćehajić: Preduvjet ocjene bošnjačkog političkog vodstva jest određenje pojmova “bosanska politikaˮ i “bošnjačka politikaˮ. Oni se koriste kao jasni. Ali nisu takvi. Pojam “bosanska politika” usporedan je s pojmovima “francuska politika”, “norveška politika”, “britanska politika” i tako dalje. U svim tim slučajevima riječ je o državnim politikama koje odražavaju politički interes građana, razlučenih ovako ili onako u različita pripadanja i nepripadanja. Ako je država Bosna i Hercegovina u njenom sadašnjem stanju dio ili etapa promjena kroz koje prolazi “bosanska politika” u dugome trajanju, jasno je da nju čine bosanski i protivbosanski sadržaji. Odnosi među njima se pokazuju u zapriječenosti cijele države, u brojnim političkim, kulturnim i ekonomskim anomalijama. Žrtve takvog stanja su svi bosanski ljudi, bez obzira na njihovo artikuliranje svojih parcijalnih pripadanja. Pojmom “bošnjačka politika” obično je označena politika bošnjačke nacije. I pojam bošnjačke nacije je također vrlo nejasan. Nikada nije bio predmet sistematičnih istraživanja i raspravljanja već je u najtežim bosanskim prilikama usvojen kao dan i jasan. A takvi pojmovi, iako suštinski nejasni a korišteni kao posve jasni, nameću i održavaju tabue ili zabrane javnom raspravljaju o pitanjima javnog dobra. Koliko god se pojam “bošnjačka nacija” činio jasnim, njime je, ipak, samo zamijenjeno nekadašnje ime za muslimanski dio bosanskog naroda i s njime povezanog političkog labirinta. U tome je moguće naći razloge za preovlađujuće zbunjenosti, zalutalosti i varanja u vezi s bosanskom politikom koja se predstavlja kao “bošnjačka”. To što je opravdano zvati bosanskom cjelinom, u političkom i kulturnom značenju, nikada nije bilo svedivo ni na jedan od sadržaja u njoj – ni na pravoslavni, ni na katolički, niti na muslimanski, ni na srpski, ni na hrvatski, niti na taj “bošnjačkiˮ, koji je sve vrijeme u smislu političkog naroda bivao sporan. A zašto je bosanski politički narod bio sporan u vidicima nacijskih ideologija?

Pitate mene ili ćete sami odgovoriti?

Mahmutćehajić: Odgovoriti ću. Vidljivo je da se to što zovete današnjim bošnjačkim političkim vodstvom ne može razumijevati i ocjenjivati izvan razviđanja pitanja o bošnjačkoj politici. Kakva god da je, ta politika nije moguća izvan obuhvatnijeg okvira i sadržaja bosanske politike. Tek u tome okviru, uz priznanje dijahronijskih i sinhronijskih iskaza bosanske pluralnosti, mogući su drugi kolektivni subjektiviteti koji nisu neprijateljski postavljeni u odnosu na cjelinu i druge u njoj. A, isto to vrijedi i za srpsku i hrvatsku politiku u Bosni. Nerijetko se konfuzna politička djelovanja, imenovana bošnjačkim, nastoje ozbiljiti izvan bosanstva kao historijske osnove i okvira u kojem se jedino može zbivati politički razvoj pojedinaca i skupina u ovoj zemlji. Pokušaji da se bosansko srpstvo i bosansko hrvatstvo odvoje od njihovog temeljnog bosanstva jesu, uvjeren sam, jalove političke maštarije. Ne mogu dati nikakav rezultat, pa se i u prošlosti, jednako kao i danas i kako to mora biti i u budućnosti, u krajnjim posljedicama pokazuju kao mišljenja i djelovanja protiv interesa tih dijelova bosanskog naroda. Uzaludna su, ali istodobno i pogubna nastojanja da se iz bosanskog političkog naroda izdvoje neke esencijalne nacije srpstva, hrvatstva i bošnjaštva, uz konstruiranje historijskih osnova u ideologijskom poricanju realnosti. Tako ni danas nemamo ni pokušaja predstavljanja bosanske političke historije. Uzdizanje i razvoj srpske i hrvatske nacije jesu, prije svega, pitanja njihovih država kao apsolutnog telosa, a to znači granice spajanja i rastavljanja tih hipotetskih nacijskih država. Takva granica je pretpostavljena u Bosni, zapadnije ili istočnije, ali uvijek suštinski i presudno ovdje, u ovoj zemlji. Da bi to bilo moguće, nužno je bilo u obje te nacijske ideologije isključiti svaku mogućnost nastajanja bosanskog političkog naroda. Tako je onaj dio bosanskog naroda koji se nekako opirao pretpostavci drugih da bude išta do neki sadržaj u tim nacijama – prikazivan kao nerazriješena drugost, kao muslimansko pitanje koje će otkloniti politički i društveni razvoj. Ideologijski konstruirana tuđost ili nenašost bosanskog muslimanskog svijeta tumačena je i promicana kulturnim rasizmom, ali i tretirana različitim oblicima političkog nasilja. Tako su ljudi tog dijela bosanskog naroda okrutno izgonjeni iz vlastite zemlje, historije i kulture, ali i genocidno zatirani. Uspostavljanjem 1918. godine Kraljevine Srba i Hrvata – Slovenci su, ipak, izvan bosanske drame i njenih pitanja – i 1939. godine, dogovorom o Hrvatskoj banovini, isključene su obje političke i kulturne mogućnosti – i Bosne kao države i bosanskih ljudi kao političkog naroda.

