Jahanje podivljalog konja

41

Piše: Gojko Berić

Ratni zločini ne zastarijevaju, a ljudska dužnost je progoniti njihove nalogodavce i izvršioce dok su živi, ma gdje bili, sa strašću i entuzijazmom s kojim je legendarni Simon Wisental progonio naciste.

Znamo da to ne garantuje apsolutni trijumf pravde, ali to je najviše što se na ovom svijetu može učiniti u njeno ime. Ali, kao što ratni zločini ne podliježu zastari, ne zastarijeva ni njihovo pamćenje. Na njih uvijek treba podsjećati, u knjigama i novinama, u filmovima i na televiziji, baš onako kako su to decenijama radili Nijemci u vrijeme vlastite denacifikacije.

Zločina se treba sjećati ne zato da bi se među ljudima i narodima stvarala zla krv, već da bi svaki potencijalni zločinac znao da ga čeka zaslužena kazna. Pa i to je tek obična ljudska utjeha, koja je bezbroj puta pogažena, jer je sama čovjekova priroda rodno mjesto i utočište njegovog zla. Ko i čime može utješiti Ziju Ribiča, koji je u ratu doživio tragediju kakvu je teško i zamisliti. Imao je osam godina kad su u noći 12. jula 1992. u njegovo selo Skočić kod Zvornika banuli pripadnici paravojne jedinice “Simini četnici” i zarobili 30 mještana, mahom romske nacionalnosti. Potom su ih, sjeća se Zijo, odveli u srpsko selo Malešić i njih 27 strijeljali. Na njegove oči, četnici su mu ubili oca, majku i oba brata, od kojih je mlađi imao svega dvije godine. Strijeljali su i svih šest Zijinih sestara. Najstariju od njih, koja je imala 13 godina, prethodno su silovali. Uboden nožem u vrat, Zijo je bačen među leševe u kamion i pravim čudom se spasio. Ovog ponedjeljka je u Komemorativnom centru u Tuzli identifikovao četiri od šest svojih ubijenih sestara, sam sa svojom sudbinom i slikama svoje nekada vesele porodice. Bolna je to i potresna priča, jedna od mnogih iz enciklopedije četničkih zločina.

Stotinu puta sam se, možda i naivno, upitao: Čita li Milorad Dodik novine koje objavljuju ovakva svjedočenja o srpskim zločinima, je li mu poznat iskaz Dražena Erdemovića pred Haškim tribunalom, jednog od egzekutora genocidne likvidacije Bošnjaka u Potočarima, zna li za zločin na Korićanskim stijenama, da li je ikada smogao hrabrosti da pogleda videozapis o brutalnom strijeljanju šestorice srebreničkih mladića kod Trnova, zločinu koji su počinili zloglasni “Škorpioni”, svojevrsno svjedočanstvo o tome kakav je ljudski ološ regrutovan među prvoborcima za srpsku stvar? To mi je pitanje padalo na um zato što Dodik ipak ne pripada ljudima iz kruga Karadžića i Mladića ili Biljane Plavšić i Momčila Krajišnika. Činjenica je, međutim, da im se on, došavši na vlast u Republici Srpskoj, počeo priklanjati. Vremenom je otišao tako daleko da je počeo glorificirati njihove zasluge za stvaranje Republike Srpske, promovirajući ih kao heroje koji su odbranili srpski narod. Najdrskija je, ipak, bila Dodikova izjava da će on Karadžića i Mladića smatrati nevinim čak i ako ih Haški tribunal proglasi krivim!? Uprkos tome, Dodika prati glas da on lično nije nacionalista, ali da je svjestan da samo u zagrljaju sa nacionalizmom može ostati na vlasti. Kako stvari u tom pogledu stoje najbolje se vidi po medijima pod njegovom kontrolom. Ni dvadeset godina nakon rata u njima nema suočenja sa odgovornošću Srba za krvavi rat i užasne zločine nad nesrpskim življem, nema suočenja sa pronalaskom masovnih grobnica, simbiozom kukavičluka i podlosti izvršilaca zločina. Bojeći se da bi jednog dana stratišta nevinih civila, žena i djece mogla biti otkrivena, dželati su žrtve premještali u druge grobnice, često kilometrima udaljene od mjesta njihovog stradanja.

Na kraju krajeva, ima poprilično dokaza da ni Slobodan Milošević nije bio nacionalista, ali to ništa ne mijenja na stvari. Pohlepan na vlast, bivši bankar je, čim mu se ukazala prilika, uzjahao konja podivljalog srpskog nacionalizma i jahao ga više od deset godina, sve dok voljom birača nije izbačen iz sedla. Možda je Miloševiću, kao što tvrde neki ljudi koji su mu bili bliski, nacionalizam lično bio odvratan, ali ga to nije odvratilo od sumanute ratne avanture, koja je nanijela strahovita zla ne samo Bošnjacima, Hrvatima i Albancima već i samim Srbima. “Najjeftiniji oblik ponosa jeste nacionalni ponos. On otkriva pomanjkanje individualnih kvaliteta pojedinca, kojima bi se dotični mogao ponositi, jer inače ne bi trebao pribjeći onima koje dijeli s milijunima drugih. Onaj koji posjeduje osobne vrline, najbolje će prepoznati pogreške svoje vlastite nacije, jer mu je ona stalno pred očima. Ali svaki jadnik, koji ništa drugo na svijetu ne posjeduje, na šta bi mogao biti ponosan, koristi ovo zadnje sredstvo, naciju kojoj pripada, da bi na nešto mogao biti ponosan. Kroz to se osjeća jačim i spreman je s puno zahvalnosti braniti rukama i nogama svaku njezinu pogrešku i glupost”, pisao je njemački filozof Artur Schopenhauer. Ne bi se moglo reći da je Milošević bio jadnik, bez ikakvih ličnih vrlina, ali da je Srbima bio zahvalan na njihovoj gluposti, jer su ga nekoliko puta zaredom birali za vođu, posve je jasno. Tu negdje je i Milorad Dodik.

Iz srpske gluposti je proistekao i krvavi raspad Jugoslavije. Većina Srba, međutim, ni danas ne misli tako. U njihovom poimanju bliske prošlosti i dalje su dominantne floskule poput “rat nam se desio”, “žrtava je bilo na svim stranama”, “zločine su činili svi”… Naravno, rat se nije “desio”, nije ga poslao bog Mars, nego je smišljen u Beogradu i poveden iz Beograda. Što se tiče žrtava, logično je da ih je bilo na svim stranama, jer se u svakom ratu gine, bez obzira na ciljeve koje jedna ili druga strana ima. Slično je i sa zločinima. “Ljudi iz različitih etničkih grupa optuženi su i osuđeni.

Ali to ne znači ništa jer nisu ni optuženi ni osuđeni za iste stvari. Razlikuje se i broj zločina i žrtava.

Presude ukazuju na to da su pojedinci na svim stranama počinili zločine, ali nisu sve strane imale niti isti broj počinitelja niti isti broj žrtava, niti su sve strane imale zločinačkih politika” (Florence Hartmann, novinarka i bivša glasnogovornica glavne tužiteljice Haaškog tribunala). Istorijska glupost, koja je Srbe obuzela devedesetih godina, nije samo njihov ekskluzivitet. Od gluposti su patili i najcivilizovaniji narodi, poput njemačkog naroda, ali su svi morali za to platiti odgovarajuću cijenu.

 

(oslobodjenje.ba)