PRIMILI smo valjda ovih par godina (a stvar se, čini se, intenzivira) toliko diplomatskih nota i izjava službene vlasti Srbije o Oluji – da bismo mogli i simfoniju skladati. No, što mislite, je li ikoga tamo prijeko, u Srbiji, od svih tih uvaženih političara koji se petljaju u način proslave Oluje – uopće briga za Srbe u Hrvatskoj? Nije. Nimalo. Kao što ih nije bilo briga ni kada je 1990. balvan-revolucija počela.

Piše: Goran Vojković

Srbi u Hrvatskoj služe srpskoj politici samo u jednoj stvari – da bi skrenula pažnju sa svojih neuspjeha i da bi se što dulje mitomanijom pred narodom krila istina – Srbija je u desetak godina izgubila ne jedan nego nekoliko ratova. I danas je manja nego ikada. U raspadu Jugoslavije, Srbija je vidjela način kako se proširiti do Karlovca i Zadra – a završilo je tako da ne samo da se nije proširila, nego je je i Kosovo postalo neovisna država.

Ako je netko uništio srpski narod u Hrvatskoj – to su idioti iz Beograda, od kojih su mnogi i danas na vlasti i pri vlasti. Misli li itko da bi netko u Kninu ili Glini 1990. dizao oružanu pobunu da iz Srbije nisu rekli kako će ih zaštititi? Kako će biti dio „Velike Srbije“ ili kako su je već sve voljeli zvati? Kako će dobiti oružje, opremu, hranu, novac…

Rat ne počinje seljak ili niže rangirani policajac – već oni školovani, inteligentni, sa znanjem jezika, u finim plavim odijelima poput Miloševića. Čak i ugodni u svakodnevnom razgovoru. Dok ne počnu kako je eto „normalno“ širiti se na druge države.

Realno, tko drži vlast u Srbiji?

Pisali smo već – a valja ponoviti, vlast u Srbiji drže obrijani Šešeljevi četnici. Mislite da je briga oko Oluje i žrtava nakon Oluje njima na pameti? Da im je srpski narod na pameti – ne bi ga ni slali u unaprijed izgubljenu pobunu u Hrvatskoj, a ne bi se ni ti isti pojavljivali po četničkim položajima iznad Sarajeva – jer u Sarajevu su ginuli i Bošnjaci i Hrvati i Srbi, moglo se to vidjeti na improviziranim grobljima gdje su ljudi pokapani zajedno, kako su i živjeli.

Sama ideja pobune ionako je izuzela većinu hrvatskih Srba – koji su bili u hrvatskim gradovima poput Zagreba, Rijeke, Karlovca i Splita. Mnogi su početkom 90-tih dobili otkaze, bili šikanirani, preživjeli svašta (jer budala koji iskoriste priliku nesigurnih vremena ima svugdje, pa i u Hrvatskoj). Srbiju i srpske političare smirenje situacije koje bi tim ljudima olakšalo egzistenciju nikako nije zanimalo. Njih je zanimalo još jače dizanje tenzija i ratovanje. Milošević se trudio preuzeti JNA, a neki danas vodeći ljudi Srbije bili su ratni huškači s pričama o Srbiji do Karlovca. Podsjetimo se.

Tomislav “Toma” Nikolić

Sadašnji predsjednik Srbije, Tomislav “Toma” Nikolić počeo se baviti politikom 1991. godine i to s Narodnom radikalnom strankom, no nedugo potom postaje jedan od osnivača Srpske radikalne stranke zajedno s Vojislavom Šešeljem. Nikolić je 24. ožujka 1998. godine izabran je za potpredsjednika Vlade Srbije. Političke funkcije ima i kasnije, dok 2012. nije izabran za predsjednika Srbije.

Šešelja se odrekao tek u ljeto 2008. godine. Dakle, svo vrijeme dok je Vojislav Šešelj zazivao rat za liniju Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica – Tomislav Nikolić mu je bio desna ruka. Ne samo da se slagao sa svojim šefom, već ga je Vojislav Šešelj, na posebnoj ceremoniji na Romaniji 1993. godine, proglasio četničkim vojvodom! Te svoje “titule” nije se nikada odrekao.

Šešelj je kod imenovanja rekao: “(…) Za izvanredne zasluge u ovom ratu, veliko junaštvo i pokazanu ratnu veštinu najistaknutijih komandanata proglašavam Tomislava Nikolića u zvanje srpskog četničkog vojvode. Kao potpredsednik Srpske radikalne stranke pokazao je kako se brani srpstvo. U početku organizuje i oprema dobrovoljačke jedinice Srpske radikalne stranke i srpskog dobrovoljačkog pokreta, predvodi i aktivno učestvuje u borbama u Slavoniji gde ispoljava veliku hrabrost i junaštvo”.

