Piše. Jusuf Trbić

Svi koji su se bavili balkanskim ratovima na kraju dvadesetog vijeka postavljali su sebi i drugima pitanje : kako je moguće da  toliki obični, časni  ljudi prihvate zločin kao svoju zastavu ? Odgovor je bio : stvorena je moralna atmosfera u kojoj se ubijanje,  mučenje i progon drugih tretiraju kao visokomoralna djela, u slavu Boga i otadžbine. Na jvažnijer pitanjen za pokretanje velikosrpskog projekta bilo je :  kako ubijediti normalne ljude da je sve to ne samo dozvoljeno, već i dobro? Ogromna propagandna mašinerija, u koju su bili uključeni akademici, pisci, naučnici, novinari, političari, specijalne službe, nacionalni radnici, kriminalci, svi ti kreatori javnog mnenja željni slave, položaja, para  i tuđe krvi, odradili su veliki posao u potpaljivanju baruta nacionalističke ideologije i u Srbiji i u Hrvatskoj. Ali, malo šta bi od ubilačkih velikosrpskih i velikohrvatskih fantazija bilo ostvareno, da čitavoj toj poplavi odlučujući temelj nije dala crkva. Kad se radi o ratu protiv Bosne, Srpska pravoslavna crkva je odigrala ključnu ulogu u zločinačkoj strategiji etničkog čišćenja. “Potcrtavajući preklapanje nacionalnog i vjerskog identiteta, crkvena hijerarhija je oblikovala rat kao religiozno pitanje”, piše američki istoričar Norman Cigar. Demonizujući muslimane i prikazujući ih kao strani, remetilački faktor na Balkanu i prijetnju opstanku i životu Srba, crkveni propagandisti su išli tako daleko da su pripadnost islamskoj vjeri kvalifikovali kao bolest ( slično je govorila i Biljana Plavšić), a muslimane kao one koji “ pomažu zlim silama koje se protive Bogu”, kako je pisalo Pravoslavlje. To je bio list koji je štampao mnoge ratno-huškačke tekstove, među njima i zapaljive članke Vuka Draškovića. Ovaj crkveni list je njegove knjige proglasio za  “literaturu koja je porodila veliki duhovni pokret obnove i ponovnog rođenja među Srbima.”

Crkva je dala i puni legitimitet politici Karadžićevih Srba, a sveštenici se nisu libili da dođu i do prvih borbenih linija da ohrabre zločince. Pamte se i fotografije vladike Filareta s mitraljezom ili snimci blagosiljanja “Škorpiona”, “Pantera” i drugih jedinica pred njihove zločinačke pohode. Crkva je podržavala sve radikalne opcije i tražila sve više zločina i sve više žrtvovanja za sveti cilj, optužujući muslimane da žele nekakvu islamsku džamahiriju i da mrze sve što je srpsko. Zbog toga se Srbi, ma šta da učine, samo “brane”, braneći, istovremeno i cijelu Evropu od krvožednih muslimana. Pri tome su neprekidno lansirane nevjerovatne laži, kako muslimani žele da se i srpske žene “pokrivaju”,  da će se srpska djeca slati da budu janjičari, i tome slično.

Crkva je obezbjeđivala i sveštenike za Karadžićeve jedinice, pa su regruti polagali zakletvu pred popovima, koji su ih ubjeđivali da sve rade u slavu Boga, vjere i otadžbine, što ih unaprijed oslobađa svake krivice. A ponekad su sveštenici sami predvodili etničke čistače i nisu se libili da za sebe i svoju crkvenu organizaciju uzmu imovinu opljačkanu od Bošnjaka, kao što se dogodilo sa otetim bošnjačkim kućama u centru Bijeljine. Karadžić je stalno isticao podršku crkve ( “ I Bog je u ovom mandatu Srbin”, govorio je on), a crkveni velikodostojnici su u svakoj prilici isticali da su i etničko čišćenje  i svi zločini opravdani, jer muslimani hoće da naprave muslimansku šerijatsku državu usred Evrope, što je opasnost za čitav svijet. Odnedavni srpski svetac, nekadašnji patrijarh Pavle, uvjeravao je austrijske novinare da muslimani žele da dovedu hrišćane u položaj “bez ikakvih prava”, jer, kako je rekao, to zahtijeva Kur*an, koji “propoveda sveti rat kao sredstvo za proširenje vere”. …Ja verujem kako se Srbi moraju boriti sada kao nikada ranije, da bi sačuvali ne samo svoju crkvu nego i same sebe”.

