Piše: Jusuf Trbić

Istoriju Janje su obilježili ljudi koji su završili medresu u svom rodnom mjestu, ili su radili u njoj. Halil ef. Đezić rođen je 1877. godine,   počeo školovanje u ovoj medresi, a školovanje je nastavio u Sarajevu i Kairu, gdje je 1907. godine dobio diplomu vjeroučitelja. Nakon smrti Mula Alije Sadikovića postavljen je za glavnog imama Atik džamije u Janji, a bio je zaslužan za izgradnju nove zgrade mekteba ( 1938-39. godine), za koju je dao i dio placa pored svoje kuće. Godinama je učio janjarsku djecu i bio jedan od najuglednijih ljudi.

Janjarsku medresu je završio i Ahmed Demirović, koji je, nakon toga završio i Darul-muallimin u Sarajevu i radio je u Janji, kao i Mula Alija Aliefendić.  Zapamćeni su i Emin ef. Zuberović, Hasan Gradaščević, Mustafa Huremović,  dr Mehmed Maslić, Aljo Gutić i drugi. U to doba je čak deset učenika janjarske medrese nastavilo školovanje u Šerijatsko-sudačkoj školi u Sarajevu, a janjarski intelektualci su tada bili poznati u cijeloj Bosni.

Interesantna je priča o porijeklu i životu porodice Aliefendić, koja je dala niz mualima. Oni su, nakon povlačenja Turske, došli iz Mađarske, iz Budima, jedan dio je otišao u Foču, a drugi se doselio u Janju. Kao visokoobrazovani ljudi, imali su zadatak da šire pismenost u Bosni. Mualim Ahmed efendija i njegov sin Ibrahim, takođe mualim, došli su u Janju i tu započeli novi život. Ibrahim je imao samo dvoje djece, dva sina, koja su rođena u Janji – Ahmed ( rođen 1881.) i Alija (1888.), što nije bilo uobičajeno u to doba, jer su muslimanske porodice imale mahom više djece ( zbog česte smrtnosti). Međutim, stariji sin  Ahmed je imao jedanaestoro djece, od kojih je samo jedno umrlo rano. Alija je imao sedamnaestoro djece iz dva braka, ali je od dvanaestoro djece iz drugog braka deset njih umrlo prije navršene jedne godine života. Oba brata su krajem 1907. godine primljena u Hanikah medresu u Sarajevu, gdje su ostali do 1911. godine. Ta medresa je osnovana još u 16. vijeku i bila je najstarija i najuglednija škola za mualime ( Darul-muallimin) u čitavoj Bosni. Nakon integracije sa Kursum medresom 1921. godine dobila je ime Gazi Husrev-begova medresa. Mladi Ali efendija je bio jedan od najboljih učenika svoje generacije.

Kad se vratio iz Sarajeva, on se, 1912. godine, oženio iz kuće Bukvića, kćerkom Osmana Bukvića, s kojom je imao petoro djece ( Mustafa, Sulejman, Enisa, Ibrahim i Faik). Žena mu  je, na žalost, umrla nakon deset godina, a u to vrijeme je najmlađi sin Faik imao samo dvije godine. Ali efendija se po drugi put oženio mladom udovicom Zumretom Halugić (Purković) iz Kozluka, pravom ljepoticom, koja je od njegovog najstarijeg sina  Mustafe bila starija samo devet godina. Imali su, kako rekosmo, dvanaestoro djece, a preživjeli su samo najstariji sin Šefik, rođen 1924. godine, i najmlađa Fatima ( 1938.). Njegova porodica je živjela u Janji do 1932. godine, kad je Ali efendija premješten na dužnost upravnika mekteba u Bijeljini. Uz to je predavao i vjeronauku u Gimnaziji, a bio je i imam-matičar i upravitelj ženske mektebi-ibtidaije. U to vrijeme on je bio i predstavnik bijeljinske regije u Islamskoj zajednici BiH i član upravnog odbora Rijaseta. Zanimljivo je da je za njegovog zamjenika krajem 1939. godine postavljen hafiz Abdulah Budimlija, čija se porodica takođe doselila iz Budima. U to vrijeme Bijeljina je imala 12-13 hiljada stanovnika, od toga je bilo više od deset hiljada muslimana. U gradu je bilo 14 hafiza i radila je medresa, kao i u Janji, a medresu je imao i Koraj, i ta je medresa pripadala kotarskom vakufsko-mearifskom povjerenstvu u Bijeljini. Sve džamije u ovom kraju, uključujući i Janjare, Atmačiće, Glinje i Trnovu, imale su bogat vakuf od kojeg su se izdržavale. Sve je to kasnije nacionalizovano.

Krajem 1934. godine Ali efendiji se dogodilo nešto neobično – srećka koju je slučajno kupio izvukla je glavni dobitak, pa je on od tih para kupio plac u Alimanovića sokaku, od starijeg brata Avde Alimanovića, koji se te godine odselio s porodicom u Tursku. U tom sokaku je živjelo još nekoliko imama i vjerskih službenika ( hafiz Šagoda, imam Hadžibeganović i dr.). Ime Ali ef. Aliefendića je prvo na listi potpisnika Muslimanske rezolucije u Bijeljini 1941. godine.

Umro je 1955. godine od srčanog udara.

Mula Emin ef. Topalović rođen je 1889. godine, završio je janjarsku medresu, a zajedno sa Alijom Sadikovićem i školu Darul-muallimin u Sarajevu. Bio je prvi mualim mekteba od 1911. godine i glavni imam Džedid džamije, do svog penzionisanja. Tokom Drugog svjetskog rata bio je predsjednik opštine Janja. Umro je 1970. godine.

