TEŠKO JE BITI FIN: “Fenomen Branko Blanuša”, ili kako biti pristojan u ova šugava vremena?
Prijevremeni izbori za predsjednika Republike Srpske imali su donekle i referendumski karakter: za i protiv Dodika. To može voditi kao paušalnom zaključku da Blanuša i nije jedini zaslužan za svoj uspjeh nego da ga duguje tzv. “protestnim glasovima”.
PIŠE: SENAD AVDIĆ
Prije više od 30 godina, u pretposljednjoj ratnoj godini, na okupiranoj Ilidži održan je Festival narodne muzike. Muzička svečanost je upriličena gotovo u isto vrijeme i na istom mjestu – ljetnoj pozornici – na kojoj su se prethodnih decenija nadmetali najpopularniji pjevači i najznačajniji autori onoga što se zvalo „novokomponovana narodna muzika“. Organizatori su se, eto, usred ratnog vihora dosjetili da pruže šansu kulturnoj produkciji „najmlađe srpske države“ i uspostave (dis)kontinuitet sa nekadašnjim „vaktom i zemanom“. Samo što u novom okruženju nije bilo Zaima i Safeta, Nedjeljka i Šabana, Mijata Božovića i Ismeta Šerbe, Damjana Babića, i Jovice Petkovića. Pozornicu na Ilidži su okupirali ambiciozni estradni anonimusi, muzički naturščici od kojih su mnogi upravo iz rovova izmilili.
PJEVAJ NEŠTO NARODNO
Pjevači su se nadmetali u patriotskom zanosu, pjesme su i tematski i aranžerski ličile jedna na drugu-turbo folk pakovanje eksplozivnog rodoljublja i prkosnog, prijetećeg šovinizma. Nije bilo jednostavno svariti toliku količinu estradnog trash-a koji se te večeri sručio sa televizijskog ekrana na gledatelja, pri tom sarajevskog logoraša. Treštale su harmonike, zavijali sintisajzeri, lupali (ratni) bubnjevi, iritantno revali „interpretatori“ nabreklih vratnih žila.
Narednog dana se ispostavilo da nisam bi usamljen u tom mazohističkom izlaganju „zvučnom nasilju“ (termin preuzimam iz knjige “Na rođendanu Republike Srpske”, kulturnog antropologa Ivana Čolovića): od nekoliko ljudi sa kojim sam se zatekao u birtiji na „flašici razgovora“ svi su odreda gledali Ilidžanski festival!
I dok smo se kolektivno zajebavali za viđenim i doživljenim muzičko-scenskim hororom, citirali i ismijavali najdojmljivije izvođače, pjesme i stihoklepine, presjekao nas je i ohladio glas razuma profesora Zdravka Grebe, jednog od prisutnih na tom kafanskom kolegiju. “Samo se vi zgražavajte i isčuđavajte, a biste trebali znati da ćemo mi sutra-prekosutra morati živjeti sa njima”. Ta je rečenica na nas djelovala kao ukazanje mitskog bajkera Karabaje u pjesmi “Zabranjenog pušenja”: „K*o kad je umro Tito“! Mogućnost da ćemo, metaforički rečeno, ikada, a osobito relativno skoro dijeliti pozornicu, muzičku, društvenu, političku, sigurnosnu… sa tom, vulgarnom, odmetnutom svjetinom, djelovala je podjednako zastrašujuće kao granate koje su prethodnih godina na nas kidisale.
KAKO NE BITI DODIK
“Nakon što sam odslušao Dodikov govor, došlo mi je da napišem: ‘Radovane, Biljana, vratite se, sve vam je oprošteno'”. Ovo mi je prije nekoliko nedjelja poručio poznanik zgrožen govorom kojeg je Milorad Dodik održao biračima u Istočnom Sarajevu na predizbornom skupu za prijevremene izbore za predsjednika Republike Srpske. Nakon što sam mu odgovorio da pretjeruje, te da Dodik, za razliku od Karadžića i Plavšićke, nije presuđeni ratni zločinac, moj se poznanik nije dao pokolebati: “A, je li mu pružena prilika da postane ratni zločinac?!”.
