Piše: Edin Skokić
Postoje trenuci kada politika prestane biti pitanje ideologije i postane pitanje elementarne logike. Odluka načelnika Kiseljaka i Viteza da zabrane organizirano javno gledanje utakmica fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu upravo je jedan od takvih trenutaka.
Ne zato što se radi o fudbalu. Ne zato što se radi o sportu.
Nego zato što se radi o poruci.
A poruka je jasna: ne dozvoljava se ni ono malo zajedničke radosti što je ovoj zemlji ostalo.
Kada Bosna i Hercegovina igra na Mundijalu, ne igra SDA, SDP, HDZ ili SNSD. Ne igraju Bošnjaci, Hrvati ili Srbi. Igra reprezentacija države koja je međunarodno priznata, članica Ujedinjenih nacija i država svih njenih građana.
Možete je voljeti ili ne voljeti. Možete navijati ili ne navijati. To je pravo svakog pojedinca.
Ali zabraniti ljudima da zajedno gledaju utakmice svoje reprezentacije nije politička poruka. To je demonstracija sile i dokaz koliko su pojedini lokalni moćnici spremni ići u proizvodnji podjela.
Jer šta zapravo smeta?
Nekoliko stotina mladih ljudi okupljenih na trgu?
Zastava Bosne i Hercegovine?
Gol Edina Džeke?
Radost zbog eventualne pobjede?
Ako je odgovor potvrdan, onda problem nije u reprezentaciji. Problem je mnogo dublji.
Takve odluke ne jačaju hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Naprotiv. One ga dodatno izoliraju i guraju u politički geto iz kojeg mladi svakodnevno odlaze.
Dok političari crtaju nove granice među ljudima, autobusi za Njemačku, Austriju i Irsku ostaju puni.
A onda dolazimo do Tuzle.
Grada koji se godinama ponosi tolerancijom, multietničnošću i antifašističkom tradicijom.
Na samom ulazu u grad, u naselju Husino, postavljene su zastave takozvane Herceg-Bosne i HVO-a.
I tu nastaje potpuni apsurd.
Dok se u jednom dijelu Bosne i Hercegovine problematizira gledanje utakmica državne reprezentacije, u Tuzli nesmetano stoje simboli političkog projekta koji je pravosnažno označen kao dio Udruženog zločinačkog poduhvata pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.
Ovdje treba biti potpuno precizan.
Niko normalan ne dovodi u pitanje pravo porodica poginulih pripadnika HVO-a da obilježavaju svoje žrtve. Križ, spomen-ploča, zastava Bosne i Hercegovine i sjećanje na ljude koji su poginuli braneći ovu zemlju nisu sporni.
Nikada nisu ni bili.
Ali zastava Herceg-Bosne nije simbol poginulih boraca.
To je simbol političkog projekta koji je završio na optuženičkim klupama Haaga.
Jednako kao što zastava HVO-a u Tuzlanskom kantonu nosi teret događaja koje porodice žrtava nikada neće zaboraviti.
Dana 4. juna 1993. godine zaustavljen je Tuzlanski konvoj u Rankovićima.
Pod tim obilježjima ubijeni su Mustafa Karić, Fikret Ademović, Fikret Hadžibeganović, Hamdija Mutišević, Hasan Gušić, Hazim Grahić i Adil Akeljić.
Sudbina Salke Memića ni danas nije rasvijetljena.
Prema podacima Fondacije IPP, opljačkano je 142 kamiona, 20 putničkih vozila, devet kombija, dva sanitetska vozila, roba vrijedna najmanje 17 miliona maraka i više od milion maraka gotovog novca.
To nisu političke interpretacije.
To su činjenice.
I upravo zato postavlja se pitanje: gdje je granica tolerancije?
Koliko daleko treba ići u ime lažnog mira da bismo prestali razlikovati poštovanje prema žrtvama od rehabilitacije politika koje su proizvele te iste žrtve?
Ako navijači Bosne i Hercegovine ne mogu zajedno gledati utakmice svoje reprezentacije jer to nekoga vrijeđa, kako onda nekoga ne vrijeđaju simboli pod kojima su počinjeni zločini i provedeni projekti etničkog razdvajanja?
To nije dosljednost.
To je licemjerje.
I zato rješenje nije sukob, niti rušenje, niti nove tenzije.
Rješenje je jednostavno i civilizirano.
Onima koji su postavili obilježja u Husinu treba pristojno, argumentirano i ljudski objasniti da zastava Bosne i Hercegovine i zastava 115. brigade HVO-a Zrinjski imaju svoje mjesto.
Ali zastava Herceg-Bosne i zastava HVO-a kao općeg političkog simbola nemaju.
Ne u Tuzli.
Ne na mjestu gdje još žive porodice ljudi ubijenih pod tim obilježjima.
Ne u gradu koji se decenijama ponosi suživotom.
Jer tolerancija nije obaveza da prihvatiš sve.
Tolerancija podrazumijeva da znaš gdje prestaje pravo na simbol, a počinje vrijeđanje tuđe boli.
A Bosna i Hercegovina će, prije ili kasnije, morati naučiti upravo tu lekciju. Inače ćemo ostati zemlja u kojoj je problem gledati utakmicu reprezentacije, ali nije problem mahati zastavama prošlosti koja nas je dovela do rata.
(bhtelegraf.ba)
