Piše: Jusuf Trbić

U knjizi “Hitlerovi dobrovoljni dželati” Daniel Goldhagen objašnjava kako se grade takozvani “kulturni modeli” koji oblikuju mišljenje masa. Te kulturne modele stvara politička i duhovna elita, kao niz stereotipa satkanih od ideoloških obrazaca, mitova, nametnutih uvjerenja i falsifikovane istorije i stvarnosti, koji se plasiraju kao vrhovna istina, zaštićena autoritetom religije. Tako koncipirani modeli javnog mišljenja, ponavljani i varirani u bezbroj različitih oblika, polako postaju temelj javnog mnenja, pravnih regula, oblika vladavine i načina ponašanja u svakodnevnom životu. U nacističkoj Njemačkoj, kaže Goldhagen, ti kulturni modeli su, nakon više od stotinu godina, krunisani holokaustom.

U bivšoj Jugoslaviji kulturni model je izrastao iz ideologije i zasnivao se na stalnoj borbi ( klasnoj, ideološkoj) i na stalnom strahu od neprijatelja, unutrašnjih i vanjskih, na neraskidivom jedinstvu naroda i kultu svemoćnog vođe, kao inkarnaciji države, klase i partije. Sve te stereotipe preuzeo je Miloševićev režim, samo je bratstvo i jedinstvo zamijenjeno nacionalizmom, očekivanu sretnu budućnost zamijenila je herojska mitska prošlost, a komunistička ideologija nestala je u korist pravoslavlja. Novi kulturni model snažno je promovisan u politici i kulturi, u medijima i umjetničkim djelima, u novokomponovanoj istoriji, a krojači javnog mnenja stvorili su poseban oblik izobličavanja javnog mišljenja. Dotadašnji moral proglašen je mrtvim, ustrojena je opšta ravnodušnost prema sopstvenim zločinima i njihovim žrtvama, duhovni predvodnici su ubijedili narod da je dozvoljeno sve, ako je u interesu nacije, jedan narod je postao istovremeno i žrtva i  nadnarod koji ima sva prava, kakva drugi nemaju, i snažno je ustoličena religija rodoljublja ( kako bi to rekao Unamuno). Pojedinac je nestao, svaki kritički glas prokazan je kao antisrpstvo,  a mitski srpski narod, “ nebeski narod”, njegova izmišljena istorija i izuzetna prava  postali su temelj svih normi života.  Novi, moćni totalitarizam kreirao je masovnu industriju svijesti, diktiranje misli i ponašanja dostiglo je kolosalne razmjere, a različitost mišljenja potpuno je ugušena i sklonjena. Pojedinac je potpuno nestao u džinovskoj sjenci probuđenog i jedinstvenog naroda, pod vođstvom jednog lidera, u neponovljivoj  misiji vraćanja prošlosti na pozornicu sadašnjosti.  Hana Arent je pisala : “Totalitarizam je sistem koji se trudi da ljude učini suvišnim.”

Gubljenje racionalnog mišljenja i gušenje slobodne misli omogućili su da se eliminišu svi pozitivni primjeri zajedničkog života. Najveća zla počinili su velikosrpski jurišnici u gradovima u kojima su bili najviše izmiješani Srbi, Bošnjaci i Hrvati : u Prijedoru, Sarajevu, Bijeljini, Banjoj Luci. To su bili gradovi u kojima su ( pored Mostara i Tuzle) 1941. godine potpisane Muslimanske rezolucije, peticije za zaštitu Srba od ustaške vlasti. ( U Zenici je kasnije potpisana peticija za zaštitu Roma). Sve dobro što je učinjeno, a posebno ono dobro koje su Bošnjaci učinili Srbima, izbrisano je i uklonjeno. U knjizi eseja “Sociologija nakon Bosne” ( Sarajevo 2003.) Keith Doubt kaže : “Razlog zašto je etničko čišćenje poprimilo najbrutalniji oblik u Bosni ne leži u dugoj istoriji plemenske mržnje u toj zemlji. Naprotiv, etničko čišćenje je poprimilo najbrutalniji oblik u Bosni zato što u njoj postoji duga historija tolerancije i otvorenosti. K tome, među Bosancima postoji duga tradicija dobronamjernosti jednih prema drugima i prema različitim svetim predanjima.” I kaže i ovo : “ U Bosni su moralni osjećaji srpskih nacionalista pretvoreni u jednoumlje gomile.” Gustave Le Bon je tvrdio da čitav narod može postati gomila pod uticajem ideologije. A Adolf Hitler je u programatskoj knjizi “Mein Kampf” pisao : “ Masama se ne vlada pomoću argumenata i činjenica. Masama se vlada demagogijom.”

Američki sociolog G .V. Allport postavio je petostepenu skalu razvoja nacionalističke ideje. Prvi stepen je ocrnjivanje ili ogovaranje drugih (velikosrpska propaganda uoči ratnih pohoda pravi je primjer za to),  a posljednji – istrebljivanje. Kao što smo vidjeli, taj put nije bio dug u slučaju rata za Veliku Srbiju.

I Noel Malcolm u knjizi “Bosna – kratka istorija ( Bosnia – A short history) ističe da je funkcija etničkog čišćenja bila “ da protjera dvije etničke populacije i da radikalizira treću.”  Kao što vidimo, velikosrpski ideolozi i jurušnici uspjeli su u obje te namjere.

