Piše: Jusuf Trbić
Bošnjaci u RS-u gledaju svoju domovinu na televiziji, čitaju i slušaju o njenoj istoriji i kulturi, navijaju za nju, ali je ne vide oko sebe. Njihova je domovina beznadno podijeljena na etničke cjeline, na etno-religijska stada kao oaze novog jednoumlja, u kojima se gubi svaka pojedinačna volja i čovjek svodi na samo jednu dimenziju, na kolektivno. Etno-nacionalistički kolektivizam je ukinuo građanina, slobodu misli i izbora, naciju kao politički narod, sekularizam i demokratska načela modernog svijeta, moralne norme i poštovanje zakona, a Dejtonski sporazum je, na duži rok, zamrznuo to stanje, kao na fotografiji. Njime je ozakonjena teritorijalna etnička podjela, srušen ustav Republike BiH i inaugurisani konstitutivni narodi, kao etno-religijske cjeline, eliminisani građani i zabetonirana nemogućnost bilo kakvih ozbiljnijih promjena. I to uz saglasnost sve tri etnička politička liderstva. Velikosrpska agresija je nagrađena entitetom koji svojim imenom govori kome pripada, a uvođenjem entitetskog veta omogućena je tiranija jednog naroda nad ostalima. Ustoličena je i praksa proizvoljnog tumačenja ustavnih načela, pa je za Srbe neprihvatljiv svaki referendum na nivou BiH, jer bi, principom jedan građanin – jedan glas, oni bili preglasani, ali je sasvim normalan referendum u RS-u, mada bi njime bila preglasana dva naroda. Iz krajnje centralizovane Republike Srpske svakog dana poručju da neće dozvoliti nikakvu centralizaciju BiH. Ravnopravnost tri naroda i prava Srba moraju se poštovani u BiH, u RS-u nema ni govora o ravnopravnosti Bošnjaka i Hrvata sa Srbima. Nikoga više ne čudi stalno ponavljanje floskula o BiH kao državnoj zajednici, o zajedničkim, a ne državnim organima vlasti u Sarajevu, o odbrambeno-otadžbinskom ratu Srba u Bosni, o nemogućnosti zajedničkog života. I o Bošnjacima u RS-u kao nosiocima istorijske krivice, od Kosovskog boja do posljednjeg rata i ostacima “divljih azijatskih hordi”, kako je to zapisano u jednoj monografiji Bijeljine. Slika Republike Srpske u svijesti njenih žitelja i poštovalaca sve jasnije potvrđuje ideju nove srpske države s ove strane Drine. I sve je manje onih koji tu sliku kvare.
U svemu tome krivica bošnjačkih političkih elita je nesumnjiva. Bošnjačka politika je bila pokretač uništenja građanskog društva i uvođenja pogubnog principa “dogovaranja naroda”, ona je prigrlila etno-religijsku podjelu po principu : svakome njegova avlija, dominaciju religije i homogenizaciju etnija kao osnovu društvenog života. Etnička matrica samoidentifikacije ugušila je građanina, poništila njegovu kulturnu, političku i svaku drugu posebnost i podstakla obogotvorenje kolektivnog, uklapajući se skladno u srpsko-hrvatske velikodržavne političke matrice, koje vape za tim da Bošnjake proglase za religijsku skupinu. Društveni život je postao bojno polje na kojem se etno-nacionalističke vojske, za sad u miru, bore za svoj komad teritorije, opijene “pseudoreligijskom utopijom” (Senadin Lavić), kao određujućom slikom svijeta. Sve to prati ubrzana provincijalizacija kulture i zaostajanje za svijetom, ovlašteni tumači narodne volje vode nas i guraju u bolju, prepravljenu prošlost, a srednji vijek kuca na naša vrata. Ideja multinacionalnog i multikulturnog društva, koja je preživjela više od hiljadu godina, kao da je na umoru, a bošnjački lideri nikako da shvate da Bošnjaka bez Bosne nema. Asim Mujkić kaže : “ Naš identitet će biti bošnjački onda kad bude bosanski.”
