Piše: Muharem Bazdulj

Velika se medijska pompa podigla zbog činjenice da su se Bakir Izetbegović i Milorad Dodik sastali u kafani, kao da smisao kafana i nije u tome da se ljudi u njima susreću i razgovaraju.

Komentarišući dogovor koji su Bakir Izetbegović i Milorad Dodik postigli u ugostiteljskom objektu po imenu “Barka” u Istočnom Sarajevu, iz Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine su poručili: “Famozni mehanizam koordinacije, koji je dogovoren u kafani u Istočnom Sarajevu, predstavlja vrhunac urušavanja države”. Potenciranje “kafane” kao mjesta dogovora ovdje bi trebalo da nosi pogrdnu notu. I nije SDPBiH usamljen u toj ideji da je kafana mjesto nedostojno političkih dogovora. Različiti mediji, novinari i publicisti takođe su se sprdali sa konceptom političkog dogovaranja u kafani. Globalna historija kafana neodvojiva je, međutim, od politike. Uostalom, rukovodstvo SDP-a, kao političke partije, koja se, sa izvjesnim pravom, najglasnije poziva na tradicije ZAVNOBiH-a, moralo bi da zna da je zgrada u vlasništvu porodice Gašić u Mrkonjić-Gradu u kojoj je 25. novembra 1943. godine obnovljena državnost Bosne i Hercegovine (što je dan koji se danas obilježava kao Dan državnosti BiH) do 1941. bila kafana. Čudna je, hoću reći, medijska pompa što se podigla zbog činjenice da su se Bakir Izetbegović i Milorad Dodik sastali u kafani, kao da smisao kafana i nije u tome da se ljudi u njima susreću i razgovaraju. Nisu ovdje Dodik i Izetbegović “otkrili Ameriku”. Cijela povijest jugoslovenskog sastavljanja i rastavljanja u dvadesetom vijeku mogla bi se sažeti u dvije “kafanske priče”.
U vrijeme Balkanskih ratova i neposredno nakon njih, 1912. i 1913. te u prvim mjesecima 1914. godine, bosanski studenti u Beogradu sastajali su se uglavnom u kafani “Zlatna moruna” na Zelenom vencu. Bili su idealisti i uvjereni Jugosloveni što su slobodno vrijeme provodili raspravljajući o politici i igrajući bilijar. Bili su, naravno, i sirotinja, a u tom su kraju kirije bile relativno jeftine pa im je ovaj lokal bio blizu. S proljeća 1914. godine, Mihajlo Pušara je iz Zenice poslao poštom na beogradsku adresu kafane “Zlatna moruna”, a na ime njenog redovnog gosta Nedeljka Čabrinovića, kovertu sa jednim isječkom iz zagrebačkih novina. Radilo se o članku u kojem je najavljena posjeta nadvojvode Franje Ferdinanda Sarajevu. Nakon što je primio pošiljku, Čabrinović je isječak pokazao svojim drugovima među kojima je bio i Gavrilo Princip. Tu, u kafani, sklopljen je mladalački drugarski dogovor koji će imati historijske posljedice, tragične, između ostalog, i za te momke koji su dogovor sklopili, ali će kao jedna od posljedica tog dogovora doći i do stvaranja države Jugoslavije. Ona je proglašena četiri i po godine kasnije u Kući Krsmanovića na Terazijama, ali ničeg tu ne bi bilo bez pomenutog kafanskog prologa.
Prošlo je sedamdesetak godina. Jedna je Jugoslavija već bila u krvi nestala, ali se druga u krvi rodila. Nakon smrti Josipa Broza Tita, međutim, i druga Jugoslavija je došla u ozbiljnu krizu. I kao što su prvu Jugoslaviju, u svojim vizijama i nadama pjesnici, pisci i intelektualci zamišljali i prije nego je ostvarena, tako su pjesnici, pisci i intelektualci zamišljali nestanak druge Jugoslavije dok je ona još postojala. Jedan od ključnih sastanaka kojima je kao krajnja konsekvenca uslijedio raspad Jugoslavije desio se u novembru 1985. godine u ljubljanskoj kafani “Mrak”. Antirežimski intelektualci iz Slovenije i Srbije tražili su najmanji zajednički sadržilac, ali ga nisu mogli naći. Kako bilježi Dejan Jović, Slovenci su Srbima rekli da žele u Evropu, ne u Jugoslaviju; “pokazali su vrlo malo razumijevanja za srpski argument da propast komunističke ideje i slom Saveza komunista ne mora nužno značiti i kraj Jugoslavije: upravo obratno, da to može biti tek pravi početak neke nove demokratske Jugoslavije”. Ispostavilo se, nažalost, da su propast komunističke ideje i slom Saveza komunista označili i kraj Jugoslavije, odnosno da “neka nova demokratska Jugoslavija” nije uopšte dobila šansu da se uspostavi.
Naravno da se priča o historiji južnoslovenskih naroda u dvadesetom stoljeću ne može svesti na priču o kafanama “Zlatna moruna” i “Mrak”, ali s druge strane takođe nema nijednog razloga da priču o toj historiji njezin “kafanski segment” unižava. Slično se može reći i za sastanak u kafani “Barka”. On može već za mjesec ili dva biti zaboravljen. Ali ako slučajno označi početak neke nove paradigme u unutrašnjim bosanskohercegovačkim odnosima, činjenica da se održao u kafani neće mu predstavljati nikakav hendikep. Uostalom, takav razvoj događaja bi u najmanju ruku odgovarao gazdi “Barke”. Jer kafane “Zlatna moruna” i “Mrak” postoje još uvijek, makar država Jugoslavija za čiju su historiju vezane više ne postoji. Većina mušterija ovih kafana nema pojma o njihovoj težini unutar političkog imaginarijuma, ali neki su toga ipak svjesni. Ima neke čari u zamišljanju Bosne i Hercegovine kao punopravne članice Evropske unije i situacije u kojoj skupina slučajnih gostiju “Barke” sluša ad hoc predavanje nekog upućenog lokalnog pijanca o značaju dotične kafane za historiju. Ako ništa drugo, kafana ima dobro ime. Možda neki budući publicista jedno poglavlje svoje knjige o značaju kafana za političku historiju Južnih Slovena naslovi “Ispod Barke u Mraku plove Zlatne morune”.

 

(oslobodjenje.ba)