Piše: Jusuf Trbić

Kažu da su gradovi u pradavna vremena nastajali tako, što su ljudi odlučili da se udruže i odvoje od prirode, od divljine, od stihije, pa su sagradili kuće i zidove i počeli zajednički život. Pri tome su čuvali svoj grad, podizali ga, uljepšavali, da bi im bilo bolje, čuvajući ono što su im ostavljale starije generacije, da se istorija ne bi zaboravila. Tako je i nastala riječ politika : briga za grad, a već u antička vremena grad je bio i država.

I Bijeljinu su njeni građani vijekovima gradili i dograđivali, čuvajući, koliko se u burnim vremenima moglo, sve stare građevine. Govori o tome i letimični spisak onoga što je sagrađeno u tursko i austrougarsko doba, u doba surove i mračne okupacije, što bi rekli komšije iz  Srbije. Gradilo se i u vrijeme Kraljevine, mnogo je izgrađeno, ali i porušeno u doba socijalizma, a onda je došla balkanska demokratija, koja je konačno uvela stihiju u grad. Porušeno je sve što je valjalo, Bijeljina se protegla i u širinu, i u visinu, da bi na kraju postala veliko selo, koje se lažno kiti imenom grada.

 

Kraljevska vremena

    U doba Kraljevine, nakon Prvog svjetskog rata, nastavljen je urbani razvoj Bijeljine, pri čemu su sačuvane sve važnije građevine iz vremena Turske i Austro-Ugarske. A u to doba i privatne kuće su bile ukras grada, pa je tako, u vrijeme Austro-Ugarske, pored građevina koje smo naveli,  1887. godine podignuta kuća trgovca Pere Živanovića, u kojoj je živjela prva bijeljinska pjesnikinja Magdalena Maga Živanović, velika ljubav Jovana Dučića. Muslimanka čitaonica – kiraethana podignuta je u centru grada, u Malom parku, na mjestu današnjeg Centra za kulturu, 1893. godine ( srušena 1959.), a 1895. sagrađena je kuća Ike Alkalaja, u kojoj je bila smještena Jevrejska opština, u ulici iza Pošte. Trgovina Arpada Vajla, u staroj čaršiji, poznata sa razglednica, izgrađena je 1899. godine, porodična kuća vlasnika mlina Huga Vaneka ( na putu prema Novom Selu) 1901. godine, kuća porodice Papo u glavnoj ulici 1905. godine, a vila “Olga” kod parka dvije godine kasnije. Godine 1908. podignuta je kuća trgovca Johana Bauera, a iz te kuće potiče Marija Bauer udata Đorđević (1902-1982.), prevodilac i pisac,  prva Bijeljinka univerzitetski profesor (predavala je njemački jezik na Šumarskom fakultetu u Beogradu),  1910. godine kuća Sime Mostarca, (kasnije trgovca Mike Jovanovića), a 1912. godine kuća sveštenika Zaharija Popovića. Na inicijativu Đede Kecmanovića te iste godine otvoreno je Gradsko kupatilo, a 1914. godine kafana “Bosna” u centru grada, paromlin Vaje Vasilića u Gvozdevićima, kao i katolička crkva.

Izgradnja i uređenje grada nastavljeni su i nakon rata. Popravljani su i uređivani stari putevi i ceste, kao i željeznička pruga, a čelični most, koji je služio i za drumski saobraćaj i za željeznicu, sagrađen je 1933. godine. Gradske ulice su kaldrmisane, a od 1918. do 1941. godine izgrađeno je više značajnih objekata. Radnički dom (1919.), zgrada Gimnazije (1926.), Sokolski dom (1934.), zgrada Šumske uprave 1938/39.), čiji je vlasnik bio tadašnji ministar šuma i ruda Ljubomir Pantić. I ovu lijepu zgradu, kao i jedanaest bošnjačkih kuća u centru grada srušio je čuveni vladika Kačavenda, da bi napravio svoj dvorac – spomenik kiča i otimanja tuđeg. Godine 1939. podignuta je nova zgrada Pošte, čiju je izgradnju finansirao Ljubomir Pantić, čovjek koga danas u Bijeljini niko ne želi da se sjeti.