Predao sam se, odustao od daljnjeg (raz)uvjeravanja, usfalilo mi je argumenata. Mnogo važnije od bilo kakvog „racionaliziranja“ Dodikovog verbalnog divljanja (recimo, traženje alibija u predizbornoj kampanji u kojoj je tobože pretjerivanje uglavnom legitimno ) bila je reakcija njegovih političkih protivnika iz Republike Srpske. Svi važni opozicioni akteri su osudili Dodikov govor. Njegova protivnica na prošlim izborima za predsjednika/cu RS-a Jelena Trivić je kazala da je taj govor „nastavak rušilačke politike koja je najviše štete nanijela ,a Draško Stanivuković je uz konstataciju da „nema loših naroda nego samo loših pojedinaca“ kazao da je Dodik kao predsjednik RS ne bi smio biti simbol prostakluka i vrijeđanja te da je „vrijeme da e okonča era uvreda i podjela“. Poruke smijenjenog predsjednika RS-a osudili su i ocijenili nedopustivo uvredljivim i čelnici Srpske demokratske stranke, narodni poslanik Nebojša Vukanović, brojni politički analitičari, novinari, intelektualci iz ovog entiteta…
Branko Blanuša, opozicioni kandidat za predsjednika Republike Srpske u predizbornoj kampanji gotovo da se i nije bavio svojim prethodnikom, niti njegovim toksičnim porukama. Na Dodikove uvrede upućene Bošnjacima i tvrdnje da „nikada ne bi bio njihov predsjednik i nikada ne bi dozvolio da me oni biraju“, odgovarao je smireno i pomirljivo. „To je nehrišćansko i necivilizirano ponašanje koje govori o njemu samom…Vaspitavan sam da budem čovjek prema svima i biću predsjednik koji čovjek svakom čovjeku-i Srbinu i Bošnjaku i Hrvatu. To je moja i ustavna i ljudska obaveza“, kazao je Blanuša u jednom predizbornom razgovoru.
Nije da ima potrebu podsjećati građane da je Milorad Dodik u dva navrata (1999. i 2005). bio izabran za predsjednika Vlade Republike Srpske glasovima Bošnjaka (i ponekog Hrvata) u Narodnoj Skupštini RS. Razlog zašto to nije činio vjerovatno je taj što je riječ o notornoj i općepoznatoj stvari koju je besmisleno i bespredmetno stalno ponavljati i dokazivati. Također, osnovna linija Blanušine kampanje bila je afirmativna- prezentiranje sopstvenog programa, ekonomskog, socijalnog, demografskog, razvojnog.
BOGU PLAKAT
Blanušina predizborna kampanja, akademski učtiva i pristojna, bila je skoro nevidljivo ilegalna, potpuno ignorirana od medija pod kontrolom vlasti koji su istovremeno sve resurse stavili na raspolaganje Dodikovom snishodljivom harlekinu Siniši Karanu. “Na milion plakata Siniše Karana u Banja Luci dolazi nijedan njegovog protivkandidata Branka Blanuše”, primijetio je šaljivo dan-dva uoči izbora za predsjednika RS izvještač zagrebačkog „Jutarnjeg lista“.
Izborni rezultati, ako ostavimo po strani neregularnosti na koje ukazuje opozicija, donijeli su minimalni prednost od desetak hiljada glasova kandidatu vlasti Karanu u odnosu na Blanušu. Proglašavajući u izbornoj noći pobjedu svog kandidata Dodik nije ostavio dojam pobjednika, nego je djelovao srdito, govorio bijesno, tonom poraženog i uvrijeđenog. „Pobijedila je Republika Srpska“, kazao je ni sam ne vjerujući da je onih nešto malo više od 200 hiljada Karanovih glasača „prava“ Republika Srpska, dok preostalih milion to nije. Za loš rezultat optužio je 20 hiljada Bošnjaka koji su glasali za Branka Blanušu. Time je opovrgnuo tvrdnje onih koji njegov šovenski jezik vole objašnjavati predizbornim motivima: on jeste šovinista i primitivni trovač javnog prostora i prije podne i popodne“!
