Piše: Jusuf Trbić
U mnoštvu riječi i izraza koji se pogrešno razumiju i upotrebljavaju, najgori je slučaj konstitutivnosti naroda. Mnogo puta je rečeno, ali bez rezultata: ne postoje nikakvi konstitutivni narodi u BiH. Po dejtonskom ustavu, postoje samo konstituentni narodi, a ta dva izraza se itekako razlikuju. Nevjerovatno je, ali istinito: mi nemamo službeni, obavezujući prevod Ustava, pa ga je svako prevodio na svoj način, i ostao je u upotrebi nepostojeći izraz: konstitutivni. Kome je to odgovaralo, nije teško zaključiti. Ostaje pitanje: zašto oni, koji se predstavljaju kao probosanske stranke, nisu insitirali na zvaničnom prevodu, za sve ove godine?
Treba shvatiti: ako su etničke grupe, to jest narodi, konstitutivni, to znači da su se oni dogovorili, pa napravili (konstituisali) državu, a onda, po logici, mogu i da je dekonstituišu. To znači i da su narodi, sa svojim teritorijama, postojali prije države BiH, što je besmislica. Službena verzija Ustava BiH na engleskom jeziku ne sadrži termin “konstitutivni” (engl. constitutive), već termin “konstituEntni” (engl constituent), što ima potpuno različito jezičko, a posebno pravno značenje. Riječ “constituent” je latinskog porijekla i znači: sastojak ili dio cjeline. To znači da su ta tri naroda dijelovi cjeline pet ustavotvornih elemenata: Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Ostali i građani BiH, pri čemu svih pet ustavotvornih elemenata moraju imati jednaka prava i u tome se krije ideja balansiranja između etničkog i građanskog koncepta.
Model takozvanih konstitutivnih naroda temelj je za etničku podjelu Bosne i političku dominaciju etničkih grupa na njihovim teritorijama, što je neprihvatljivo za Evropu. Potvrdila je to i Evropska komisija, koja je još početkom januara 2018. godine dostavila dodatna pitanja na Upitnik Bosni i Hercegovini u svrhu pripreme mišljenja o zahtjevu BiH za članstvo u EU, i izrazila čuđenje zbog upotrebe termina konstitutivnost, jer su političko predstavljanje etničkih grupa i njihova konstitutivnost nepoznati u današnjem demokratskom svijetu. Evropski sud za ljudska prava takođe smatra (u presudi “Zornić”) da je koncept konstitutivnosti posljedica etničkog čišćenja i genocida i da je prihvaćen zato da bi se osigurao mir, ali se ta politička praksa mora promijeniti (radi se o nalogu, a ne preporuci). Sud smatra da okolnosti pod kojima se pristalo na “konstitutivne narode” više ne važe, pa se mora pristupiti uspostavljanju građanskog društva, jer princip konstitutivnosti naroda ne postoji ni u jednoj drugoj državi. I nigdje ne postoji neravnopravnost i podjela građana na etničkoj i vjerskoj osnovi, a pogotovo ne prema mjestu gdje građani žive, kao kod nas. Treba li podsjećati da se za članove Presjedništva ne mogu kandidovati (niti oni mogu birati koga hoće) čak ni pripadnici tri navodno konstitutivna naroda, ako žive na pogrešnoj teritoriji, ili na to da Ustav BiH, jedini u svijetu, zabranjuje da se za Predsjedništvo mogu kandidatovati Jevrej, Rom ili pripadnik neke manje etničke grupe?
A za velikosrpske i velikohrvatske političke elite termin konstitutivnosti ne iscrpljuje se u značenju “tro-etničkog konstuituisanja države” (ideja koju je inaugurisao i podržavao i Alija Izetbegović), već utvrđuje plemensku dominaciju na određenoj teritoriji i negiranje građanina kao temelja demokratije. Cilj je jasan: oni žele Bosnu kao uniju tri etno-religijske cjeline, kao privremeno sklepanu zajednicu etnički čistih cjelina, kao tri zasebne republike, tri plemena odijeljena neprelaznim zidovima, onako kako su to smislili Milošević i Tuđman u famoznom Karađorđevu. Ali, gubi se iz vida jedna krucijalna činjenica: takvom konceptu “konstitutivnih naroda” nema mjesta u Evropi i BiH s takvim ustrojstvom ne može ući u porodicu evropskih naroda.
Uz sve ovo, odluka Ustavnog suda BiH o ravnopravnosti naroda na cijeloj teritoriji BiH poništila je ovaj princip. Ali samo na papiru. Političari i dalje istrajavaju na etničkoj podjeli, po principu: jedan narod – jedna stranka – jedna teritorija. Naše lidere nije briga ni za Evropu, ni za Ustavni sud, za njih je građansko društvo babaroga kojom plaše pripadnike svojih plemena. Dodik tvrdi da je ideja građanskog društva uperena direktno protiv RS-a, jer to donosi pravilo: jedan građanin-jedan glas, pa bi Srbi bili preglasani u BiH. Ali mu nimalo ne smeta da tu istu ideju provodi dosljedno u RS-u, gdje su Srbi u većini, pa preglasavaju druga dva naroda (o građanima i Ostalima da i ne govorimo) kako požele. Dragan Čović je otišao čak dotle da zalaganje za građansko društvo, kakvo ima cijeli svijet, naziva “puzajućim šerijatom”. Po njemu, svi mogu imati takav sistem, i cijela Evropa, i Amerika, i cio svijet, uključujući i Srbiju i Hrvatsku, i RS i dijelove BiH pod vlašću HDZ-a, ali, eto, Bosanci ne mogu. Pa uporno traže da narodi biraju članove Predsjedništva BiH, zaboravljajući da, po Ustavu, oni predstavljaju sve građane i biraju ih građani, a ne narodi, I tako je u cijelom svijetu. Dakle, Željko Komšić nije predstavnik Hrvata i ne biraju ga isključivo Hrvati, niti je to moguće, već svi građani, na isti način kao što član Predsjedništva iz RS-a nije srpski predstavnik (jer Srbi žive i u drugom dijelu države), već predstavnik svih građana entiteta.
Princip “konstitutivnosti naroda”, baziran na starom Kardeljevom modelu, prepisanom iz nekadašnjeg zakonodavstva SSSR-a, koji su aktuelizirali Milošević i Tuđman, služi dovršenju ratnih ciljeva, stvaranju zasebnih teritorija za tri naroda i konačnom cijepanju i podjeli države. Zahvaljujući njemu, režimi u Srbiji i Hrvatskoj i dalje nesmetano sprovode potpunu kontrolu nad Srbima i Hrvatima, građanima BiH i teritorijama na kojima oni žive, a Čović i njegovi trabanti, uz Dodikovu pomoć, trube o federalizaciji BiH, znajući da bi to bio konačan kraj naše države. Ali, ako je konstitutivnost naroda tako dobra, zašto ne predlože da se to učini u Srbiji ili u Hrvatskoj, već tamo insistiraju na građanskoj državi?
Ima li rješenja? Ima, naravno. Treba samo umjesto etničko-teritorijalnog koncepta “konstitutivnosti naroda”, uvesti koncept ravnopravnosti građana na svakom dijelu države BiH, kao što se radi u svakoj normalnoj državi u Evropi i svijetu. Jer, čitava zapadna civilizacija bazirana je na građaninu-pojedincu i zaštita njegovih individualnih prava znači istovremeno i zaštitu svih kolektivnih prava, za koja se u legislativu mogu unijeti i posebne odredbe, kao garancija za opštu vladavinu prava i jednakosti. U Evropi, kojoj stremimo, to je pravilo bez koga se ne može.