Da li se komunisti donose drugačiji pogled na bosanskom pitanje?

Mahmutćehajić: Ne. Ništa suštinski nije promijenjeno ni u komunističkim gledanjima na to pitanje. Prema lenjinističko-staljinističkom obrascu rješavanja nacionalnog pitanja, u Savezu sovjetskih socijalističkih republika priznat je federalni status Bosne i Hercegovine, ali su politički narodi u njoj bili samo Srbi i Hrvati. Pragmatične potrebe vođenja antifašističkog rata nametnule su uzdizanje Muslimana, a zapravo onog djela bosanskog političkog naroda koji nije prihvatio ideologijsko nacionaliziranje u srpstvo i hrvatstvo. Prema tome, Bosni je u tim gledanjima porečeno i oduzeto pravo na njen bosanski politički narod. Ako to nekoga buni, valja ga podsjetiti na osnivački kongres Komunističke partije Bosne i Hercegovine 1950. godine. Tada Moša Pijade izričito kaže: “Bosna i Hercegovina zauzima posebno mjesto među ostalim našim narodnim republikama. Ona je šesta jugoslavenska republika u zajedničkoj državi u kojoj živi pet jugoslavenskih nacija… Istorijski momenat igra ulogu samo ukoliko je u istorijskom razvitku ovih zemalja u njima stvoren naročiti odnos u njihovom nacionalnom sastavu, tako da u njoj živi u nerazrušivoj izmiješanosti dio srpskog i dio hrvatskog naroda, dok treći dio stanovništva sačinjavaju muslimani slovenskog porijekla, koji su primili islam i koji sebe obilježavaju po vjerskoj pripadnosti, a u velikoj većini nacionalno nisu opredijeljeni. Ova činjenica da se danas može u Evropi naći stanovništvo bez nacionalnog obilježja plod je one teške zaostalosti i vjekovnog stagniranja koji karakteriše skučenost turskog feudalizma. Prema tome Bosna i Hercegovina nisu, kao ostale naše narodne republike, država ove ili one jugoslavenske nacije, tj. Narodna Republika Bosna i Hercegovina nema obilježja nacionalne republike kao ostale… Tako su, voljom čitavog svog stanovništva, a pod rukovodstvom i na liniji pravilne nacionalne politike naše Partije, Bosna i Hercegovina, juče zemlja srpsko-hrvatskog razdora, postala osnovom čvrstog i više neraskidivog bratstva i jedinstva srpskog i hrvatskog naroda, a s tim i moćna podloga bratstva i jedinstva svih jugoslavenskih naroda… Ne smijemo se uspavljivati time što je nacionalno pitanje riješeno i ne smijemo zbog zaoštravanja klasne borbe u periodu socijalističke izgradnje zaboravljati na nacionalno pitanje, zauzimati takav stav kao da ga više nema ili padati u pogrešno shvatanje da proces razvitka vodi stvaranju neke nove, bosanske nacije. To je zabluda opasna, zabluda koja ne znači nikakav napredak, već naprotiv nazadak prema postignutom rješenju nacionalnog pitanja u ovim oblastima.ˮ

Iz obraćanja funkcionera Moše Pijade, koje ste citirali, čitamo poslijeratno, komunističko viđenje BiH. Koliko prema toma tumačenju u BiH ima nacija? 

