Jesmo li zbilja, stvarno toliko duboko zaglavljeni u devedesete godine prošlog stoljeća da ne postoji ni najmanja nada da se ikada iščupamo iz tog historijskog gliba? Ili nam ipak, politike tako i toliko pune uši vodom i povremenim ratničkim trubama i dobošima da od straha da se ne zapuca ništa drugo ne čujemo?
Ili smo doista, toliko retardirani da povjerujemo da u osnovne tehničke izmjene Izbornog zakona spadaju obični, a u cjeloviti paket integriteta izbornog procesa leteći roboti? Historija definitivno ovdje nije učiteljica života, ali zato ponavljanje se pokazuje kao majka gubljenja vremena i debljanja bankovnih računa. That it’s all just a little bit of History repeating.
Prijetnje po opstojnost BiH
Visoki predstavnik je nametnuo tehničke izmjene Izbornog zakona u kozmetičkoj formi. Političke izmjene i dopune nisu nametnute. One su prepuštene dogovoru političara.
Tek ako se oni ne dogovore, bit će nametnute. Nije očekivati da će izmijene Izbornog zakona sadržavati klauzulu kojom se zabranjuje kandidatura ratnim zločincima, negatorima genocida, blokatorima procesa, nosiocima separatističke ili secesionističke retorike, pa ni ratnim huškačima čak, ni osobama koje ne mogu izvaditi potvrdu o nekažnjavanju, bilo na domaćim bilo na međunarodnim sudovima.
Treba biti silno romantičan pa vjerovati ili misliti da će Visoki predstavnik postupati poštujući emocije građana BiH, a ne real-politiku. Real-politika je popis iz 2013. godine.
To što popis iz ove godine prepoznaje i priznaje ratne posljedice, progon, masovne zločine i genocid, koncentracione logore i „etničko čišćenje“ sasvim je drugo pitanje na koje nema odgovora. Ustvari, ima ali za to krivicu snose oni koji su činili vlast prethodnih preko dva desetljeća i nisu proveli Anex VII, što implicite znači da ima krivaca, ali nema odgovornih. Baš kao i u slučaju onih koji su uzrokovali potrebu za Anexom VII, ratnih i poratnih zločinaca.
Nadalje, Visoki predstavnik smatra da je davanje mogućnosti Hrvatima da biraju svoje predstavnike u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti sasvim normalno, legalno i legitimno, kao što i jeste. To što je jedna stranka i njeno UG uzurpiralo pravo da zastupa i članstvom u njima legitimira pravo da se ćuti Hrvatom – a pritom Hrvati koji se ne slažu sa politikom te stranke i tog UG nisu u stanju formirati politički subjekt vrijedan njegove pažnje – uopće nije njegov problem.
U produžetku, Dom naroda Federacije BiH doista jeste dom konstitutivnih naroda, ali ne dom stranaka koje se predstavljaju konstitutivnim narodima. Njega doista, popunjavaju predstavnici naroda, a ne stranaka. No, ko će nominalno i kako delegirati zastupnike u taj Dom, ponovo, uopće nije njegov problem. Osim toga, konstitutivnost naroda, pa ni njihovih etnonacionalističkih – i etnoteritorijalističkih – stranaka uopće ne bi bila problem da politike tih stranaka ne predstavljaju prijetnju po opstojnost države Bosne i Hercegovine.
S jedne strane, ne čudim se strankama, njihovom najužem rukovodstvu i skupini odabranih kojima se ovo itekako isplati ali, iskreno se čudim “buraniji” kojoj ni po kojem osnovu ovo ne odgovara, a slijepo pristaje uz politiku stranačkog vrha.
Nevjerovatan stupanj bezosjećajnosti, manjka ljudskosti i osnovnog suosjećanja, potpuni izostanak svega što predstavlja humano u ljudskom biću, što su inače, temeljne karakteristike politike i političara, ovdje su dovedeni do razine patologije, daleko premašujuči sve opisive kategorije. Osim toga, nedomišljenost, nedorečenost i improvizacija, uz uzimaju danak i uz histeričnu potrebu da se zaštiti, sačuva i produži politički „rok trajanja“ uz pripadajuće beneficije izazivaju učinke čije je posljedice lahko predvidjeti, ali teško prihvatiti.
Nervoza i visok pritisak
„Haos“ i tekbiri ispred zgrade OHR-a, „prebrojavanje“ u Hadžićima kao i najave „problema na jugu“ i neprestano dovođenje u pitanje postojanja BiH kao suverene države ukoliko se ne udovolji zahtjevima… pouzdan su recept za nervozu, visok pritisak, ubrzano pakovanje najosnovnijeg i rasprodaju svega ostalog, duže redove pred konzularnim predstavništvom neke od ambasada… i sve ono što se kolokvijalno naziva krajnje neizvjesnom budućnošću.
