Piše: Jusuf Trbić
Mnogo naših čitalaca reagovalo je na tekstove objavljene uz 1. april i godišnjicu masovnih ubistava civila u Bijeljini 1992. godine. Bilo je čak i negativnih komentara, pa ću zbog njih reći ovo : ja sam do svih podataka došao kao običan građanin, pa je sasvim moguće da promakne i neka greška. Ali, suština je, bez ikakve sumnje, tačna : u Bijeljini je, kao i na cijelom prostoru koji su držale Karadžićeve i Mladićeve snage, izvršeno plansko i sistematsko etničko čišćenje, koje je često bilo vrlo brutalno. Desetine civila je ubijeno, među njima i dosta žena i djece, hiljade su prošle kroz logore i prisilni rad, bilo je mnogo silovanja, pljačke, deportacija, 35 hiljada Bošnjaka je protjerano ili je moralo da bježi. To su činjenice koje niko ne može da ospori i koje su potvrđene i u presudi Karadžiću. Onaj ko misli da nije tako, može da posluša zahtjev koji mi ponavljamo već godinama : da se obrati Okružnom tužilaštvu i traži da se otvori istraga o svemu što se dešavalo u Bijeljini, pogotovo o zločinima nad civilima prvih dana aprila 1992-ge, o protjerivanju ljudi i djelovanju Vojkana Đurkovića i drugih etničkih čistača, o rušenju džamija… Branioci zločina i zločinaca to ne žele ni o koju cijenu. Zašto se boje istine? Odgovor je jasan : jer znaju da bi onda njihove laži bile demantovane. Sigurnije je pljuvati po drugima, bez ikakvog osnova, to ih ne košta ništa.
A uoči 1. aprila u Bijeljini su ponovo nekakvi navodni “oslobodioci” slavili dan kad su, eto, “odbranili i oslobodili” Bijeljinu od nekakvih naoružanih muslimanskih boraca. A ne znaju reći protiv koga su se oni tada borili i šta je bilo s tim ljutim neprijateljimna, kad niko od njih nije ni ubijen, ni zarobljen, ni izveden pred sud, ni fotografisan, niko nije ni viđen. Odletjeli u nebo! A ako su oni vodili te teške borbe, zašto su arkanovci išli po širem centru grada i ubijali bespomoćne civile, što se i oni nisu uključili u borbe? I, ako su tada svi ti dični srpski rodoljubi “oslobodili” Bijeljinu, zašto su nastavili da je “oslobađaju” svakog dana i svake noći sve do kraja 1995. godine, i to u gradu u kojem nije bilo nikakvih borbi, a linija fronta je bila daleko? Zašto su uništili sve džamije i ostale muslimanske vjerske objekte na cijeloj teritoriji koju su kontrolisali karadžićevci i znaju li da tamo gje je bila Armija BiH pravoslavne crkve niko nije ni kamenom pogodio, eno ih i sad stoje u Tuzli, Zenici, Bihaću, Srebrenici, Sarajevu? Ne može se otvorenim laganjem praviti istorija. A istina je samo jedna.
Ja se trudim da zabilježim i ostavim na papiru činjenice o kojima će suditi neki budući naraštaji, koji će, nadam se, imati više morala i savjesti. Onima koji i dalje sve negiraju mogu samo poručiti : napišite vi ono za šta smatrate da je istina, ali na osnovu činjenica, pa da uporedimo. Osvrnite se oko sebe, pogledajte svoju djecu, roditelje, braću i sestre, i sjetite se da su pobijeni toliki nedužni ljudi, koji su bili nečija djeca, očevi, majke, braća, sestre…Nemojte da pravdate ničije zločine. Onaj ko je ubio brata i sestru Kemala i Kemalu Isić od dvije i četiri godine, ili šestogodišnjeg Adu Sarajlića i njegovu sestru Almu, dijete od deset godina, zlikovci su koji ne zaslužuju nikakvo pravdanje. Takve zločine niko normalan ne može braniti. Pogledajte spisak ubijenih u prvim danima aprila 1992. godine. Tu se nalazi i 40 imena sa spiska Kriznog štaba SDS-a, i to su sve civili, ni jedne jedine osobe s oružjem u ruci. Samo fašisti mogu pravdati njihovo ubijanje, zato što su oni pripadnici drugog naroda i nisu vrijedni pažnje. Pogledajte još jednom slavnu fotografiju Rona Haviva iz Bijeljine, napravljenu 2. aprila 1992. godine ispred kuće Redžepa Šabanovića. Ta slika je autentični prikaz onoga što se događalo u Bijeljini i pravi simbol rata – Arkanov vojnik, naoružan do zuba, sa sunčanim naočarima na glavi i cigaretom u ruci, nonšalantno udara čizmom u glavu mrtvu Tifu Šabanović. Je li to “odbrana i oslobađanje” grada? Je li to slika srpskog junaštva? Hoćete li i to opravdavati?
Mislite li da bih ja pravdao nekakvog Cacu, koji je ubijao nedužne ljude i bacao ih u Kazane? Ili bilo kog drugog Bošnjaka koji je kriv za zločine? Zločinci su zločinci, kako god da se zovu. I tome se nema šta dodati.
Bijeljinski “oslobodioci”, eto, ne žele nikakvu istragu, mada je glavni tužilac u Okružnom tužilaštvu nekadašnji Mladićev vojni sudija Novak Kovačević. Zar bi on učinio bilo šta protiv Srba? Ali, oni koji dižu svoj glas u odbranu zločina čine to s jasnim razlogom : oni znaju istinu i te se istine boje. Misle da će beskrajnim ponavljanjem laži na kraju ta laž zamijeniti istinu. Oni neće da znaju za činjenice, za moral, za ljudskost, oni slijepo slijede naloge jedne anahrone politike koja smatra da su sva zla opravdana, ako se čine u ime države, naroda ili vjere, pogotovo ako žrtve pripadaju nepoželjnoj etničkoj grupi. Ali, zlo je zlo, i na kraju se onima koji ga čine običnio vrati, kao bumerang.
Zahvaljujem člitaocima koji su dali neke nove podatke. Recimo, da se otac ubijenog Huseina Gelje zvao Osman, a ne Omer. Dobili smo i imena Ešefa Beganovića, Sulje ( Mehmedalije) Djedovića i Dževada Krasnića, koji su, kako naši čitaoci tvrde, takođe ubijeni početkom aprila. Poznat mi je slučaj Dževada Alijevića ( rođen 1943), ali mislim da se to dogodilo nešto kasnije. Ipak, dopisaćemo njegovo ime na listu. Čitaoci su pominjali i Mensura Ajetovića, Mustafu Muju Selimovića, dva brata Merića i ubijene iz porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić. O svima njima pisao sam u “Majstorima mraka”, oni su ubijeni kasnije, a ovo je spisak žrtava u aprilu 1992.
Nadam se da će se javiti i drugi, s podacima o sopstvenom slučaju ili stradanju svojih najbližih, jer ovaj naš rad na dokumentovanju zločina ne treba da se završi sve dok odgovorni ne budu izvedeni pred lice pravde.
Ako se to ikada dogodi.