Bošnjaci u RS-u često se čude kako njihovi poznanici i prijatelji Srbi, školovani i pametni ljudi, ne vide jednostavne istine, i kako ostaju gluhi,  nijemi i ravnodušni  pred očiglednim činjenicama o zločinima njihovih sunarodnika. To moralno sljepilo je opšte, i teško je naći izuzetke, a uniformnost mišljenja je često zaprepašćujuća. Vjernici pozdravljaju rušenje bogomolja, profesori ubijanje đaka, demokrate veličaju rasizam, a dojučerašnji žestoki komunisti zalivaju savjesti mirisom tamjana. Čak ni slike otkopavanja masovnih grobnica, ni slučaj Milana Lukića, čija je jedinica više od stotinu civila, uglavnom žena i djece, žive spalila u Višegradu, ni ubijanje Sarajeva, ni logori, ni rušenje džamija, ni masovni progoni, ništa od toga nije ostavilo traga na savjesti ljudi u RS-u. Ni genocid u Srebrenici. U haškoj presudi za genocid u tom  gradu piše : “ U svom stremljenju da eliminišu jedan dio bosanskih Muslimana, snage bosanskih Srba izvršile su genocid. One su imale za cilj istrebljenje četrdeset hiljada bosanskih Muslimana koji su živjeli u Srebrenici, grupu koja je simbolično predstavljala bosanske Muslimane uopšte.” Konvencija o genocidu jasno kaže da za genocid nije neophodno istrebljenje čitave etničke grupe, može se raditi o samo jednom njenom dijelu, ali je bitna namjera. U slučaju Srebrenice ta je namjera očigledna. Kao i u Prijedoru, Zvorniku, Vlasenici, Bijeljini, Banjoj Luci…Ali, sve manje je onih koji će to reći jasno i glasno. A, kako računaju nastavljači Miloševićevog i Karadžićevog djela, ako je svijet “progutao” velikosrpski fašistički projekat, priznao Republiku Srpsku i time  nagradio zločin, dozvoliće i dovršenje tog posla. Pogotovo što su i jedni i drugi razbijači Bosne tvrdili da brane Evropu od muslimana, a to govore i danas, u vrijeme burnih odnosa Zapada i islamskog svijeta i snažnog porasta islamofobije.  Ta tema nije bila mrska mnogima ni tada, a nije ni danas. Poznata je uloga lidera nekih od vodećih svjetskih sila u pomaganju agresorima na Bosnu, upravo zbog navodne odbrane kršćanske Evrope od muslimana. Svjedoči o tome i  više puta citirano ( tada tajno) pismo koje je britanski premijer John Major uputio držvanom sekretaru za spoljne poslove Komonvelta Douglasu Hoggu, 2. maja 1993. godine. On piše, pored ostalog : …”neophodno je da se nastavi sa prevarom “Vanes-Owenovim” mirovnim razgovorima, da bi se događala kakva takva akcija, sve dok Bosna i Hercegovina ne prestane postojati kao važeća država, a njeno muslimansko stanovništvo ne raseli iz svoje zemlje. Iako ovo može izgledati kao tvrda politika, moram da insistiram kod vas i onih koji donose političke odluke u uredu za  inostrane poslove Zajednice, kao i vojnim službama, da je ovo ustvari prava politika i od najboljeg interesa za stabilnu Evropu u budućnosti, čiji se sistem vrijednosti bazira i mora ostati baziran na hrišćanskoj civilizaciji i etici.” ( Omer Ibrahimagić : “Bosanski identitet i suverenitet” ).

Danas treba priznati : velikosrpska politika je uspjela. Očistila je etnički one dijelove BiH koji su joj bili potrebni, podijelila državu, zaustavila povratak, diskriminaciju učinila svakodnevnim modelom društvenih odnosa, učvrstila entitet i izdvojila ga iz društvenog prostora BiH, izjednačila krivicu zločinaca i žrtava, prekrojila istoriju i laž pretvorila u istinu. Planskom i masovnom industrijom svijesti promijenila je mentalni sklop ljudi, djeca u školama već dvije decenije vaspitavaju se na osnovama velikosrpske ideje,  fašizam, kao stanje uma, nije napustio ove prostore,  niti je postao slabiji, sve je manje vremena i mogućnosti da se to promijeni. Mašinerija stvaranja etnički čiste države za sve Srbe radi bez prestanka. U Republiku Srpsku dolaze, kad god hoće, vjerski i politički lideri iz Srbije da propagiraju podjelu Bosne, predsjednik entiteta bez imalo ustručavanja govori kako je Bosna za njega inostranstvo, kako je to privremena tvorevina iz koje će se uskoro izdvojiti njegov mali feud, i sve čini da se to ostvari, a ovo očigledno podrivanje ustavnog poretka države ne nailazi na reakcije.  Na djelu je ponovo osovina SNSD – HDZ, koja traži treći entitet, na štetu Bošnjaka i Bosne, a to podržavaju i srbijanski lideri i nova predsjednica Hrvatske.

Šta još treba da se dogodi da Bosanci i Hercegovci počnu braniti svoju krvavo stečenu slobodu?

                                                                                  ( nastaviće se )