Bošnjačka politička misao ne uspijeva da iskorači iz blata etnocentrizma, koji diže sve veće zidove na tlu i u glavama ljudi u BiH. Proklamovano “vraćanje naroda vjeri” donijelo je političku dominaciju vjerskih zajednica i obavezujuću etno-klerikalnu viziju života, koja ubrzano guta budućnost ove zemlje i dijeli je tako, da su Bošnjaci, najbrojniji narod, stiješnjeni na 25 odsto državne teritorije, a Bošnjaci u RS-u pretvoreni u ostatke neprijateljskog plemena koje lagano izumire. Dejtonski sporazum, koliko god nakaradan bio, ostavio je mogućnost reintegracije države, pod uslovom da političko vođstvo obezbijedi, u oba entiteta, dovoljan broj Bosanaca, što podrazumijeva multinacionalne stranke, mješovite izborne liste, snažnu podršku povratku, propagiranje bosanskog patriotizma i shvatanja nacije kao pripadnosti državi. Taj zahtjev obuhvata i napuštanje ideje homogenizacije pod zastavom etnije i religije, okretanje formuli političkog naroda i, prije svega, striktno poštovanje osnovnih normi političkog i pravnog sistema i institucionalnih okvira, kao i principa odgovornosti, depolitizacije vjere, građenje bosanskog identiteta, napuštanje etničko-teritorijalnog uređenja države, napuštanje Dejtona i donošenje novog Ustava koji će dokinuti sadašnju teritorijalnu podjelu i uvesti principe moderne nacije. Da bi se taj proces započeo, Bošnjaci moraju potegnuti prvi i sopstvenim primjerom pokazati kako se to radi, ne bježeći od toga da se ponekad plati i skupa cijena za to.
Za sve to neće biti dovoljne akademske rasprave niti isprazno proklamovanje evropeizma, a još manje zatvaranje očiju i čekanje da neko drugi sve poslove završi umjesto nas. Dejtonski sporazum i Ustav moraju se dosljedno sprovesti, da bi se iskoristile sve njihove mogućnosti i otklonile konstantne politike opstrukcije, koje dolaze iz oba entiteta. Međunarodna zajednica treba jasno da ukaže na korist koju etnonacionalne elite imaju od približavanja EU, ali i da primijeni sankcije za drugačije ponašanje. Još važnije je da se pomogne konsolidovanje države, do mjere kad ona može susjedima pokazati gdje im je mjesto, a domaćim proizvođačima podjela, mržnje i straha dati crveni karton u utakmici života. Mora se obezbijediti vladavina prava, umjesto vladavine političke volje interesnih grupa, eliminisanje otpora evropskom putu, jači upliv građanskog društva i dosljedna sekularizacija, usklađivanje Ustava s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i evropskim zakonodavstvom. Kako kaže Omer Ibrahimagić, skoro da ne postoji ni jedan entitetski zakon koji se ne bi mogao osporiti pred Ustavnim sudom, a sam Ustav BiH je u mnogo čemu neusaglašen s međunarodnim pravom, što ostavlja otvoren prostor za djelovanje probosanskih snaga. Uvođenje reda i poštovanja evropskih pravila prvi je zadatak na tom putu.
Dejtonski sporazum je potvrdio rezultate agresije, etničkog čišćenja i genocida. Umjesto države u kojoj su, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u svih 109 opština živjeli pripadnici sva tri naroda, a samo u 10 opština više od 90 odsto pripadnika jednog naroda, dobili smo etnički podijeljenu zemlju. Umjesto Republike BiH dobili smo Republiku Srpsku. Umjesto građana, dobili smo monolitna stada, umjesto demokratije – diskriminaciju, umjesto slobode mišljenja – religijsku zarobljenost uma, umjesto budućnosti, vratili smo se u prošlost. U svemu se sasvim izgubila država Bosna i Hercegovina i njeni građani kao nacija. Umjesto toga dobili smo devastiranu, nedovršenu, podijeljenu zemlju i ljude u njoj kao zatočenike srednjovjekovnih ideja. Denis de Rougemont piše da naciju danas ne čine zajednička istorija, kultura, jezik, već zajedničko planiranje budućnosti.
Čekanje nas neće odvesti nikuda. Bošnjaci moraju da se probude, i da shvate da je, kako kaže Šaćir Filandra, BiH njihova najvažnija nacionalna institucija.
A Kur*an Časni kaže: “ Uzvišeni Allah, uistinu, neće ništa promijeniti u jednom narodu, dok taj narod ne promijeni sam sebe.”
( Tekst je u cjelini objavljen u Godišnjaku BZK “Preporod” BiH za 2014. godinu)