Mahmutćehajić: Prema navedenom tumačenju, u Bosni i Hercegovini postoje samo dvije nacije, srpska i hrvatska, a neopredijeljeni muslimani su posljedica neemancipiranosti od feudalne prošlosti. Hvaljeni Rodoljub Čolaković 1971. godine, u nedavno objavljenome dnevniku, još odlučnije tvrdi da nema i ne može biti nikakve bosanske kulture. To što postoji u realnosti samo je, prema tome, neki mehanički zbroj koji ne može funkcionirati kao političko društvo. Može samo ako se javlja kao tehničko srpsko-hrvatsko pitanje.

Dakle, to je poricanje bosanstva – Bosanaca kao političkog naroda? 

Mahmutćehajić: Cijele knjige se mogu napisati o tom poricanju bosanskog političkog naroda, kao i svega što je u njega uključeno. Mogu, ali nisu. Moraju, jer svima trebaju. U glavnim tokovima oba spomenuta nacijstva, i srpskom i hrvatskom, antibosanstvo je bitan sadržaj. U ideologijskom postuliranju srijeda mu je neprihvatljivost muslimanstva kao jednog od presudnih sadržaja svega bosanskog. Kada je to muslimanstvo bosansko, u svim svojim sadržajima, valja ga osporiti te ga esencijalizirati do te mjere da izgubi svaki bosanski sadržaj. A kad se to dogodi, esencijalizirano muslimanstvo u Bosni moguće je bez truna odgovornosti okrivljivati za što god se hoće – i za laste pale od umora i gladi na neki jemenski ili malezijski brod. Vratimo se sada pitanju o bosanskoj politici. Ona uključuje sve, i pozitivno i negativno u društvenoj, kulturnoj i političkoj bosanskoj drami. Bošnjaštvo je samo dio te složene uzajamnosti, u najvećoj mjeri nastalo u emocionalnim uzvraćanjima na antibosanstva s njihovom antimuslimanskom jezgrom.

Jesu li svi Bošnjaci muslimani?

Nisu svi Bošnjaci muslimani. Ako ne bi bilo tako, onda bi tvrdnja da jesu potvrđivala postavku Vase Čubrilovića i drugih da je to samo vjerska zajednica, jedina muslimanska u Evropi, otvorena za nacijsku emancipaciju u srpstvu i/ili hrvatstvu. Zato su u projektima antibosanstva podsticana, podržavana, a često i kontrolirana svođenja bosanskog političkog naroda na muslimanstvo. Time bi, kako je projektirano, bili zapriječeni procesi evropske političke emancipacije bosanskog naroda.

Koliko to danas razumiju bošnjačke političke vođe?

Mahmtćehajić: Razumijevanje toga je još i sada daleko od većine današnjih govornika u tzv. bošnjačkoj politici koliko i najudaljenije galaksije u kozmosu. Koliko se god mnogim od tih ljudi ne može prigovoriti dobra volja, ostaje neriješenim to opće pitanje kognitivne zbrke uzrokovane nepostojanjem bosanske političke filozofije u kojoj bi bila moguća klasifikacija političkih mišljenja, stavova i ponašanja te njihovo preispitivanje u procesu javnog raspravljanja i etičkog vrednovanja. Da nije riječ o pitanju ljudskih života, čijoj obrani i dostojanstvu država mora služiti, većina tih ljudi na političkoj sceni koji se pozivaju na svoje bošnjaštvo izgledala bi kao smiješna družina koja izigrava ozbiljnost.

