Izdana revolucija

58

Piše: Gojko Berić

Postojao je čovjek koji se zvao Slobodan Milošević, u medijskom svijetu poznat i kao “balkanski kasapin”. Svrgnut je s vlasti 5. oktobra 2000. godine, nakon velikih demonstracija u Beogradu, pošto je prethodno vlast pokušala da pokrade rezultate predsjedničkih izbora. Umro je početkom marta 2006. u Haagu, gdje mu je suđeno za najteže ratne zločine, uključujući i genocid u Srebrenici, i sahranjen ispod jednog drveta u dvorištu rodne kuće u Požarevcu. U cijeloj Srbiji, u kojoj je nekada bilo više njegovih slika nego drveća, nema trga sa njegovim imenom, ili aerodroma i mosta, čak ni neke kasarne. Zaboravljen je neopravdano, jer je godinama bio noćna mora cijelim narodima bivše Jugoslavije, a na određen način i međunarodnoj zajednici. A neopravdano je zaboravljen tamo gdje bi morao biti najduže upamćen, u samoj Srbiji. Istina, u Srbiji se i dalje objavljuju feljtoni i knjige o Familiji sa Dedinja. Svoj prilog ovoj vrsti štiva dala je i Mirjana Marković, udovica Slobodana Miloševića, čiju su obimnu knjigu “Bilo je to ovako” ovih dana objavile beogradske Večernje novosti. Kako se moglo pročitati u recenziji Aleksandra Apostolovskog, objavljenoj u Politici od 4. oktobra, jedan od glavnih likova ove memoarske proze je poznati novinar, pokojni Aleksandar Tijanić. Apostolovski navodi kako je Tijanić u jednoj od svojih najpoznatijih kolumni konstatovao da je Milošević umro od ljubavi prema Miri: “Bila je to politička i klinička smrt”, pisao je Tijanić.

U Srbiji dominira ovakvo i slično lamentiranje nad sudbinom bivšeg bankara, “tragičnog gospodara svog tragičnog naroda”. On je ili tragična ili pozitivna ličnost i onda kad se nađe na terenu čiste politike. “Milošević: Još nije gotovo” naslov je knjige desničarskog intelektualca Slobodana Antonića, objavljene početkom ove godine. Baveći se procesom pred Haškim tribunalom, Antonić zaključuje: “Kad se već učinilo da je savladan, suđenje sebi kao vođi jedne otpadničke zemlje, preokrenuo je u suđenje američkom imperijalizmu. Umro je kao simbol otpora”. Koliko je poznato, Miloševiću nije suđeno zbog njegovog “otpora američkom imperijalizmu”, već zbog zločinačke politike koju je provodio tokom posljednje decenije prošlog stoljeća.

Petnaest godina nakon revolucije sa “demokratskim predznakom” Srbija tek uči hodati ka Evropi. TV ankete provedene na ulicama Beograda pokazale su da je sjećanje na taj događaj prilično blijedo. Tinejdžerska generacija o tome na zna gotovo ništa, a potencijalni penzioneri ne vide nikakav napredak, njima se čini da nijedna vlast ne radi za Srbiju. Godišnjicu revolucije skromno su obilježili i mediji, banalnim naslovima da svaka revolucija “jede svoju djecu” i da je svaka revolucija u pravilu “izdana revolucija”. Reklo bi se – zaborav čini svoje. Ali, zaboravljajući taj događaj, Srbija je zaboravila, ili za to nije imala snage, da se suoči sa svojom krivicom za rat i tragediju naroda s kojima su Srbi živjeli i koja je bila i njihova tragedija. Preuzevši vlast, Demokratska opozicija Srbije (DOS), kilava koalicija niza različitih partija, nije znala kuda i kako dalje. Rivalitet između dvojice najvažnijih ljudi, predsjednika Vojislava Koštunice i premijera Zorana Đinđića bio je evidentan od prvog dana. Uskoro se pokazalo da je Koštunica veći nacionalista i od samog Miloševića – bosanske Srbe je smatrao samo privremeno odvojenim od Srbije i nije priznavao da Drina predstavlja državnu granicu između Srbije i Bosne i Hercegovine. Koštunica nije želio, a Đinđić se nije usuđivao da krene u demontažu najvažnijih struktura Miloševićeve vlasti – policije, obavještajnih službi i vojnog vrha. Ostala je netaknuta i zloglasna Jedinica za specijalne namjene, kojom je komandovao Milorad Ulemek Legija, što će Đinđića koštati glave.

Srbija je i dalje bila ono što je od nje učinio srušeni Vožd – carstvo korupcije i krvavog nasilja, straha i ekonomske bijede, i sigurno utočište gomile ratnih zločinaca. Računa se da je najmanje sto hiljada ljudi odanih Miloševiću i dalje ostalo na svojim funkcijama širom zemlje. Vlasti su godinama skrivale haške optuženike Radovana Karadžića i generala Ratka Mladića, što je zemlju skupo stajalo, a među rodbinom njihovih žrtava izazivalo ozlojeđenost. To je bio jedan od glavnih uzroka međuetničkih napetosti u regionu, iz kojeg nepovjerenje, mržnja i neprijateljstvo nikako da nestanu. U to nas je uvjerio i talas izbjeglica iz Afrike i sa Bliskog istoka, koji je izazvao pravi retorički rat između Beograda i Zagreba. Srpsko-hrvatska razmjena uvreda sa najviših državnih pozicija potvrdila je da našem balkanskom čovjeku prija govor mržnje. Neka komšija pati, pa šta bude neka bude! Ne govori li tome u prilog i činjenica da je, recimo, premijeru Zoranu Milanoviću naglo skočio rejting među hrvatskim biračima – bilo je dovoljno da kaže kako je Hrvatska orao, a Srbija muha, te da orao ne lovi muhe! “Orao bi mogao pasti”, uzvratio mu je srpski premijer Ivica Dačić. Nije tu, dakle, riječ o mržnji ove ili one politike, već o uzajamnoj etničkoj mržnji, ma koliko je jedan ili drugi premijer demantovali.

Ali, vratimo se beogradskom 5. oktobru. Za protagoniste tog događaja, on je predstavljao revoluciju, ali revoluciju sa dvije ozbiljne mane – pobjeda antiratne opcije nije pretočena u odgovarajuće programe, niti je u potpunosti podvučena crta ispod zločinačke politike devedesetih godina. Međutim, za današnje srpske desničare, okupljene oko tzv. Treće Srbije, 5. oktobar je bio klasični državni udar. Uzgred budi rečeno, ponekad se zaista čini da je revolucija jedino rješenje za gomilu frustrirajućih problema u društvu. Mnogi građani Bosne i Hercegovine po inerciji vjeruju da smo i mi zreli za revoluciju i da je to jedini način da se izvrši demontaža troglavog etnonacionalističkog režima, koji je zemlju bacio na koljena. Ipak, istorijsko iskustvo upućuje na oprez. Revolucije se treba kloniti, a demontažu lošeg režima prepustiti biračima!

 

(oslobodjenje.ba)