Piše: Jusuf Trbić
Nema dana da ne čujemo izraz „izvorni Dejton“. Dodik i njegovi sljedbenici ubiše se pozivajući na povratak tom „izvornom Dejtonu“. Jasno je da oni misle na Dejtonski sporazum koji su potpisale države – BiH, kao žrtva agresije, i njeni susjedi Srbija i Hrvatska kao učesnici u ratnom sukobu, to jest agresori. Problem za njih leži u činjenici da je „izvorni“ Dejton predvidio sopstvenu promjenu, u svrhu jačanja države, i to uz saglasnost svih političkih subjekata. Ništa novo, rekli bismo, jer svaki takav sporazum i svaki ustav na svijetu predviđa to isto i određuje način promjene i dodavanja novih dijelova – amandmana. Najstariji pisani ustav na svijetu ima SAD, usvojen je 17. septembra 1787. godine na Ustavnoj konvenciji u Filadelfiji. Taj je Ustav i danas na snazi, a sastoji se od preambule i sedam dijelova. Tokom vremena dopunjen je sa 27 amandmana, od kojih je prvih deset objedinjeno u Zakon o pravima. Među njima su i čuveni prvi amandman o slobodi izražavanja i drugi o slobodi držanja vatrenog oružja.
Inače, amandman je dopuna nekog zakona ili ustava, koja se usvaja na strogo propisani način. U svijetu danas, praktično, nema ustava koji ne sadrži amandmane, jer je neophodno uskladiti najvažniji pravni akt sa promjenama u društvu, i po tome ni Ustav BiH nije nikakav izuzetak. Ne znam ni za jedan slučaj da je iko u civilizovanom svijetu pozvao javno na povratak izvornom tekstu ustava, onakvom kakav je bio kad je prvi put usvojen. Ne može se ni zamisliti da se to desi, recimo, u Americi, čak ni u vrijeme predsjednika kakav je Tramp. Jer, u svijetu postoji pravilo bez izuzetaka: ako je promjena nekog pravnog akta, ugovora ili sporazuma učinjena po propisanoj proceduri, to se može promijeniti samo na isti način. I nikako drugačije.
U BiH su promjene Ustava izglasane onako kako to Ustav određuje, i za te promjene su glasali svi, i to jednoglasno, čak i Dodikovi i Čovićevi puleni koji danas traže njihovo ukidanje. Ali, oni ne traže brisanje svih amandmana, već samo nekih. Oni traže da se izbaci samo ono što se njima ne sviđa. Uz navodno vraćanje svih nadležnosti koje su sami prenijeli na državu, Dodik i kompanija traže ukidanje OHR-a i Visokog predstavnika i izbacivanje stranih sudija iz Ustavnog suda BiH, a Čović i njegovi insistiraju na promjeni načina izbora članova Predsjedništva BiH, što bi trebalo učiniti usvajanjem novog Izbornog zakona. Nevolja je, međutim, u tome što su upravo te odredbe dio “izvornog Dejtona” čiji povratak oni traže. OHR, Visoki predstavnik i strane sudije u Ustavnom sudu su dio “izvornog Dejtona”, koji kaže i to da su odluke tog suda “konačne i obavezujuće”. Uz to, nikakvim zakonom, pa ni izbornim, ne može se mijenjati Ustav, jer je Ustav krovni pravni akt iz kojeg proizilaze svi zakoni. Dodatni problem za njih je pravilo da se iz nekog takvog sporazuma ne mogu uklanjati pojedini dijelovi a da taj sporazum i dalje ostane na snazi. Ugledni profesori Senadin Lavić i Zlatko Hadžidedić kažu o tome:
“U internacionalnom ugovornom pravu važi osnovni princip: međudržavni ugovor (ugovor između država) čini pravnu cjelinu. Njegovi dijelovi (članovi, poglavlja, aneksi) nemaju samostalnu egzistenciju izvan ugovora kao cjeline. Ukidanje jednog suštinskog dijela ugovora ne predstavlja parcijalnu tehničku izmjenu, već bitno mijenja sam ugovor – a u određenim slučajevima dovodi i do njegovog prestanka.
To nije političko mišljenje, već temeljni pravni aksiom. Bečka konvencija o pravu međudržavnih ugovora jasno pokazuje da izmjene ugovora zahtijevaju saglasnost ugovornih strana, a da jednostrano “odstranjivanje” ključnog dijela ugovora dovodi u pitanje njegovu pravnu valjanost.”
Dakle, Dejtonski sporazum i njegov Aneks 4, to jest Ustav BiH, ne mogu se mijenjati djelimično, ni na kakav način. Namjera SNSD-a i HDZ-a je jasna: oni žele da ukinu posljednje garante postojanja države, a da zadrže sve mehanizme etničke podjele, čiime bi BiH bila trajno blokirana. To bi bio uvod u njenu disoluciju i pripajanje dijelova njene teritorije susjednim državama, to jest u potpunu propast Bosne i njenog najbrojnijeg naroda. Uz to, ni taj “izvorni Dejton” nije sproveden do kraja ( recimo Aneks 7), niti su izvršene presude Evropskog suda za ljudska prava, koje zahtijevaju promjene Ustava koje BiH vode ka Evropi.
Ali, mnogi se pitaju: šta ako Dodik i Čović zaista sruše Dejtonski sporazum, kao što najavljuju? Senadin Lavić i Zlatko Hadžidedić imaju jednostavan odgovor: BiH bi se vratila Ustavu Republike BiH.
Poznato je da Dejtonski sporazum nije izglasan i ratifikovan u Parlamentu BiH, ali je ustavni odnos funkcionisanja države postavljen usvajanjem Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustava Republike Bosne i Hercegovine od 12. decembra 1995. godine. To je akt ustavnog nivoa i predstavlja jedini pravni osnov funkcionisanja Dejtonskog spotrazuma. On precizira obavezu da se, u slučaju neprovođenja Dejtonskog sporazuma, država BiH vraća na Ustav Republike BiH. I to nije stvar nečije želje ili izbora, već ustavna obaveza.
Sad ostaje da se svi probosanski orijentisani ljudi, od političara i intelektualaca do običnih građana ujedine u snažan front za odbranu države, kako bi imali snagu za pokretanje ovakve jedne inicijative. Činjenica, vidljiva i golim okom, jeste da se ovako neće moći još dugo izdržati, a ako i dalje budemo čekali da neko drugi rješava naše probleme, može nam se desiti i ono najgore.
Dakle, sada je do nas,