Kako biste prokomentirali medijski, trenutno, najaktualniju temu koja se tiče navodne opasnosti od vehabijskog pokreta i terorizma te hapšenja Bošnjaka u Republici Srpskoj, osumnjičenih za navodne veze s terorizmom?

Mahmutćehajić: Sve to, sa odrazima u medijima, može se činiti nečim novim. Ali shvatljivo je jedino u okviru procesa dugog trajanja. Sada su na sceni pojmovi “vehabizam” i “selefizam”. U kakvom su oni odnosu sa srodnim pojmovima korištenim u ideologijama antibosanstva tokom dvadesetoga stoljeća? To su pojmovi, valja podsjetiti, panislamizam, islamski integrizam, mladomuslimanstvo, kleronacionalizam, islamski fundamentalizam, islamski misticizam i tako dalje. I ti su pojmovi relativno novi. Nasljeđuju, kako se to iz proučavanja starije literature može vidjeti, imena Agarjani, Ismailićani, Turci i tako dalje. Nije ih moguće shvatiti bez uzimanja u obzir duge historije konstruiranja evropskih političkih teoloških neprijatelja. Brojne su knjige o tome, ali dvije Gila Anidjara bi valjalo istaknuti – „The Jew, the Arab: A History of the Enemy“ i „Semites: Race, Religion, Literature“. Sada su obje dostupne i na našem jeziku. U tim knjigama je, u vidiku savremene filozofije, razmatrano pitanje historije konstruiranja političkog neprijatelja kao vanjskog, a teološkog kao unutarnjeg. To su ponekad Jevreji a ponekad muslimani, ponekad heretici a ponekad ovakvi ili onakvi društveni autsajderi. Nijedna nacijska teleologija nije moguća bez takvih konstruiranja. U slučaju balkanskih nacionalizama muslimani su, ovisno o potrebi i okolnostima, nekad politički a nekad teološki neprijatelji.

Kako se, uopće, mogu shvatiti pothvati uništavanja naroda na Balkanu ili šire u Evropi?

Mahmutćehajić: Pothvati uništavanja naroda i zajednica u Evropi nisu shvatljivi izvan dinamike konstruiranja neprijatelja. U svakoj religijskoj zajednici u svijetu postoji spektar različitih tumačenja svega što je u vezi s tim tradicijama, od krajnje desnice do krajnje ljevice, da se ta dva određenja uglavnom nejasnih značenja iskoriste samo radi prikaza. U demokratskom i slobodnom društvu svako od tih stanovišta je legitimno sve dotle dok nije nametano nezakonitim sredstvima. U slučaju muslimanskog tradicijskog naslijeđa, koje je suštinski nomokracijsko, nema i ne može biti autoriteta konačnog priziva koji bi ovlašteno mogao presuditi koje je tumačenje ispravno a koje nije. Društvena pluralnost se temelji na odgovornosti svakog pojedinca u činjenju dobra i sprečavanja zla. Odgovornost pojedinca i izbavljenje iz egzistencijalne ugroženosti ne mogu biti preneseni ni na kakav autoritet koji bi ostao za te pojedince nepreispitiv te tako ugrožavao njihovu odgovornost uz slobodnu volju. Historija progona muslimana ovdje – a slično je i na drugim stranama svijeta – uključuje upravo to, težnju da nositelji političke moći i njima potčinjeni pojedinci i organizacije presuđuju o idejama, stavovima i ponašanjima prema svojoj ideologijskoj ili konfesionalnoj mjeri. A kada je riječ o bilo čijem nezakonitom djelovanju, nebitno je religijsko ili ideologijsko, etničko ili rasno, političko ili kulturno pripadanje izvršitelja tog djela. Kad ne bi bilo tako, pravo bi bilo nemoguće. U njega bi a priori bila uključena diskriminacija na osnovi mišljenja i vjerovanja pojedinca ili skupine.

Šta je osnova takvom pravu?