Huškačke retorike se nije odrekao, samo je sada malo „finija“, tako Tomislav Nikolić na komemoraciji održanoj na bosanskoj strani Save kod Jasenovca u svibnju 2016. god. govori o 700.000 žrtava Jasenovca. Jasno je da taj višestruko pretjerani broj, koji nema nikakve znanstvene osnove, ne pomaže poboljšanju političkih odnosa između dvaju naroda.

Aleksandar Vučić

Premijer Srbije, Aleksandar Vučić postao je član Srpske radikalne stranke 1993. godine, kada je izabran za zastupnika u srbijanskom parlamentu. Prošle godine je isplivala i snimka Aleksandra Vučića iz 1995. godine, na srpskim položajima iznad Sarajeva. Naime, Šešelj je došao obići srpske paravojne formacije, na snimci se vrlo jasno vidi da je Vučić naoružan, baš kao i ostali vojnici na položajima iznad opkoljenog Sarajeva.

U ožujku 1998. godine izabran je za ministra informiranja u novoj srbijanskoj vladi. Pod njegovim mandatom novinari koji su bili protivnici Miloševićevog režima kažnjavani su visokim novčanim kaznama i zabranama. Danas je Aleksandar Vučić 11. predsjednik Vlade Republike Srbije i generalni sekretar Nacionalnog vijeća za sigurnost.

Mislite li stvarno da taj čovjek 1995. kada je bio u Glini nije znao da je Srbija u krizi, da je Srbija daleko, da su komunikacijski pravci između Srbije i Gline toliki da im Srbija svojim snagama 1995. ne može pomoći? Da ovise od uskom koridoru kroz Bosnu i Hercegovinu, koridoru kojega mogu zatvoriti i snage Republike Hrvatske, ali i Armije BIH? I umjesto da umiruje – taj pobunjeni otok zvan „RSK“, teritorij bez kakve perspektive, bez ikakvog gospodarstva i gotovo pust stanovništvom – on tamo još dodatno diže tenzije i huška glupavi narod.

Sigurno to nije radio zbog Srba iz Hrvatske – to je radio zbog sebe i svog probitka, kao i ostali koji su u Beogradu imali tople i udobne stanove, fine automobile i dobra primanja – te dolazili na vikend-četnikovanja u Hrvatsku.

Plan Z-4

Kako se Srbija i rukovodstvo pobunjenih Srba odnosilo prema bilo kakvoj normalizaciji odnosa jako dobro govori i danas već gotovo zaboravljeni Plan Z-4. Plan Z-4 naziv je za Nacrt sporazuma o Krajini, Slavoniji, Južnoj Baranji i Zapadnom Srijemu, kojeg su izradili veleposlanici zemalja Kontaktne skupine: SAD-a, Rusije, EZ-a i UN-a, a predstavljen je u siječnju 1995.

Prema Planu Z-4 autonomna Srpska Krajina imala bi zakonodavno tijelo, predsjednika, vladu i sudove. Imala bi policiju, ali ne i vojsku. Krajina bi uživala potpunu autonomiju na područjima gospodarstva, socijalne politike, kulture, oporezivanja, turizma, energetike, zaštite okoliša. Krajina bi imala svoju posebnu novčanu jedinicu, a imala bi i mogućnost održavanja međunarodnih veza i sklapanja međunarodnih ugovora. Praktično država u državi!

Hrvatska je Plan Z-4 ljubazno odbila (politički mudro je prihvaćen u smislu polazišta za pregovore). Rukovodstvo pobunjenih Srba nije plan ni željelo primiti – a Milošević čak nije htio primiti ni zapadne veleposlanike s planom.

Dakle ni Srbiji, ni Kninu nikakvo, ali nikakvo mirno rješenje, čak ni ono koje je doslovno davalo pravo države u državi (uz sva međunarodna jamstva!) nije odgovaralo. Srpska politika je aktivno radila na tome da Hrvatska bude prisiljena na vojno rješenje – zašto? Pa zbog sebe. Milošević se bez rata nije mogao više održati, rat je omogućio mnogima da se izdignu na političke i druge položaje gdje nikada ne bi došli, a psi rata se bez rata naravno nikada ne bi obogatili kako su se već obogatili.

Martić naredio evakuaciju

Početkom kolovoza 1995. pobunjenici su odbili i zadnje pregovore. Namjerno su odbili mogućnost pregovaranja i namjerno su svoj narod povukli u zbjeg. Marićeva naredba o „evakuaciji“ nosi datum 4. kolovoza 1995., 16:45 sati. Dakle, samo pola dana nakon početka Oluje, dok im se još nisu raspale crte obrane. Vjerojatno su imali želju zbjegovima civila natjerati Srbiju u otvoreni ratni sukob protiv Hrvatske, no u Srbiji ipak nisu bili toliko ludi.

 

(neznase.ba)