Ali, i to samo sa jedne strane. Sa druge pak, strane dovođenje situacije do usijanja i ruba ratne propasti pred izbore i hlađenje nakon izbora i podjele mandata, funkcija, plata i paušala. Ustvari, teško se oteti dojmu o postojanju scenarija i režije iza svih ovih događanja. Sve što se dogodilo i događa – pojedinačno i skupa – sada može biti – vjerujem i da jeste – izgovor „međunarodnoj zajednici“ da primijeni sve što im naumpadne u cilju razdvajanja tri etnije, podjele Bosne i Hercegovine na tri atara, postavljanje čvrste granice među njima.
Time bi sva krivica za etno-teritorijalizaciju i izglednu disoluciju zemlje pala na „međunarodnu zajednicu“, a domaći akteri bili bi oslobođeni bilo kakve odgovornosti za bilo šta što je bilo i što jeste, njihovi dugovi i nedjela prema njihovim narodima ostala bi za naplatu i kažnjavanje za neku drugu priliku ili neki Drugi svijet. Drugim riječima, „eto smo i ratom prijetili, ali, više i bolje, u svijetu u kakvom živimo, nije moglo“.
Vrata ludila
Do tada, do tog Drugog svijeta, sva vrata ludila širom su otvorena. U međuvremenu, situacija među prirodnim partnerima u vlasti u Federaciji BiH – radije, među njihovim sljedbenicima i politički neukim i neobrazovanim glasačima, navodnim narodima – naizgled dovedena je do usijanja i prividno do pucanja veza. S druge strane tog otvorenog fronta, stanje unutar glasačkih tkiva, korpusa i mašinerija zbijeno je gotovo do stanja nepovratne fuzije. I jednako tako „nabrijano“.
A drugi dio izmjena Izbornog zakona prepušten je dogovoru stranaka koje nas, obične smrtnike zainteresirane samo za normalan život, plaše ratom i prijete haosom na sjeveru i problemima na jugu. Ili se pak, cinično i pasivno-agresivno iščuđavaju ratnohuškačkoj retorici partnera. Sve, sve samo da bi sakrili svoje lopovluke, sačuvali stečeno i spasili se od pravosudnog progona koji im u ovoj situaciji čak i ne prijeti. Ne samo zato što bi im svi sve halalili „samo da se ne zapuca“, nego i zato što nama pravosuđe koristi samo da ga nemamo.
Ustvari, stvari su u suštini puno jednostavnije nego što to na prvi pogled izgledaju i, istovremeno i svejednako, upravo zato mnogo kompliciranije. Naime, mnogo šta je u ovoj zemlji postavljeno naopako od samog početka. Naprimjer, religijsko opredjeljenje u Bosni i Hercegovini prevedeno je kao denomen naroda, a narod je za borbu za njegova prava delegirao stranku. Slijedi, glavne stranke su narodnjačke, etnonacionalističke i isključive.
U produžetku, pod utjecajem sa Istoka i Zapada narodi su denominirani u nacije, a nacije po prirodi slijede logiku nacija-država. Jer, kako bi rekao pojkojni Ivo Banac, svaki nacionalizam teži da završi u nacionalnoj državi.
Pod istim utjecajem, a uz pomoć neiskusnog i nepolitičnog rukovodstva treće strane i insistiranja na zloglasnom „dogovoru naroda“, propuštena je šansa i prilika da se formira bh. nacija čime bi se pretpostaviti je, makar napravio prvi korak ka načelu država-nacija. Isto tako, propuštena je prilika – da ne kažem, učinjeno je sve – da se postave temelji bh. društva, što je uzrok i posljedica stanja koje uživamo gotovo trideset godina.
Nadalje, političke stranke se po definiciji ne bore za prava nego za vlast i moć. I, također po definiciji, toga im nikada nije dosta, a kad nemaju koliko im treba onda su ljute. Da bi uzele vlasti i ostvarile onoliko moći koliko je potrebno za zadovoljavanje ne prava nego sujete političkih prvaka, sva prava prevode se u politička i temeljem njih određuje se stupanj jednakopravnosti… Stranka određuje sva prava i stupnjeve njihovog ispunjenja i zadovoljenja, ali i stupanj ispravnosti čak, pravovjerja pripadnika naroda koji nije član stranke. Tako stranka postaje preča od naroda koji je iznjedrio, denominirao i delegirao.
Stranka kao tumač Božje volje
U produžetku, povratnom vezom, politički stav po bilo kojem pitanju identificira se sa stavom naroda i kao takav, uživa potporu religijske zajednice koja je, zna se, zastupnik Boga na Zemlji. Ergo, politički stav i odluka identificiraju se sa Božjom voljom, a stranka postaje religija napose, a nacionalizam najbolji način pokornosti stranačkom božanstvu. I tako tri puta.
E sad… Čak ni religiozni ljudi – a kamoli vjernici – po definiciji ne mogu biti nacionalisti jer se to protivi (njihovom) temeljnom uvjerenju o jednakosti svih ljudi pred Bogom… Ali, ako je stranka tumač Božje volje i zakona, a za to dobija legitimitet od religijske zajednice koja je nesebično podržava, onda je sve moguće pa čak i da se stupanj nacionalne ostrašćenosti identificira sa stupnjem pokornosti Bogu.