Mahmutćehajić: Takvom pravu osnova ne može biti pravda, što znači pokazivanje i govorenje istine i suđenje na osnovi nje. Kada se god uz izvršitelja ističe i neka od atribucija njegovog pripadanja ili nepripadanja, oduzima se mogućnost objektivnog prosuđivanja o samome djelu. Tako nije u slučajevima masovnog zločina, kakav je genocid. Takvi zločini mogući su jedino uz postojanje elite koja ih pokreće i vodi, ideologije koja u sebi nosi razloge vršenja i pravdanja njih, organizacija koje su moćne da te masovne zločine utemelje i provedu te njihovih izvršitelja. A izvršitelji masovnih zločina uvijek su u tijesnoj vezi sa zločinačkom elitom, zločinačkom ideologijom i zločinačkom organizacijom. U bosanskoj historiji provođenje najužasnijih zločina protiv Bosanskih Muslimana uključeno je u dugome vremenu u nacijske projekte. Proizveden je mentalitet muslimanskog straha koji Bosanske Muslimane zaprečava u ozbiljnom raspravljanju o sebi i odnosima s drugim. To vidite i sad. Kada bi se za ovo što se uzima za osnovu hajke na skupine mladića i djevojaka širom Bosne, kako je to jednom rekao beogradski advokat Savo Strugar, sudilo na drugim stranama, tamo bi sve bilo pohapšeno. Ali, nažalost, većina ljudi koji se oglašavaju u javnosti svojim strahom doprinosi tom isticanju pojedinačnih krivičnih djela kao maske za prikrivanje naslijeđa masovnih zločina i njihovog tumačenja u funkciji nacijskih programa koji su u osnovi takvih zločina. Projekti koji su doveli do genocida žele se sakriti iza hiperboliranja krivičnih djela pojedinaca.

Šta je glavna smetnja funkcioniranju bh. države?

Mahmutćehajić: Postojanje bosanskohercegovačke države ugrožavaju, prije svega, dva nacijska i državna projekta dugog trajanja. U tome okviru nastali su zločini genocida. Njihovi zagovornici, nositelji i provoditelji su ta nuklearna bomba u bosanskoj cjelini. Njoj doprinosi svaki oblik bošnjačkog redukcionizma, isključivosti i popustljivosti pred destruktivnim zahtjevima protiv bosanskog društva. Da bi sve to bilo skriveno, jasni pojedinačni zločini, jednostavni za sudska procesuiranja, povezivani su s religijskim opredjeljenjima skupina koje su izvan ideologijskih matrica. Tako su ti slučajevi korišteni za apokaliptična kazivanja o “bauku islamaˮ, “terorističkim spavačimaˮ i tome slično, dok se u isto vrijeme ostaje posve ravnodušno pred najgorim prijetnjama na osnovi iskustava s genocidom nad muslimanima, koncentracijskim logorima, uništavanjem njihovog naslijeđa i tako redom u otvorenoj knjizi temeljnog antibosanstva.

Na koji način se to može povezati s nedavnim sudskim ukidanjem presude četničkom generalu Draži Mihajloviću?

Mahmutćehajić: U vezi s tim, sa svih strana se čuju protesti uznemirenih ljudi. Ako usporedite to što su činili Slobodan Milošević, kao predsjednik ovakve ili onakve Srbije ili Jugoslavije, te Franjo Tuđman, kao predsjednik Republike Hrvatske – što je u cijelosti izraslo iz komunističkih struktura – jasno je da projekat koji se simbolički svodi na priču o četnicima i njihovom komandantu Draži Mihajloviću nikada nije prestao postojati. Njegovo maskiranje iza različitih ideologijskih i državnih organizacija i programa bilo je očita prevara. Da nije tako, kako bi sva sredstva i ogroman dio školovanih pojedinca mogli biti uključeni u posljednji rat protiv Bosne? Još uvijek se osuđuju zločinci za najgora krivična djela protiv bosanskih ljudi. Jasno je da su njihova krivična djela istovjetna s četničkim, ali oni su došli iz Saveza komunista Jugoslavije, iz Jugoslavenske narodne armije i tako dalje. Je li, prema tome, taj projekat ikada prestao suštinski postojati?! Sve dok traju ti projekti, notorni i osuđeni zločinci jesu, manje ili više, prikriveni heroji. Kad-tad takvo njihovo herojstvo postat će podsticaj za novu etapu realiziranja zločinačkog projekta.