Mitropolit Nikolaj je govorio vojnicima :”Mi smo uvijek dobijali ratove…Bog nas ni ovaj put neće napustiti”. A čuveni vladika Vasilije, episkop zvorničko-tuzlanski,  koji je dugo stolovao u nacionalno mješovitoj sredini, izjavio je i ovo :”Mi Srbi vrlo dobro znamo da za jedan određeni dio Muslimana vrijedi pravilo: što više ubiju nevjernika, bliži su nebesima.”

Optužujući muslimane za sve što joj padne na pamet, srpska crkva je aminovala i pomagala rušenje svih njihovih vjerskih objekata. Patrijarh Pavle je blagoslovio i gradnju srpske crkve na temeljima srušene katoličke, a ni ostali crkveni velikodostojnici nisu zaostajali za njim. U miru, do današnjeg dana, nismo od njih čuli ni jednu jedinu riječ kajanja ili makar prijekora, zbog rušenja tuđih bogomolja, ni jedan poziv da se pomogne u obnavljaju srušenog. Naprotiv.

Srpska pravoslavna crkva ne odustaje od svojih ideja ni danas. Ona slavi zločine i zločince, ne pominjući žrtve velikosrpske agresije, čak ni djecu i žene, žive spaljene u Višegradu. Umjesto toga, organizuje promociju knjige o strašnom zločincu Milanu Lukiću, koji je dobio doživotnu robiju u Hagu, i blagosilja Andrićgrad, koji se podiže kao kulisa za sakrivanje zločina. Veliki improvizovani krst nikao je preko noći na Zlatištu, iznad Sarajeva, na mjestu sa kojeg su Mladićevi zločinci ubijali Sarajlije, kao “spomen na 6.500 ubijenih sarajevskih Srba”, kako je objasnio Dukić, predsjednik bivših srpskih boraca. On je izjavio i da je to samo priprema za budući, 26 metara visoki betonski krst, ali nije objasnio otkud mu cifra od 6.500 ubijenih Srba , a te ljude su ( kolika god da je ta cifra), pobili Mladićevi i njegovi fašisti, koji su danonoćno pucali po gradu. Sad im ti isti podižu krst, da se zna za koga su ubijali i pljačkali.  Činjenica da se podiže krst, a ne, recimo, neki spomenik, govori ko je taj rat vodio i zašto.

Isto to rade, na drugoj strani, Hrvati u Mostaru i Hercegovini. Prije neki dan je osvještana crkva na Budaku, u blizini spomen-kompleksa u Potočarima, iznad više od šest hiljada mezara pobijenih civila, na korak-dva od masovne grobnice u koju je bačeno dvije stotine Bošnjaka. Vladika Hrizostom Jević, novi episkop zvorničko-tuzlanski, osvještao je temelje i zvono nove crkve, nastavljajući dostojno misiju svog slavnog prethodnika Vasilija Kačavende.

A u crkvi u avliji Fate Orlović u Konjević Polju održano je 12. septembra svečano obilježavanje krsne slave, pa je zbog toga stara Fata morala zaključati vrata i otići, da ne

bi opet imala neprilika. Jer, do sada je bijeljinsko Okružno tužilaštvo revnosno podnosilo krivične prijave protiv Fate, jer nije upadljivo sretna što je Kačavenda usred njene privatne avlije podigao crkvu, i niko neće da je makne, do dana današnjeg. Fata je otkrila novinarima da je prije pet-šest godina čak morala platiti i sudske troškove nakon jednog od tih suđenja, pod prijetnjom pljenidbe imovine. Svečana liturgija u Fatinoj avliji održana je, i ovoga puta, praktično, bez vjernika, jer njih u tom selu i okolini i nema.

Tako se u našem manjem entitetu, pretvovrenom u vjersku kvazi-državu, nastavlja velikosrpska pravoslavna parada, naočigled cijelog svijeta i na ponos demokratske i pravne,  i, dakako, sekularne države Bosne i Hercegovine. Kao da se ništa od 1992. godine nije promijenilo.

Izgleda da je Karadžićev Bog produžio mandat. A dokle će – ne zna se.