KADA PRAVNA DRŽAVA POSTANE PRIJETNJA

Elita u Bosni i Hercegovini otvoreno pokazuje da se boji Brisela jer bi priključenje EU i uređena pravna država za mnoge značili gubitak kontrole nad pravosuđem i moguću odgovornost za korupciju

Ukoliko ste ovih dana zahuktale kampanje imali priliku da obratite pažnju na plakate i slogane pred opće izbore 4. oktobra, mogli ste uočiti dvije ključne tendencije.

Prva je da se većina naših kandidata i političkih stranaka bazira na „patriotsku“ i populističku retoriku i parole kao iz nekog davnog vremena, a druga, uzročno-posljedično vezana, jeste da ne postoji gotovo niti jedna politička opcija koja u svom programu nudi pitanja evropskih integracija i puta prema EU.

Zašto je to tako – razloga je više, i oni su utkani u sam ideološki kod većine politika u Bosni i Hercegovini, kao etno i kleronacionalnih projekata kojima je odbrana „kolektivnog interesa naroda“nadređena bilo kakvom nadnacionalnom okviru, uključujući i onaj evropski.

GRAĐANI BIH VEĆINSKI ZA EU

Više od tri decenije poslijeratnog perioda izgradile su sistem u kojem opstanak na vlasti zavisi od kontrole pravosuđa, institucija i javnih resursa. U tom i takvom sistemu korupcija je postala prešutno prihvaćen način funkcioniranja društva i vremenom je metastazirala poput zloćudnog tumora – a upravo je taj sistem ono što bi ozbiljan proces evropskih integracija morao demontirati.

Dakle, nema nikakve dvojbe da je put ka Briselu put pravno uređenog društva i nezavisnog pravosuđa – pa se onda samo po sebi nameće pitanje: koliko je od aktuelne političke i ekonomske elite u Bosni i Hercegovini zaista spremno da riskira takav ishod? Koliko ih je spremno da stavi na kocku vlastiti način života i paralelni svijet luksuza u kojem uživaju, nauštrb integracija i koristi građana kojima bi trebalo da služe i koje bi trebalo da predstavljaju?

Odgovor na ovo pitanje zapravo mnogo govori o tome zašto se o Evropi u ovoj kampanji tako uporno šuti.

I dok se politički akteri o Evropi i reformama ili ne izjašnjavaju ili ih otvoreno odbacuju, brojke pokazuju sasvim drugačije raspoloženje građana. Prema posljednjem istraživanju Direkcije za evropske integracije (DEI) BiH iz proljeća ove godine, na reprezentativnom uzorku od 1.200 ispitanika, čak 74,4 posto građana BiH bi na eventualnom referendumu o pristupanju EU glasalo za članstvo, dakle,gotovo tri četvrtine stanovništva.

Posebno indikativno jeste da ta podrška postoji u svim dijelovima zemlje, iako u različitom intenzitetu. Dok je u Federaciji BiH podrška ulasku u EU izrazito visoka (čak oko 86,1 posto), u entitetu Republika Srpska, uprkos euroskeptičnoj retorici vladajućih struktura, ona je i dalje natpolovična – 54,1 posto. Drugim riječima, ni tamo gdje vladajuće strukture najglasnije guraju priču o BRICS-u i„odbrani nacionalnih interesa“ nasuprot Briselu, građani se, prema istraživanju reprezentativnog uzorka,s tom pričom ne slažu u većini.

Koliko je „istočni plan B“ zapravo ozbiljna ekonomska alternativa pokazuju brojke Vanjskotrgovinske komore BiH: u prvih šest mjeseci ove godine gotovo 77 posto ukupnog izvoza BiH plasirano je na tržište EU, dok je trgovina s Rusijom i Kinom marginalna u odnosu na taj obim. Jasno je da i privreda i egzistencija hiljada radnih mjesta koja od nje zavise ostaje čvrsto usidrena na zapadu, dok retorika o BRICS-u služi prevashodno kao ideološki alibi.

Ono što je jednako značajno jeste da je trend čak i rastući: u odnosu na prethodnu godinu broj građana spremnih da glasaju za ulazak BiH u EU povećan je za 4,5 posto, dok se broj protivnika smanjio za 5,1 posto.

PROSTOR ZA MLADE LIDERE SA PROEVROPSKIM IDEJAMA

U odgovorima na anketu uočljiva je suština same želje da Bosna i Hercegovina postane punopravna članica EU; naime, građani ne navode ekonomske benefite na prvom mjestu, već je za najveći broj ispitanih glavni razlog taj što EU predstavlja garanciju trajnog mira i političke stabilnosti. Upravo ono što im tri decenije poslijeratnog etno i kleronacionalističkog sistema nije uspjelo da pruži. 

Otuda je jasnija – i o tome moramo otvoreno i bez ustezanja govoriti –  potreba bh. političkog establišmenta da dodatno pojačaju retoriku nacionalnih podjela i u prvi plan istaknu vlastitu patriotsku brigu za „svoj“ narod, plašeći ga onim drugim i drugačijim, računajući da se građani BiH i tri decenije od kraja rata upravo toga najviše pribojavaju pa će sigurnu i mirnu luku naći u onima „toliko prepoznatljivim“ koji će ih odbraniti „od tuđeg zla“.

Ovaj raskorak između patriotske retorike i stvarnog rada na evropskom putu najbolje se vidi u samom procesu pristupanja. Bosna i Hercegovina je pristupne pregovore sa EU zvanično otvorila u martu 2024., što je tadašnja vlast predstavljala kao istorijski uspjeh.

Ipak, dvije i po godine kasnije, zemlja nije otvorila niti jedno pojedinačno pregovaračko poglavlje, dok je, primjera radi, susjedna Crna Gora (koja je pregovore započela još 2012.), do sada otvorila svih 33 poglavlja, od kojih je 18 i privremeno zatvorila, s jasnim ciljem da tehnički dio pregovora okonča do kraja 2026. te da tokom 2027. postane punopravna članica EU! Bosna i Hercegovina, u međuvremenu, ostaje na istom mjestu na kojem je bila prije dvije i po godine, što je dokaz da je lakše (bilo) obećati Evropu na plakatima nego je stvarno graditi u institucijama.

I upravo zato što političari, većina njih, svoju legitimnost grade na strahu a ne na rezultatima, širom je otvoren put novim, mladim ljudima sa proevropskim idejama i politikama, koje itekako mogu naići na plodno tle u Bosni i Hercegovini, samo je pitanje kako ih prezentirati i predstaviti građanima bez straha od kratkoročnog izbornog potopa.

Za nove i progresivne ideje treba vremena, jednako koliko je potrebno naći sagovornike i partnere u svakom kutku Bosne i Hercegovine. Ali dok se taj prostor ne otvori, izborni plakati će i dalje nuditi jučerašnje strahove umjesto sutrašnjih rješenja, a Evropa će ostati tema o kojoj se u Bosni i Hercegovini najviše šuti upravo onda kada bi se o tome trebalo najglasnije govoriti.

(valterportal.ba)