Piše: Jusuf Trbić
Čudni su putevi ovozemaljski.
Ljudi se rađaju na komadu zemlje koji im je suđen, tu stasavaju, traju, kao drveće s dubokim korijenima koje čuva predjele svojih predaka, pa tonu u vječnost, kad tome vakat dođe, i svoje mjesto prepuštaju novim generacijama, i čini se da život vječno traje. Ali, s vremena na vrijeme desi se da nebo proključa, pa moraju sve ostaviti, da spašavaju glavu, i odlaze u nepoznati svijet, u susret sudbini. Zuko Džumhur je govorio da ljudi u Bosni, od sve imovine, treba da imaju samo dva puna kofera. Pa kad zagrmi, da mogu odmah na put.
Kad odu, kad pobjegnu, spašavajući glavu ili trbuhom za kruhom, pa ih pojedu daljine, mnogi shvate da svijet nije njihov dom. Pa pate, uzdišu, dotrajavaju, sanjaju ono što je bilo, lutaju strmim stazama nesanice sve dok ne susretnu mrak iz kojeg nema povratka. Drugi se, opet, obiknu i na tuđi svijet, i na tuđe jezike, i na nepoznate adete, i sve im to postane obično. Samo se ponekad, usred mrkle noći iznenada probude, u mrak se zagledaju i otkriju ponor tuge u sebi. Pa onda nose taj bunar u duši za koji niko drugi ne zna. Oni nisu ni tamo, a nema ih ni ovdje. To su ljudi ni na nebu ni na zemlji. Mladi se, opet, lakše prilagode tuđini : školuju se, tuđi jezik im postane domaći, rade, žene se i udaju, započinju život po svim pravilima, i s vremena na vrijeme dođu u zavičaj, s roditeljima ili da vide nekog svog, budu malo, ne mogu se načuditi kako ljudi ovdje žive, pa mahnu prijateljima i odlaze nazad, svojoj pravoj kući. Njihovim roditeljima tuđina nikad nije postala zavičaj. Njima je zavičaj postao tuđina.
Bosna se osipa i sve je više ima pod zemljom nego na ovom vidljivom svijetu. Ona živi u sjećanjima, u druženjima koja zamiru, u pričama i pjesmama, u odlascima i dolascima, u onome što je nekad bilo i neće se vratiti nikad više. Mi, Bijeljinci, svoju domovinu, svoj zavičaj i svoj grad kakav je nekad bio možemo vidjeti u pravom svjetlu tek kad zažmirimo, jer taj topli svijet živi još samo pod našim kapcima očnim.
Čudni su putevi sinova i kćeri nesretne zemljice Bosne. Jedni još traže svoj mezar, drugi su našli smiraj, treći su mrtvi za života svoga, četvrti bi voljeli da i ne žive, peti se prave da je sve u redu, šestima je zbilja sve u redu, sedme nije ni briga…A ima i onih koji svoju sreću prave od tuđe nesreće. Ali, nećemo ovoga puta o njima. Treba pisati o dobrim, vrijednim i plemenitim ljudima, kojih je toliko mnogo, samo nikako da dođu do izražaja. O ljudima koji su bili u stanju da savladaju sudbinu i okrenu se sunčanoj strani života.
Jedan od takvih ljudi je Admir Užičanin.
Rođen je u Bijeljini 1975. godine, i prve godine njegovog života protekle su kao u svakom srećnom djetinjstvu. A onda je nesreća pokucala na njihova vrata. Kada je Admir imao devet godina umro je njegov otac Jusuf, dobri, vrijedni i plemeniti čovjek koga se komšiluk i prijatelji i danas sjećaju. Umrla je potom i njegova sedmogodišnja sestra Alma, a Admir je imao tešku saobraćajnu nesreću – autom ga je udario nesavjesni vozač pred kućom. Ljekari su mu spasili život, ali su morali da mu amputiraju stopalo. Kasnije, u Italiji, amputiran mu je i donji dio noge, da bi se mogla napraviti odgovarajuća proteza.
Ostao je sam s majkom Samilom. A onda se otvorio džehenem nad pitomom semberskom ravnicom. Morali su da bježe, najprije u Makedoniju, u Ohrid, jer nisu znali kuda će. Kad ih je prijatelj Srbin pozvao kod njega u Švajcarsku, obradovali su se i krenuli odmah na put, ali su ih vratili sa švajcarske granice i poslali u obližnju Veneciju. Tu ih je u malom mjestu Jesolo prihvatio Crveni krst, da prenoće, pa da nakon toga vide šta će. Sudbina je htjela da tu i ostanu. U Italiji se njegova majka Samila teško razboljela. Kako je bio djetetu u takvoj situaciji, u nepoznatom svijetu – možemo samo pretpostaviti. Ali, pregurao je nekako sve to Admir Užičanin i danas je čovjek kojim može da se ponosi cijela Bijeljina, ili ono što je od nje ostalo.
