Šerif Gradaščević otvorio je krajem 2007. godine u Janji firmu s namjerom da bravarske i monterske poslove rade u inostranstvu, a u Švedskoj je upoznao gospodina koji se prestao baviti proizvodnjom jarbola za zastave i koji je bio spreman pomoći mu da započne posao u ovoj branši.
Piše: Alma Arnautović
Većina zastava koje se vihore širom Bosne i Hercegovine podignute su na jarbolima koje, u skladu sa skandinavskim standardima, proizvodi domaća firma iz Janje. Vlasnici, braća Gradaščević, posao su počeli s gotovo nikakvim znanjem o izradi jarbola, a s vremenom su se izvještili u tome. Zahvaljujući svojim poslovnim partnerima, te upornosti i spremnosti na rizik, danas proizvode bez problema, a najveći jarbol za zastave koji su proizveli nalazi se u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, na brdu Hum.
Nakon što su Bošnjaci protjerani iz Janje 1994. godine, porodica Gradaščević prvobitno se nastanila u okolini Srebrenika, a zatim u Lukavcu. Šerif Gradaščević, vlasnik sadašnje firme “Reppu Entreprenad” d. o. o, što u prevodu s finskog i švedskog jezika znači “brza gradnja”, u Lukavcu je završio Srednju mašinsku školu, položio vozački ispit za upravljanje kamionom i odslužio tada obavezni vojni rok. Nakon što je neko vrijeme uzaludno pokušavao naći posao, otišao je u Njemačku, a zatim u Švedsku.
“Sve mi je bilo nepoznato: novi jezik, ljudi, zemlja… Išao sam u školu kako bih naučio švedski jezik. Ondje sam boravio i radio legalno, a 2002. roditelji i brat su se iz Lukavca vratili u Janju, vratili su imovinu u posjed i do 2006. godine, kada sam i sam odlučio da se vratim, dolazio sam ovdje nekoliko puta. Nije to bilo da sam igrao na kartu patriotizma. Bio sam mlad i željan porodice i familije. Dugo sam bio bez njih, a Švedska je, iako vrlo socijalna, veoma hladna zemlja u pogledu vremena, osjećanja i ljudi. Živio sam u zgradi s osam stanova, a za četiri godine upoznao sam samo jednog komšiju. Oni tako žive i ne interesira ih niko van njihovog društva. Oni jesu druželjubivi, ali im treba dosta vremena da steknu povjerenje i da vas prihvate.
Iako sam imao lijep posao i društvo, jer je najviše Bosanaca otišlo u Švedsku 1999. i 2000. godine, kada sam i ja, duševna je praznina prevagnula da se vratim. Svi su se prijatelji gore adaptirali, a nekoliko ljudi i ja smo se vratili i pokrenuli smo nešto u svojoj zemlji. Ne znam ko na to kako gleda, ondje jeste u pogledu finansija i socijalne zaštite sve lakše, ali mene to nije zadovoljavalo. Moja djevojka, današnja supruga, ostala je u Švedskoj, ali je i ona donijela odluku da dođe ovamo. Bile su to godine masovnog povratka, kada se u Janju vratilo pet-šest hiljada stanovnika.
Imao sam kasnije ponuda da ponovo idem u Švedsku, da uđem u biznis ugostiteljstva kada su moji prijatelji Šveđani privodili svoju poslovnu karijeru kraju pa su ponudili da kupim od njih hotel, jer se niko od njihove djece nije našao u tome. Nudili su odlične uslove. Razgovarao sam sa suprugom i nismo se odlučili za to i nisam se ni pokajao. Međutim, ima tu nešto drugo. Dosta naših prijatelja i rodbine je u inostranstvu pa dolaze ovamo i naša se djeca druže, a onda me kćerka pita zašto i mi ne živimo tamo, možda bi nam bilo bolje”, kaže Šerif Gradaščević.
Ističe da im je politička situacija veći problem nego ekonomska. Starija kćerka ima četrnaest, a mlađa dvanaest godina i njima je problem slučaj s bosanskim jezikom u bh. entitetu Rs, problem im je što idu odvojeno na časove nacionalnih predmeta. “Nije to djeci jednostavno i vidim da im to mnogo smeta ovdje, a to je nešto što je većinu nas i otjeralo van države. To i nama polako postaje problem, ali za sada smo ovdje”, navodi Gradaščević.