Orhan ef. Huremović rođen je u Janji 1892. godine, tu je završio medresu, a Šerijatsko-sudačku školu u Sarajevu 1918. godine. Uskoro odlazi u Zagreb, gdje nastavlja studije na sveučilištu i završava pravni fakultet. Tada odlazi na službu u Gradačac, i tu ostaje šest godina. Nakon toga živi u Tuzli, gdje je i umro 1958. godine.

I Hamza ef. Ćorabdić je rođen 1892. godine, a bio je šerijatski sudija u Janji i predsjednik Odbora Islamske zajednice za gradnju džamije. Bio je ugledni bosanski intelektualac. Umro je u 74. godini 1966-te.

Azem ef. Huremović ( 1893-1961)  takođe je završio Šerijatsko-sudačku školu u Sarajevu i radio je kao kadija, a kasnije kao sudija u opštinskom sudu, a nakon toga  kao advokat. Husnija Skokić ( 1894-1958) je, nakon završene Šerijatsko-sudačke škole, diplomirao pravo u Zagrebu, a živio je i radio u Krajini. Kad je penzionisan, vratio se u Janju, gdje je i umro.

Mula Emin ef. Zuberović bio je, u svoje vrijeme, omiljena ličnost u Janji. Rođen je 1898. godine, a u medresi ga je učio Mula Alija Sadiković, pa nije čudno da je Emin efendija bio uvijek okružen knjigama. Znao je arapski, perzijski i turski jezik, a u svojim pedesetim godinama učio je ruski i njemački jezik. Bio je poznat i po tome što je znao da radi mnogo poslova, pa je, pored ostalog, bio i veoma tražen geometar, jer je znao nepogrešivo izračunati površinu svake njive i parcele, bez obzira na to kakvog je oblika bila. Bavio se i islamskom numerologijom, poznavao je islamsku filozofiju, posebno sufizam, znao je mnogo o svjetskoj kulturi i istoriji i bio poznat po svojim pričama, a umio je i sa zmijama. U istoriji Janje on je bio pravi svjetionik znanja i mudrosti.

Umro je 1975. godine.

Među najučenije ljude Janje spada i dr Mehmed Maslić. Rođen je 1910. godine u Janji, gdje je završio medresu, a nakon toga i Višu sudačko-šerijatsku školu u Sarajevu. Nakon toga dolazi u Bijeljinu, da radi kao kadija i imam u Atik džamiji, i tu je ostao do 1941. godine. Pred ustaškim terorom je pobjegao u Skoplje, gdje je takođe radio kao imam i kadija, ali je ubrzo otišao u Jemen i dobio državljanstvo te zemlje. Kako je zabilježio Asim Osmanbašić, Mehmed Maslić je 1947. godine prijavio doktorsku disertaciju na univerzitetu u Beču, i postao doktor prava 1948. godine, kao treći čovjek koji je doktorirao na temu iz šerijatskog prava. A u Beč je otišao na osnovu starog austrougarskog zakona. Naime, Austro-Ugarska je bila osnivač šerijatskih škola u Bosni, pa tako i one u Sarajevu ( osnovana 1887. godine), a svi svršeni studenti tih škola mogli su nastaviti naučni rad u Beču. Želio se nakon toga vratiti u Jugoslaviju, ali to tada nije bilo moguće, pa se preselio u Kairo, gdje je predavao šerijatsko pravo na čuvenom univerzitetu Al Azhar. Tu je napisao i više knjiga iz oblasti prava. Kad su mu jugoslovenske vlasti dale dozvolu za povratak, vratio se u Bosnu, i, zahvaljujući svom svjetskom ugledu i radu,  ubrzo postao počasni član Islamske zajednice BiH. Bilo je to u vrijeme kad je dr Hamdija Ćemerlić iz Janje bio predsjednik Islamske zajednice Jugoslavije.

Namjeravao je da se zauvijek vrati u Bosnu, pa je kupio i kuću u Sarajevu, ali, kad je otišao da završi poslove u Kairu, iznenada je umro, 1989. godine.

Istorija Janje pamti i druge ljude čiji je rad bio vezan za medresu. Hasan ef. Jašarević je završio medresu u Istanbulu 1907. godine, i nakon Osmana ef. Gruhonjića bio je drugi Janjarac koji je završio ovu prestižnu školu.Radio je u Ratkovićima kod Čelića, ali se u toku Drugog svjetskog rata, zbog četničkog terora, vratio u Janju i tu je bio imam Atik džamije od 1945. do svoje smrti 1947. godine. U to vrijeme je bio i imam matičar, a vodio je i sibijan mekteb koji se nalazio iza Atik džamije, uzvodno pored rijeke Janje.

Abdulkadir ef. Jašarević ( rođen 1929.) završio je Behrambegovu medresu u Tuzli, a u Janji je radio kao vjeroučitelj u sibijan mektebu i glavni imam Atik džamije od očeve amrti ( rah. Hasana efendije) do 1949. godine. Alija, sin Mula Emina Topalovića, bio je glavni imam Janjica džamije u Bijeljini.

Moglo bi se još dugo pričati o ljudima koji su ostavili traga u životu Janje. O tome su pisali i dr Mahmud Nurkić i Asim Osmabašić, pa tome i ja prilažem ovaj skromni prilog. Jer, Janja je grad-heroj. Nakon svih nedaća, nakon masovnih progona, ubijanja, logora i rušenja džamija, Janjarci su se vratili i opet obnovili sve, uključujući i vjerski život. I po tome su primjer svima ostalima u ovoj našoj napaćenoj Bosni.