“ U tom izbjegličkom kampu Crvenog krsta ostali smo više od tri godine – sve do 1996-te. Tamo sam slučajeno našao neke muzičke instrumente, među njima i harmoniku, koja me je oduvijek privlačila. Uzeo sam je u ruke – i počeo svirati. Učio sam sam, a kasnije su mi rekli da imam apsolutni sluh, pa mi je išlo od ruke. Uporno sam učio i vježbao i uskoro sam zasvirao svoje prve sevdalinke. Toliko sam se zaljubio u muziku, da nisam prestajao svirati. Tako sam jedno veče krajem 1993. godine sjedio ispred zgrade u kojoj smo živjeli i lagano svirao, kao i obično. Naišla je pored mene djevojka koja je radila kao učitelj italijanskog jezika za izbjeglice, zastala je i slušala, a onda mi je prišla i ponudila mi da sviram na jednom skupu koji je bio posvećen integraciji stranaca. Prihvatio sam, naravno. Sjećam se da je tamo i jedna afrička grupa svirala svoju tradicionalnu muziku, pa smo na kraju odsvirali nešto zajedno. Na tom skupu je bio i muzičar Karlo Emilio Esini (Carlo Emilio Essini)), koji je vodio muzičku grupu i svirao solo gitaru, i njegov prijatelj Fabio Turketo (Turchetto) – klavijaturista, i oni su mi ponudili da im se pridružim i sviram u njihovoj grupi, koja je postojala od 1975. godine, kada sam ja rođen. I tako je počela moja muzička karijera.”
Poseban značaj za njega, kaže Admir imao je Karlo, koji mu je postao nerazdvojni prijatelj, učitelj i kum na vjenčanju.
“ Karlo potiče iz ugledne i bogate porodice, s kojom je puno putovao po svijetu. Poseban utisak na njega ostavio je Balkan. Pričao mi je kako je jedne noći, a imao je tada 6-7 godina, njegova porodica boravila u nekom bugarskom selu. Lijepa noć, a nadaleko odjekuju sjetne narodne bugarske pjesme. Ta zanosna muzika prati ga i danas, i veliki je zaljubljenik u balkanski melos. Ja sam samo dodao moju fasciniranost sevdalinkom i makedonskom narodnom muzikom, pa je naš bend počeo svirati ono što niko drugi nije – muziku naših krajeva, koja se Italijanima mnogo dopada. Svirali smo godinama svake subote širom Italije, išli smo i po svijetu, ne znam ni sam koliko smo koncerata odsvirali. Ipak, pamtim jedan nastup – sa velikom Esmom Redžepovom, čiju sam muziku neizmjerno volio. Grupa se dugo zvala Snajper ( Sniper), svirali smo najviše makedonsku, bugarsku i jevrejsku muziku, kao i sevdalinke, a prvi CD koji smo snimili zvao se “The man from Bijeljina” ( Čovjek iz Bijeljine) i bio je meni posvećen. Snimili smo još jedan takav CD “Oprosti mi mama”, koji sam posvetio mojoj majci. Kasnije je grupa primijenila ime u “Davai Ciass” i počela da svira i druge muzičke žanrove, većinom džez sa začinima Balkana”.
Admir je danas sretan čovjek. Živi u lijepom mjestu pored Venecije, radi u velikoj firmi, gdje u projektnom birou studira nove proizvode, bavi se programerstvom i organizacijiom rada i veoma je uspješan. Ima suprugu i kćerku, svoju kućicu u cvijeću, prijatelje i drugove koji ga cijene. I lijepo mu je u Italiji. A od nekog vremena uči muziku od početka, da savlada sve ono što nije ranije.
Smije se. “Riješio sam prije nekoliko godina da učim kako treba, pa sam otišao kod jednog čuvenog, starog profesora, kod koga sam svojevremeno počeo učiti, pa prestao, silom prilika. Kad sam mu odsvirao jednu makedonsku pjesmu, on se zamislio. Imao sam, kaže, nekad jednog talentovanog učenika iz tvog mjesta, ali više se ne sjećam ko je to bio. To sam bio ja, velim. Ti! Iznenadio se. Pa i sad sviraš isto onako pogrešno!”
Admir Užičanin često dođe u Bijeljinu, da obiđe majku. A i ona ode kod njega.
“Da ti iskreno kažem, kad god dođem, osjećam se u početku pomalo izgubljeno, sve dok se ne priviknem. Dok ne shvatim da sam kod svoje kuće, u svojoj avliji. Poslije teško odem nazad. Bijeljinu sam jedva zapamtio, ali nedostaje mi, svakoga dana, i, čini mi se, sve više. Tako ti je to.”