“Stidim se ovakvih Srba!” Napisao je to nakon Dodikovog napada na Blanušu i njegove glasače iz bošnjačkog Kozarca Ratko Dmitrović, novinar, pisac, bivši ministar u Vladi Srbije, za koga se može reći štošta, osim da je „loš Srbin“. Njegovu kontroverznu knjigu „Krst na križu“ u Beogradu je promovirao upravo Milorad Dodik, te je biranim riječima govorio i o knjizi i o autoru.
A autor, Dmitrović dakle, ovih dana piše: “(Branko) Blanuša je, po onome što javno može da se vidi, gospodin. Kulturan civilizovan čovek. Ali…ne valja, nije dobar Srbin jer za njega glasaju i muslimani. Odvratno”.
Prijevremeni izbori za predsjednika Republike Srpske imali su donekle i referendumski karakter: za i protiv Dodika. To može voditi ka paušalnom zaključku da Blanuša i nije jedini zaslužan za svoj uspjeh nego da ga duguje tzv.“protestnim glasovima“. To je ,naravno, nemoguće potvrditi, kao što je uzaludan posao dokazivat da su Dodikovi protivnici prespavali izbore. Ono što jeste nedvosmisleno pokazala kampanja Branka Blanuše jeste da je on, zacijelo, bio prvi dosadašnji Dodikov rival koji se protiv njega nije borio njegovim oružjem i alatima: primitivnim populizmom, nacionalističkim histeriziranjem, vjerskom isključivošću. Bahatom populizmu Blanuša je suprotstavio razboritu pristojnost, šatorskom siledžijskom bahaćenju je odgovorio akademskom staloženošću i razložnošću. Teško da je iko ko je izbornu kampanju posmatrao sa distance vjerovao da takva delikatna, rijetka roba ima prođu u elektoratu Republike Srpske. Pokazalo se, eto, da ima, da se može pred birače i drugačije, pristojnije, civiliziranije.
Branko Blanuša nije političar nego je univerzitetski profesor i još nije jasno kakve je pouke izvukao iz ovog do sada nepoznatog iskustva, je li ga izborni rezultat obeshrabrio, ili okuražio, te hoće li se vratiti na isti megdan za godinu dana na „pravim“, općim izborima. Politika je kumulativna djelatnost, uspjeh rijetko dolazi „sad i ovdje“ za njega su nužne, kao što reče onaj onaj pjesnik iz Holandije, „naslagane godine“.
KOJI JE KONAKOVIĆ „PRAVI“
Pouke iz, može se slobodno reći „fenomena Blanuša“ mogu biti inspirativne i za političare sa druge strane nepostojeće entitetske „ćize“. Nedavno je državna parlamentarka, perjanica liberalno-građanske političke scene Sabina Ćudić nazvala svoje kolege iz opozicije RS „majmunima“, optužujući ih da oponašaju vladajući SNSD. Koristeći dodikovski, otrovni jezik imputirala im je da se ne razlikuju od Dodika!?
Huligansko, nacionalističko divljanje na košarkaškoj utakmici Bosne i Hercegovine i Srbije kod velikog broja građana ove zemlje proizvodi isti onaj efekat gadljivosti i osjećaj uvrijeđenosti kakav smo mi imali dok smo gledali i slušali huškačku muziku iz ratne Ilidže. Na te se primitivne izazove može odgovoriti na dva načina. Agresivno, uvredljivo i ignorantsko-populistički, podilazeći najnižim strastima, kako je učinio ministar Elmedin Konaković nakon sramote u „Skenderiji“. Moguće je, također, odgovoriti civilizirano, empatijski, „protiv struje“, kako je isti ministar reagirao prije godinu i po dana kada je išao u Beograd odati počast djeci ubijenoj u vršnjačkom masakru i nakon toga na košarkašku utakmicu. Prvi put je Konaković je reagirao, dakle, kao Dodik, na isti svađalački i prizeman način, a drugi put, kao Blanuša, odgovorno i koncilijantno. „Pritivnika ćeš najbolje poraziti ako odbiješ ličiti na njega“; Neka Konakoviću neki od njegovih suradnika potraži knjigu mudraca i državnika koji je to napisao.
(slobodna-bosna.ba)