Naš je sagovornik krajem 2007. godine u Janji otvorio firmu s namjerom da bravarske i monterske poslove rade u inostranstvu i ovim su se poslom bavili godinu, jer su imali probleme s vizama i sa sporazumijevanjem naših ljudi u Skandinaviji. Godine 2009. i 2010. su, podsjeća, prošle u svjetskoj ekonomskoj krizi, a igrom slučaja, u Švedskoj je upoznao gospodina koji je prestajao baviti se poslom proizvodnje jarbola za zastave.
“Došli smo kod njega na demontažu hale i vidio sam to postrojenje. Mislio sam da je to nešto za impregnaciju i zaštitu drveta od vremenskih utjecaja, a zainteresirao sam se kada mi je počeo objašnjavati o jarbolima. Došli smo do rješenja da nam proda kompletnu tehnologiju. Imali smo obuku, on nam je ustupio kompletnu svoju arhivu što se tiče materijala i kvaliteta, ali je problem bio u tome što se s tim niko od nas ranije nije susretao s tim. Kupili smo i dio instalirali u Švedskoj, da vidimo kako to ide, a prvenstveno sam to kupio da bih prevezao ovamo i da bih se time bavio u Bosni”, naglašava Šerif Gradaščević.
Već prvi veći posao za stranog kupca proizveo je značajne gubitke. Bili su to problemi koji su nastali usljed nepoznavanja materijala i tržišta.
“Imali smo problem s repromaterijalom koji nije bio zadovoljavajući pa smo izgubili jednog od švedskih kupaca. Dešava se. Nismo ni prvi, ni posljednji, a nastavili smo dalje s radom. Danas radimo za mnoge općine i gradove u Bosni i Hercegovini, a jedna od vodećih kompanija koja kupuje naše proizvode jeste ‘Bingo’, kao i kompletna ‘Hifa’ grupacija, koja nam je dosta pomogla u početku što se tiče svega, jer su željeli pomoći povratnicima. Imao sam sastanak s gospodinom Izudinom Ahmetlićem i na njegov prijedlog kasnije smo počeli raditi i stubove za rasvjetu od istog materijala kojima ne treba uzemljenje, a dosta se koriste na benzinskim pumpama. Osim za domaće, proizvodimo i za dvije firme u Srbiji, jednu u Crnoj Gori, za tri firme u Hrvatskoj, jednu koja pokriva Njemačku, Austriju i Švicarsku, jednu u Švedskoj. Oni obično imaju ustaljeni program, zna se šta i kada naručuju.”
Objekt koji su duže od deset godina iznajmljivali, usljed proširivanja obima proizvodnje, postao je nedovoljan, a nije bilo ekonomske računice da se ulaže u isti pa je odlučeno da “Reppu Entreprenad” dobije vlastiti “dom”.
“Kada sam izrazio želju da bih pravio nešto, otac mi je poklonio plac i 2019. godine sam prikupio sve neophodne dozvole, a krenuo sam s građevinskim radovima u jeku pandemije virusa korona. U aprilu 2020. godine ovdje smo zakopali temelje i krenuli, iako je dosta mojih prijatelja bilo skeptično. Govorili su mi da to možda nije pametno, da sačekam da vidimo šta će biti i slično. Poznajući sebe i kako sam do tada prolazio, nisam se obazirao na to što su pričali, jer ako sam nešto naumio, to treba privesti kraju pa, i ako bi kasnije bilo loše, bio bih miran jer bih znao da sam probao. Ne bih se kajao. Uz Božiju pomoć, uspjeli smo završiti pola objekta, što je dovoljno za trenutni obim posla, a u planu imam da se još proširujemo. Nas šest radnika radi ovdje, četvorica u proizvodnji i moj brat i ja smo u administraciji. U svemu ovome najveću podršku je sve vrijeme pružao brat Nedžad, koji je šef u proizvodnji. Ostale kolege s nama su duže od pet godina.”
Najveći projekt bio je jarbol na brdu Hum, kojem je prethodio jedan visine petnaest metara na Bijeloj tabiji, na istočnom ulazu u Sarajevo.
“Tadašnji gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka i dvojica dogradonačelnika su prilikom podizanja zastave na Bijeloj tabiji međusobno razgovarali i gledali su u pravcu Huma. Zatim su mi kazali da bi trebalo postaviti i jednu zastavu na tom mjestu, s duplo većim jarbolom i duplo većom zastavom. Da skratim, u vezi s poslom na Humu je bilo mnogo nervoze, ljutnje i stresa na svim stranama jer je rok bilo skoro nemoguće ispoštovati: bio je već kraj oktobra, a zastava je morala biti podignuta 25. novembra 2017. godine, za Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Uz pomoć partnera iz ‘Euro-metala’ i direktnog uključivanja gospodina Izudina Ahmetlića, uspjeli smo sve uraditi na vrijeme. Nije bilo jednostavno, ali završili smo”, pojašnjava Gradaščević.