Naravno da ništa od rečenoga nema veze sa zdravim razumom ali, kao slika stanja u Bosni i Hercegovini, pokazuje koliko je naša situacija opisiva samo i isključivo medicinskim rječnikom.
Svemu rečenom u prilog govori – i ide – činjenica o velikom broju vjerskih službenika i ljekara u politici ali, i takovrsnih političkih službenika na dvojnim čak, trojnim funkcijama, u političkoj stranci, u izvršnoj ili zakonodavnoj vlasti i u religijskoj zajednici. Očigledno, iz historije ništa ne učimo kad nas iskustvo trauma jednog psihijatra nije ništa naučilo.
Sve ovo skupa možda je daleko od neke velike priče o velikoj ideologiji. Možda se radi isključivo o moći i novcu. Možda svi separatistički i kvazi-unitaristički pokreti unutar Bosne i Hercegovine ustvari su, manje nadahnuti velikodržavnim projektima, a više velikim materijalnim interesima.
Naime, dobro upućeni tvrde da se ni Republika Srspka ni potencijalna tzv. Herceg Bosna u stvarnosti, ni nakon odcjepljenja ne bi prisjedinile respektivnim „maticama“ nego bi ostale samostalne „republike“ sa jednako bliskim vezama sa Srbijom i Hrvatskom kakve imaju i sada. Umnogome nalik na ukrajinski Donbas i njegove veze sa „matičnom“ Rusijom.
Može li biti da je osnovna namjera kreatora neovisnosti i samostalnosti RS i tzv. HB uspostava naročitih poreskih oaza na europskom tlu, institucionaliziranih „praonica novca“ sa državnim statusom kakav sada kažu, uživa, recimo, Kipar ili Malta. Potrebe i zahtjevi su možda, prerasli kapacitete (ne)objašnjivo i ničemu srazmjerno velikog broja banzinskih pumpi te, je potreban sistematičniji, organiziraniji i institucionaliziraniji pristup. A jučer smo čuli i nezvanični poziv međunarodnim snagama da stanu na „granicu“ etno-teritorija.
Ni mi, pasivni konzumenti političkih odluka nismo nedužni.
Kako god politički subjekti pate od kroničnog nedostatka ideologije, nedostatka pozitivnog emotivnog naboja prema zemlji i društvu… Sa naglaskom na društvo, a ne državu. Naime, država je imaginarna pojava; državu čine institucije i jednostavan poimenični popis, a kamoli etničko identificiranje uposlenih u institucijama pokazalo bi koliko su narodi-stranke doista ugroženi u ovoj zemlji ali, i razotkrile brojnost rodbine „legitimnih predstavnika“, a potom i rodbinske i druge veze unutar tog incestuozno-administrativnog aparata, a to nikome baš ne ide u prilog.
Republika BiH – kako?
Zato, vjerujem, niko se nije potrudio tim jednostavnim opitom empirijski začepiti usta svim zagovornicima (ne)jednakopravnosti „konstitutivnih naroda“. Mirimo se s tim načelom, tragamo za najdaljom rodbinom u budžetskim institucijama, plaćamo radna mjesta ili se iseljavamo. Ne dobijamo ono što bismo željeli, a ni ono što nam treba.
Ne znamo ni kako da to tražimo, a kamoli kako da to ostvarimo.
Pristajemo da se Bosna i Hercegovina spominje samo u administrativnoj i krajnje suspektnoj složenici „Federacija Bosne i Hercegovine“ dok se Republika Srpska smatra „njihovom“, inostranstvom, nečim tamo daleko…
Puko pozivanje na povratak u budućnost i Ustav Republike Bosne i Hercegovine je divan san. I u njemu su narodi uvažavani, imali svoje prepoznatljivo mjesto, prava koja zaslužuju… BiH je bila republika, jedinstven teritorij, politički prostor u kojem vladaju zakoni, a ne narodi, a pogotovo ne njihovi ekskluzivni predstavnici. Nažalost, za sada, Republika BiH ostaje samo san jer niko ne nudi ni način, ni itinerer, ni hodogram. Za to krivicu snose isključivo takozvane građanske stranke. Njihova slabost, razjedinjenost i apetiti hrani nacionalističku zvijer.
Dok etnonacionalisti ideologijom straha od drugog najbliže je ideologiji discipliniranja vlastite glasačke mašinerije, a ostali politički subjekti mjesečare na putu vlasti, mi živimo prošlost i posljedice.
Navikavamo se da je demokracija, među ostalim i teror izabrane manjine nad nezainteresiranom većinom. Hoćemo li se svemu ovome jednom smijati? Sigurno nećemo!
No, ako ipak, dođe do rata, predlažem da ovaj put ratuju oni koji prošli put nisu, najprije, sinovi i zetovi, bliža i dalja familija i rodbina izabranih dužnosnika.
(radiosarajevo.ba)
