Da je fenomen jezika, nažalost, političko, a ne lingvističko pitanje, uopće nije teško dokazati

Piše: Enes Ratkušić

Da je fenomen jezika, nažalost, političko, a ne lingvističko pitanje, uopće nije teško dokazati.Ovo ne tvrdim zbog usuda bosanskog jezika koji se u komunikaciji i pismenom izrazu stoljećima upotrebljava, a politika određuje ima li ga ili nema.

Kako se politički trendovi u pravilu prenose na stavove javnog mnijenja, bez obzira na neupitnost njegovog današnjeg ustavnog statusa, izreći tvrdnje da bosanski jezik ne postoji ne predstavlja poseban problem, kako u samoj javnosti tako i u akademskim krugovima. Tek poneka reakcija uznemiri inače poprilično mirnu površinu tih baruština. No, te reakcije koje se iscrpljuju u pomalo ofucanoj formi strukirane su uglavnom mlako i kalkulantski, više zbog nezamjeranja negoli istinskog odgovora.

No, kada bi se neko, hipotetički govorim, od bošnjačkih lingvista, zašto ne i političara, baš kao jedan Milorad Dodik koji se lingvističkim temama bavi više od svih srpskih lingvista zajedno, usudio otvoreno reći da ne postoji srpski, odnosno hrvatski jezik, teško je i zamisliti kako bi se cijeli slučaj završio. Grmjelo bi, naravno, sa svih strana i svih mogućih bunkera. Uostalom, SANU se u kontinuitetu najmanje bavila naukom i umjetnosti. U linč bi se, naravno, shodno njihovom poslanju, uključio i značajan broj bošnjačkih ulizica koji bi „hrabro“ stali u odbranu srpskog i hrvatskog jezika.

Ako cijeli problem, međutim, vratimo na nivo logičke perspektive, suočit ćemo se s krajnje apsurdnom situacijom?! Nauka o oblicima ispravne misli upozorava da je postojeće moguće ukinuti, ali ne i nepostojeće. Naravno, navedenu logičku postavku niko nikada nije dovodio u pitanje. Niko, osim srpskih lingvista i političara, naravno, koji u tome prednjače. Jer, zbog čega se oko bosanskog jezika podigla tolika prašina da se cijela Zemaljska vlada morala dići na noge 4. oktobra 1907. godine i ukidati nešto što ne postoji. Temeljno pitanje nije od kada postoji, nego od kada bosanski jezik „ne postoji“.

Niko, naravno, od bosanskoga jezika nije pravio problem do dolaska Austro-Ugarske, koja je, uvažavajući teritorijalne apetite a ne lingvistička pravila, Zemaljsku vladu pritjerala da ga već spomenutim dekretom ukine. Uprkos Franji Vuletiću i njegovoj Gramatici bosanskoga jezika, koja je baš u tom vremenu doživjela više izdanja, da bi na kraju, što je apsurd na apsurdima, toj istoj knjizi bio samo promijenjen naslov u Gramatika srpsko-hrvatskog jezika?!

Kasnije vlasti željne bosanskog teritorija nastavile su samo slijediti takav nasilnički primjer. Komunisti su na obostrano (ne)zadovoljstvo Srba i Hrvata, iako za njihovo dobro, u cilju održavanja njihove političke, kulturne i svake druge dominacije, sporazumno iskovali srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, kojeg su Srbi intimno doživljavali srpskim, Hrvati hrvatskim. Suština se, međutim, realno govoreći, iscrpljivala u više nego očiglednoj činjenici da su se i jedni i drugi formalno-pravno služili srpsko-hrvatskim odnosno hrvatsko-srpskim jezikom, a suštinski svi zajedno, i jedni i drugi, naravno i treći, kojima je sve bilo u znaku zabrane, suštinski govorili i pisali bosanskim?!

Ne, nije pretjerivanje, nego je iz perspektive jezičkog jedinstva, koji suštinski predstavlja osnovu za konstituiranje jezika, vrlo jasno da navedenu vrstu kvaliteta posjeduje samo bosanski jezik, ali ne i njegova istočna, odnosno zapadna varijanta u liku srpskog i hrvatskog jezika. No, da ovako izrečen stav ne bi bio ekstremno shvaćen, treba podastrijeti toliko očiglednu činjenicu da bitnije razlike između govora na ulici, kući i televiziji u Bosni i Hercegovini, bez obzira na područja, naprosto nema. Govorne razlike između Mostarca, Sarajlije, Bišćanina ili Tuzlaka, gotovo su nevidljive finese koje poznaje svaki jezik na svijetu. Bosna naprosto odiše jezičkim jedinstvom, što s dvama drugim jezicima, odnosno njegovim varijantama, nije slučaj.

Upravo je katastrofalno stanje jezičkog jedinstva u Srbiji opredijelilo glasovitog reformatora Vuka Karadžića da u potrazi za jasnoćom jezičkog izraza i gramatičkim pravilima zađe u Bosnu, o čemu je u vrijeme školovanja mojih generacija otvoreno govorio svaki nastavnik srpskohrvatskog jezika. Logičan potez. Nije se valjda trebao otisnuti u Niš, jer ko god je tamo hodio, slušajući te jezičke interakcije, zasigurno nije bio potpuno siguran da li ti ljudi razumiju sami sebe, a kamoli druge. Ali je, ne zaboravimo, zbog tog „avanturističkog uvoza“ stranog jezika (čitaj bosanskog) Karadžić i kažnjen, progonom u Austriju.

Pređemo li u Hrvatsku, suočit ćemo se sa sličnim problemom, više nego vidljivim odsustvom jezičkog jedinstva. Ne samo na relaciji javni nastup – kuća, koji je više nego evidentan. Istinsko jezičko razumijevanje između Zagorca i Dalmatinca, Istrijana i Slavonca, praktički je neizvodivo bez prevodioca!

Ne poričem da te razlike ne predstavljaju i svojevrsno bogatstvo, ali su takva vrsta bogatstva znak nepostojanja jezičkog jedinstva koji krasi bosanski jezik. Što se tiče Ivana Klajna, Srete Tanasića i njegovih SANU-ovaca, kao i pojedinih hrvatskih zagovarača transformacije bosanskog u bošnjački jezik, uglavnom iz drugog ešalona i izvan znanstvenih institucija, svima bi bilo puno priličnije da prvo razriješe vlastite probleme višejezičnosti i konačno na miru ostave jezik koji, lišen političke podrške, vlastito jedinstvo perpetuira stoljećima.

 

(kliker.info)