Uz to je sagrađen i čitav niz privatnih kuća : kuća Vlajka Mitrinovića (1920), prema današnjem SUP-u, kuća Jevrosima Šimunovića (1923.), preko puta Zelene pijace, kuća Đoke Berdice (1924.) u Bordaševom sokaku, kuća Jojića i Pavlovića na glavnom trgu (1925.), kuća dr Lavoslava Pejčića (1926.), kuća trgovca Popovca kod Opštine (1927.), kuća Tome Simića, kasnije dr Nađa (1932.), kuća Adema Šehovića na trgu (1935.), kuća autoprevoznika Milorada Đukanovića na Ledincima ( 1935.), vila Karla Štoka (1936.) u Gvozdevićima, kuća Huga Vaneka kod parka, gdje je danas uprava Doma zdravlja ( 1939.), kuća Ljubomira Pantića do Pošte – tu je kasnije bio Radnički univerzitet ( 1940), itd.

 

Gradi se i ruši

        Nakon Drugog svjetskog rata počela je ubrzana obnova cijele zemlje, popravljaju se putevi, grade pruge i javni objekti, a u prvom planu je ekonomski razvoj. Teško je i nabrojati šta je sve u Bijeljini izgrađeno do devedesetih godina prošlog vijeka. Da zapišemo samo ono najvažnije : Mašinsko-traktorska stanica – kasnije “Univerzal ( 1946), Krojačka zadruga – kasnije Konfekcija “Kurjak” (1946.), Fabrika povrća “Sava”(1947.), Veterinarska stanica (1947/8.), a te godine osnovan je GIK “Rad” i izgrađena zgrada današnjeg Katastra kod parka. Iste godine osnovan je “Stolar” i počela gradnja Zelene pijace ( završena naredne godine),  a 1950. godine otvorene su Učiteljska i Poljoprivredna škola. Naredne 1951. godine izgrađen je bioskop “Radnik”, dvije godine kasnije otvorena je Muzička škola, a 1955. godine počela je s radom Fabrika savitljivih cijevi “Mladost”, nekad jedna od vodećih evropskih fabrika u toj branši. Banja Dvorovi otvorena je 1957. godine, zatim je otvorena osnovna škola “Hamza Hamzić” ( 1957.), pa je sagrađena nova zgrada Poljoprivredne škole (1957/58.), zgrada “Lozničanka” pored pijace ( 1958.), stari neboder (1959.), zgrada Suda (1959/60), u isto vrijeme i Omladinski dom, a te 1959. godine počelo je projektovanje glavnog gradskog trga, što je uništilo čitavo staro jezgro grada, uključujući i staru čaršiju. Nova zgrada Konfekcije “Kurjak” podignuta je 1960. godine, a u periodu od 1960. do 1962. nastavljeno je rušenje starog grada – na mjestu srušene Janjica džamije podignute su stambene zgrade pored starog nebodera, kao da se i te zgrade, i neboder, i novi centar grada nisu mogli graditi na nekom drugom mjestu, recimo prema Obriježi. Ali, već tada su nekim ljudima u vlasti počele da smetaju i džamije i sve što je podsjećalo na prošlost, pa je počelo rušenje koje nema kraja.

Vodotoranj, visok 40 metara, koji se, kao i stari neboder, ni po čemu nije uklapao u dotadašnju sliku grada, podignut je, potpuno nelogično, u samom centru ( 1960-1963.), a u istom periodu i lamela pored Zelene pijace. Mlin, silosi i zgrada “Žitoprometa” sagrađeni su od 1961. do 1971. Fabrika obuće “Zenit” (1962-1968.), nova zgrada fabrike “Mladost” (1963-1978.), pa nova zgrada Učiteljske škole ( 1963/64.), zgrada “Bazar” kod Opštine ( 1964/65.), stambeni kompleks kod Pravoslavne crkve ( 1967/68.), a hotel “Krin” podignut je od 1967-69. godine, pošto je vandalski i potpuno bezrazložno srušen lijepi, stari hotel “ Drina”, što je za sve prave građane, nakon rušenja stare čaršije, bio još jedan veliki zločin nad gradom. Godine 1968-1975. podignute su zgrade u centru ( prekoputa današnjih solitera), a 1970. godine Robna kuća, kad je počela i gradnja kompleksa “Panića plac” ( završena 1973.). Bolnica je značajno dograđena i proširena u vremenu od 1870. do 1977. godine, a od 1972. do 1975. godine, na mjestu velelepnog hotela “Drina” podignuta je jedna od najružnijih zgrada koje sam ikad vidio – i to u centru grada, gdje autobuske stanice nikad niko nije gradio. Između 1973. i 1976. godine podignuta je fabrika “Elvaco”, koja je jedina, od svih nekadašnjih bijeljinskih industrijskih pogona, preživjela veliku otimačinu nakon rata protiv BiH. Dogradnja fudbalskog stadiona izvršena je u vremenu od 1975. do 1978. godine, a soliteri u centru ravničarskog grada, mimo svih civilizacijskih običaja i normi, nikli su od 1975. do 1988. godine, šireći nepovratno varvarski proces rušenja svih gradskih starina. Nova Fabrika “ Stolar” sagrađena je od 1976. do 1979. godine, a Šećerana od 1976. do 1980. godine. Muzej Semberije otvoren je 1978. godine u nekadašnjoj zgradi Konaka, koja je takođe bila predviđena za rušenje. Srećom, to se nije dogodilo. Nova zgrada Biblioteke “Filip Višnjić” izgrađena je od 1979. do 1982. godine, a druga faza Robne kuće 1980. godine. Nova zgrada MUP-a, pored kanala, završena je 1983. godine.

