Piše: Jusuf Trbić

Je li moguće drugovi da smo svi mi volovi – tako je glasio naslov jedne predratne komedije. To pitanje bi moglo biti i najsažetiji opis stanja u kojem se svi mi nalazimo već tri decenije. Ratovi  na prostoru bivše Jugoslavije organizivani su i vođeni da bi se fukara obogatila i da bi došla na vlast, da bi se ostvarili morbidni snovi nacionalističkih fanatika i da bi stare gospodare zamijenili novi. Sve smo to mi platili nebrojenim žrtvama, krvlju i suzama, raseljavanjem i patnjom. Ali, lekciju nismo naučili.

I dok je cijela Evropa napredovala, ujedinjavala se i demokratizovala, koliko-toliko, mi smo, slijepi kod očiju, krenuli za našim ludim vođama natrag u prošlost, u podjele, u mržnju u veliku laž koja je zamijenila cjelokupnu stvarnost. I još istrajavamo na tom putu.

Nedavna gromoglasna proslava 9. januara najbolji je pokazatelj kako ovo društvo funkcioniše danas. Jedni nacionalisti dignu veliku galamu, udarajući se u patriotska prsa i pozivajući se na interese naroda, a drugi, sve jednako gudeći u patriotske talambase, krenu da brane od onih drugih istinu, pravdu i pravo. I jedni i drugi rade to godinama na isti način, a mi, kao zaluđeno stado, svaki put sjedimo pred TV ekranima, pijemo apaurine i mrzimo jedni druge, dok takozvana međunarodna zajednica šalje ista obavještenja, upozorenja i prijetnje kao i prethodnih godina. A rješenje je jednostavno: ako je Ustavni sud BiH ovu proslavu proglasio neustavnom, dovoljno je da reaguje pravosuđe, da kazni one koji krše Ustav, i svi bi bili mirni. Tim prije što se na toj proslavi ponovo čula zlokobna floskula o pravljenju države za sve Srbe, koja je sve nas, uključujući Srbe u BiH i Srbiji, toliko koštala.

Ali, bezakonje se ovdje njeguje kao najvažnija tekovina, zahvaljujući kojoj mogu nekažnjeno činiti sve što hoće oni koji nas upropaštavaju, pozivajući se na interese naroda i patriotizam, dok naše pare, naše snove i naše živote guraju u duboke džepove svojih nezasitih ambicija. Nije slučajno davno rečeno da se iza najvećeg patriotizma uvijek krije najveća pljačka naroda. Tako smo došli u situaciju da se podnose nebrojene krivične prijave protiv naših predvodnika, a sudovi ni da mrdnu, dok se običnim ljudima sudi zbog metar drva odsječenih u državnoj šumi, u krajnjoj nuždi. Čitav ovaj prostor, koji je van Evropske unije, danas je močvara u koju su potonuli svi ljudski obziri, sva civilizacijska dostignuća koja su nas krasila decenijama, sva istina za koju smo se borili, sva ljudskost, sve demokratske vrijednosti. Ovdje se nesmetano slavi laž, četnici i ustaše, zločinci najgore vrste, dobili su spomenike i ulice, zločin se slavi kao najveća vrijednost, dogma kao najvažnija sloboda, mržnja i bjekstvo od normalnog svijeta kao najpoželjine stanje duha.

Sve objektivne analize pokazuju da se BiH danas nalazi na dnu Evrope po svim mjerilima. To je država koja ne zna za sebe i iz koje bježi ko god može. Što reče Srđan Puhalo, dok se u Istočnom Sarajevu razvlačila zastava RS-a duga više od 520 metara, mnogo duže kolone vozila izlazile su iz ove zemlje na graničnim prelazima koji vode u Evropu. Bježe ljudi da dahnu dušom tamo gdje nema ni konstitutivnih naroda, ni entiteta, ni vitalnih interesa ovoga i onoga, ni našeg jezika, ni naše ćirilice i latinice, ni naše istorije i mitologije, ni mržnje, ni zidova među ljudima. Tamo gdje nema ni naših političkih stranaka koje slijedimo kao ovce, ni naših lažnih autoritarnih tumača religije i nacionalizma, ni predvodnika poput Dodika, Čovića i Bakira, ni naših entiteta i kantona, ničega našeg.

Ovo je doba u kojem mi bježimo od nas.

Teško da ima ikoga ko ne vidi i ne zna koliko nas, sve zajedno, upropaštava ovaj naš bijedni, primitivni nacionalizam, ova plemenska podjela, ovo služenje vladavini najgorih. Ima li ikoga ko ne vidi da će Dodik odvesti čitav entitet u propast, a s njim, vjerovatno, i cijelu državu? Ima li ikoga ko ne zna da je Dragan Čović, politkom koju zastupa, prepolovio broj Hrvata u BiH, i nastavlja dalje? Ima li ikoga ko ne zna da Bakir Izetbegović, nastavljajući politiku etničke podjele svog oca, razara Bosnu, vraćajući je vijekovima unazad? Zar ima ikoga ko ne vidi da nas je ova vladavina etno-nacionalista toliko osiromašila, ojadila i unazadila, da se ne možemo oporaviti narednih sto godina. Kako je, onda, moguće, da za taj i slične modele politike i dalje glasamo, umjesto da ustanemo, da kriknemo, da se pobunimo i kažemo: „Dosta je!“

Stručnjaci upozoravaju da se BiH, a posebno njen manji entitet, velikom brzinom približavaju ekonomskoj propasti. Je li moguće da toliki broj građana nije ni malo zainteresovan za to, da nema želju da živi bolje, u državi koja liči na Evropu, u mirnom, slobodnom, prosperitetnom društvu bez diskriminacije, lopovluka i bandita na vlasti? Oni kojima nije dobro, odlaze, ako mogu. A šta je s nama, koji nemamo izbora? Je li moguće da nama nije jasno da nas spašava samo građansko, sekularno, slobodno i otvoreno društvo, društvo reda, zakona i pravila, kakvo ima Evropa? Našim poglavicama to ne treba, jer bi onda svijet morali gledati s druge strane rešetke. Je li moguće da mi, građani, ne tražimo takav sistem, na koji nas upućuju i presude Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava, da to ne tražimo jasno i glasno, umjesto što trpimo ovaj primitivizam, ovaj politički cirkus, ovu besprizornu vladavinu površnih religijskih tumačenja, ovu diskriminaciju i nepotizam bez premca, ovu duhovnu i materijalnu bijedu u koju su nas uvalili?

Je li moguće, drugovi…