Zašto je, prema Vašem mišljenju, hapšenja Bošnjaka u RS, uz rijetke izuzetke, pratio muk? Nisu se oglasili predstavnici ambasada, predstavnici stranaka, nevladinih organizacija – zašto?

Mahmutćehajić: To je više moralna sramota nego čudo. Ali ni tu nećemo naći ništa novo. Antibosanstvo, za koje su trajni izgovori turčijat i islamijat, postalo je dio političke kulture, a zapravo nekulture. Čitavi su naraštaji ravnodušni pred bosanskom tragedijom. U prethodnim režimima, kroz obrazovne i militarističke sisteme, kroz administraciju i medije, nametnut je mentalitet samodestrukcije. Ta se anesteziranost bosanskog naroda pred najgorim vrstama zločina prikazivanim kao oslobođenje tumači estetikom nacijskog oslobođenja i ujedinjenja. Bosansko pitanje je, kako sam naznačio, složeno i odgovaranje na njeg je poput nalaženja izlaza iz najzamršenijeg mentalnog labirinta. Navest ću ovdje, kao ilustraciju za antibosanske programe, tri bosanska pisca iz dvadesetog stoljeća koji su, usprkos očitosti fašističkih sadržaja, u svome djelu uzdizani na razinu tumača i zagovornika napretka. Još u toku Prvog svjetskog rata za Bosanske Muslimane je, prema svjedočenju Ivana Meštrovića, srpski političar Stojan Protić predložio konačno rješenje: “Kad pređe naša vojska Drinu, dat’ ću Turcima dvadeset i četiri sata, pa makar i četrdesetosam, vremena da se vrate na pradjedovsku vjeru, a što ne bi htjelo, to posjeći, kao što smo u svoje vrijeme uradili u Srbiji.” Ivo Andrić 1924. godine piše: “Od odlučujućeg značaja je to da je Bosnu, u najkritičnijem trenutku njenog duhovnog razvoja, u doba kada je previranje duhovnih snaga dostiglo vrhunac, osvojio jedan azijatski ratnički narod čije su društvene institucije i običaji značili negaciju svake hrišćanske kulture i čija je vera – nastala pod drugim klimatskim i društvenim uslovima i nepodesna za svako prilagođavanje – prekinula duhovni život zemlje, izobličila ga i od tog života načinila nešto sasvim osobeno.ˮ Vasa Čubrilović tumači 1937. godine bosanske prilike ovako: “Problem Novopazarskog sandžaka rešava se sam po sebi, i on ne igra u našem državnom životu onu ulogu koju je igrao do 1912. godine. Samo ćemo napomenuti da se raseljavanjem Arnauta kida poslednja veza između naših muslimana u Bosni i Novom Pazaru i ostalog muslimanskog sveta. Oni postaju verska manjina, jedina muslimanska na Balkanu, a ta će činjenica ubrzati njihovo nacionalizovanje.ˮ Tumačeći šta su najprikladniji postupci za poticanje balkanskih muslimana na iseljavanje, Vasa Čubrilović, nekad nacionalist desničar, a poslije komunistički strateg, podsjećao je na njihovu vezanost za načine stanovanja, ljubav prema porodici i poštovanje grebalja te na potrebu da im se Turska stalno prikazuje boljom i ljepšom nego što jest, pa da im se omili kao njima obećana zemlja. Taj cijeli pothvat podrazumijevao je od početka dva istodobna djelovanja. U prvom, nemuslimanskom dijelu tog društva bilo bi ogađivano sve što ima i muslimansku i bosansku duhovnu jezgru. U drugom dijelu tog odvajanja balkanskih muslimana od njihovog narodnog pripadanja bila bi svaka njihova posebnost, tumačena kao orijentalna. Tako bi bili podsticani da se vežu za predstave o sebi kao tuđincima u vlastitoj zemlji te da ih proučavaju kao takve. Isti će pisac 1968. godine usred Sarajeva ponoviti da u toj socijalističkoj republici žive samo dva politička naroda – Srbi i Hrvati.

 

(bnn.ba)