 

Grad ili selo?

       Jedna stara istinita priča kazuje kako su, svojevremeno, članovi delegacije socijalističke Jugoslavije stigli u London, kao gosti engleskog Parlamenta. Domaćin, tamošnji lord, poveo ih je na svoje imanje, koje je fasciniralo došljake. Pogotovo stari zamak. A šefu naše delegacije posebno se svidjela engleska trava, pa je pitao domaćina kako bi on  mogao takav travnjak napraviti oko svoje vikendice. Odgovor je bio : “ Lako. Uzmete pravo sjeme, pripremite zemlju, zasijete, đubrite i redovno zalijevate i kosite. I tako dvjesta godina.”

E, sad, ako je potrebno dvjesta godina da se uzgoji engleska trava, koliko treba da se od došljaka u grad napravi građanin?

Rat protiv Bosne u periodu od 1992. do 1995. godine okrenuo je naglavačke čitavu istoriju Bijeljine i potvrdio  da prosec stvaranja građana tu nije dovršen. Stari građani su protjerani, oni koji su ostali, prilagodili su se novom varvarstvu, a oni koji su došli donijeli su sa sobom svoje livade, šume, brda i doline. Bijeljina je danas, dvadeset godina nakon rata,  grad koji nema fizionomiju i čije je istorijsko pamćenje skoro potpuno ubijeno. Sve stare zgrade su porušene ili su na ivici propadanja, nekad moćne fabrike  uništila je privatizacija, seljački duh je ovladao, a nasumična i kičerska gradnja ubila sve ostatke nekadašnje duše grada. Osim nove tajkunske gradnje podignut je samo veliki Centar za kulturu, koji se ni po čemu ne uklapa  u okolni ambijent. Izgrađene su nove ulice i saobraćajnice, od kojih se posebno izdvaja zaobilaznica oko grada, dovršava se kanalizacija i prave kružni tokovi, ali sam grad postaje primjer novokomponovane gradnje.  Gradska uprava vidi samo jedno : profit od zidanja zgrada, pa novim tajkunima i građevinskim maherima dozvoljava da grade šta god hoće i gdje god hoće, samo ako dovoljno plate. Dovoljan je jedan primjer : u gradu u kojem je saobraćajna gužva sve veća, a mjesta za parkiranje vozila sve manje, možete podići zgradu od stotinu stanova – bez garaža i parking mjesta. Dovoljno je da graditelj uplati određenu sumu za svako parking mjesto koje nedostaje, i svi su zadovoljni. U svijetu se to jednostavno rješava : ako nema mjesta oko zgrade, morate napraviti podzemnu garažu, i tu nema pogađanja. Gradski urbanisti planiraju za nekoliko decenija unaprijed, pa utvrde gdje će biti poslovni blokovi, gdje sadržaji kulture, gdje parkovi i šetališta, i kakve vrste mora biti gradnja, da bi se ukopila u gradski pejzaž, pri čemu se određuju ne samo izgled i veličina zgrada, već i oblik prozora, boja fasada, vrsta ograda i tome slično. I od toga više nikad nema odstupanja. Deviza : plati, pa ruši i gradi, pretvorila je Bijeljinu u grad u kojem se podižu samo stambene zgrade, jer cvjeta trgovina stanovima, a vrhunac arhitektonske ljepote predstavljaju balkoni na kojima se suši veš. Kad sam to jednom rekao u Skupštini opštine, novokomponovani građani su se pobunili, tvrdeći da od stambenih zgrada  nema ništa ljepše, a jedan je izjavio “: Pa, moraju ljudi negdje sušiti veš”.

Tako je u Bijeljini nasilno prekinut dugi proces stvaranja grada,  da bi novi gospodari života sve prilagodili sebi. Bijeljina, naselje  sa više od 60 hiljada duša, postala je veliko selo,  a njeni novi stanovnici ispunili su svoj vjekovni san : čitava opština je dobila status grada, pa su zakonom ukinuti seljaci, i svi su postali građani.

Mašala!