Nije problem ko vlada Srbijom, nego kako se odnosi prema BiH, i dok se ne promijeni odnos prema BiH, istorija ostaje upozorenje.

Piše: Nedžad Tirić

Često se u Bosni i Hercegovini postavlja pitanje kako će se izbori u Republici Srbiji odraziti na odnose dviju država. U tom pitanju ima nade da bi promjena vlasti u Beogradu mogla donijeti i drugačiji odnos prema Sarajevu, manje političkih tenzija i više prostora za dobrosusjedsku saradnju. Međutim, za takva očekivanja nema dovoljno osnova dok se ne vidi kakvu će politiku nova vlast zaista voditi.

Ključno pitanje nije ko će vladati Srbijom, nego hoće li se promijeniti odnos srbijanske politike prema državnosti, suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine. Promjena političkih predstavnika ne mora značiti i promjenu političkih ciljeva. Vlast se može promijeniti, a da ključne ideje i odnos prema susjednoj državi ostanu isti.

Istorija nas upozorava da današnje odnose BiH i Srbije ne možemo posmatrati kao da počinju od nule sa svakim novim izbornim ciklusom. Ideje o teritorijalnom širenju Srbije na prostor Bosne i Hercegovine imaju duboke korijene u političkim programima 19. i 20. stoljeća. Njihove najteže posljedice pokazale su se tokom raspada Jugoslavije, kada su projekti teritorijalnog preuređenja Bosne i Hercegovine postali dio ratne politike, praćene progonom stanovništva, masovnim zločinima i genocidom u Srebrenici.

Ta istorijska činjenica ne znači da su sve srbijanske vlasti bile iste niti da se današnja Srbija može bez razlike poistovjetiti s politikama iz prošlosti. Ali znači da se povjerenje između dviju država ne može graditi samo na diplomatskim susretima, protokolarnim izjavama i ekonomskim sporazumima. Ono zahtijeva jasan raskid s politikama koje su dovodile u pitanje opstanak Bosne i Hercegovine kao suverene države.

Upravo se na tom mjestu otvara najvažnije pitanje današnjih odnosa. Beograd deklarativno podržava teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, ali se istovremeno mora procjenjivati njegova konkretna politika prema institucijama BiH i političkom rukovodstvu Republike Srpske. Kada se saradnja s Banjom Lukom pretvara u podršku potezima koji osporavaju autoritet državnih institucija, opravdano je pitati gdje prestaje legitimna saradnja, a gdje počinje miješanje u unutrašnje odnose susjedne države.

Republika Srbija, naravno, ima pravo razvijati političke, kulturne i ekonomske veze s Republikom Srpskom. Takve veze same po sebi nisu problem. Problem nastaje kada se one koriste za podrivanje ustavnog poretka Bosne i Hercegovine ili za stvaranje političkog uvjerenja da se odluke državnih institucija mogu prihvatati samo onda kada odgovaraju interesima pojedinih političkih centara moći.

Zato će i eventualna promjena vlasti u Srbiji biti važna prvenstveno po onome što će donijeti u konkretnoj politici. Hoće li nova vlast dosljedno poštovati suverenitet BiH? Hoće li se odnositi prema njenim institucijama kao prema legitimnim institucijama susjedne države? Hoće li pokazati spremnost na ozbiljno suočavanje s prošlošću i prestati relativizirati zločine utvrđene pravosnažnim presudama? Hoće li dobrosusjedske odnose graditi na ravnopravnosti ili će i dalje nastojati ostvarivati politički utjecaj koji slabi funkcionalnost Bosne i Hercegovine?

Odgovori na ta pitanja bit će mnogo važniji od predizbornih obećanja i prvih diplomatskih susreta.

Naravno, Bosna i Hercegovina ima interes za dobre odnose sa Republikom Srbijom. Susjedstvo bi se trebalo usmjeriti na ekonomsku saradnju, trgovinu, infrastrukturu, a međusobni kontakti mogu koristiti građanima obje zemlje. Ali dobri odnosi ne mogu se graditi tako što će se zanemarivati politička pitanja koja opterećuju njihovu suštinu. Ekonomska i svaka druga saradnja ne može biti zamjena za poštovanje državnog suvereniteta, kao što ni diplomatska ljubaznost ne može biti dokaz da su nestale razlike u razumijevanju prošlosti i budućnosti Bosne i Hercegovine.

Pri tome, Bosna i Hercegovina ne bi smjela svoju budućnost vezati za očekivanje da će se u Beogradu pojaviti vlast koja će imati više razumijevanja za njene interese. Njena sigurnost i stabilnost moraju počivati na vlastitim institucijama, vladavini prava, dosljednoj vanjskoj politici i sposobnosti da se na svaki pokušaj ugrožavanja njenog suvereniteta odgovori institucionalno i u skladu s međunarodnim pravom.

Najveća greška bila bi svaku promjenu vlasti u Srbiji unaprijed proglasiti novom šansom za BiH, a da prethodno ne vidimo šta se zaista promijenilo. Šansa postoji, ali ona nije isto što i stvarna promjena.

Bosni i Hercegovini nije potrebna Srbija koja će samo govoriti da poštuje njen teritorijalni integritet. Potrebna joj je Srbija koja će to poštovanje potvrđivati svojim postupcima, odnosom prema njenim institucijama i odustajanjem od svake politike koja bi mogla dovesti u pitanje njenu cjelovitost.

Zato se suština odnosa dvije države neće odlučivati samo po izborinim rezultatima u Srbiji. Odlučivat će se kroz konkretne poteze nove vlasti i njenu spremnost da prihvati ono što bi trebalo biti temelj svakog dobrosusjedskog odnosa: Bosna i Hercegovina nije predmet dogovora o teritorijalnim interesima drugih država, nego suverena država čiji se integritet mora poštovati.

Promjena vlasti može otvoriti vrata promjeni politike. Ali kroz ta vrata tek treba proći.