Iako su jarbol od trideset i pet metara i državna zastava na brdu Hum najveći koji su proizvedeni u Bosni i Hercegovini, rekorder je zastava Bosne i Hercegovine u Jelahu kod Tešnja, a koja je proizvedena u Republike Türkiye, a jarbol je uvezen u dijelovima.
“Kada već spominjemo Republiku Türkiye, mi kao društvo nemamo osjećaj za simbole i državnu zastavu kao što imaju Turci. Ne smije to biti poderano i prljavo! Ne smije visiti na neadekvatnim mjestima. Mora se održavati i redovno mijenjati. Svako platno koje se koristi za zastavu ima svoju namjenu i svoje mjesto. Može se takva zastava postaviti na jarbol, ali ako je struktura materijala takva da ne propušta vjetar, a prima prašinu, ona je kao magnet za prljavštinu i za dva dana je prljava.
Postoje i skuplje i jeftinije verzije materijala, ali ono što se uradi jeftino, na kraju uvijek bude skuplje. Za naše prostore je najbolji mesh materijal, koji je 120 grama po metru kvadratnom i ima malo veće rupice od PES-a, koji je isto poliesterski, ali ovaj bolje propušta vjetar. Najveći je problem prašina i ultravioletno (UV) zračenje. Boje koje mi koristimo su otporne na UV zračenje, ali ne na prašinu, a sićušne čestice pijeska koje se uhvate na zastavu se zagrijavaju i sprže platno. Maksimalan vijek čiste i ispravne zastave od šest metara na jarbolu, u nekom normalno vjetrovitom području jeste godinu i poslije toga se treba promijeniti. Osim toga, na Humu sam primijetio na jarbolu deformacije na sistemu za podizanje, da bi se ispostavilo da je tu bila organizirana zabava i da su se ljudi penjali uz jarbol. Nemam ništa protiv bilo koga, ali ne uništavajte nešto takvo”, apelira Šerif Gradaščević.
Isticanje zastava, pojašnjava, regulirano je različito od općine do općine ili od grada do grada.
“Negdje su neophodne i urbanistička i građevinska dozvola, uz plaćanje taksi i kada se postavi jarbol, onda ide taksa na reklamiranje ako se vidi s javne površine. Ako firma hoće da ima tri jarbola: za državnu, entitetsku i zastavu svoje firme, za svoju će plaćati reklamu, isto kao da je na fasadi istaknuo reklamu, dok na entitetsku i državnu nema taksi. U manjem bh. entitetu se sve više pojavljuju problemi u vezi s isticanjem državnih simbola i valjda je takva zvanična politika. Mi, koliko nas Bošnjaka ovdje ima, borimo se da se vidi zvanična zastava Bosne i Hercegovine, dok s druge strane, kada krenete prema Bijeljini, vidjet ćete nekoliko srbijanskih zastava.
Imamo i problem u vezi s okretanjem zastave Bosne i Hercegovine kada se kači vertikalno. Dugo vremena se okretala u smjeru kazaljke na satu, iz horizontalnog u vertikalni položaj, ali je jedan momak iz Bihaća to problematizirao, da li je to naopako ili nije. Pošto mi je to posao, obraćao sam se raznim institucijama, od parlamenata, Ministarstva vanjskih poslova BiH, Oružanih snaga BiH, pisao sam e-mailove i zvao sam ih, a jedini koji se udostojio da mi odgovori je OHR i oni su samo napisali: ‘Zastava Bosne i Hercegovine se ističe na način kako je istaknuta ispred zgrade OHR-a’, a sada su, vidim, i oni okrenuli drugačije.”
Dok nas ispraća, naš sagovornik nam kaže da se mnogo kvalitetnije živi ako je čovjek zadovoljan onim što ima.
“Treba uvijek biti zadovoljan i ne ispoljavati ni kada vam je teško, ni kada vam dobro ide. Uvijek sam se vodio time. Kada nisam imao i kada sam bio u problemima, nisam kukao, jer nisam htio da me neko sažalijeva. Isto tako, kada sam dobro zarađivao, nisam htio da pričam o tome kako mi neko ne bi zavidio i mislim da je to uvijek bilo mudro”, zaključuje Gradaščević.
(stav.ba)
