Predugo već ideš a nigdje stigao nisi

 

Zastani tu gdje sjenka nedokučivog prostire

Svoje omamljujuće svoje nedokučivo lice

Tvoja sopstvena koža u mrak se već pretvara

U zvuk u čijim praznim odajama

Odzvanja prošlost kao ogledalo smisla

Razbijeno u sto hiljada komada

 

Zastani i lezi u svoje rane Pusti

Nek se tvoja krv u pustinju produžava

U vitki skok bezmilosne zvijeri

U meku sviralu ugašenog pijeska

 

Pucaj u srce vremena U potiljak smisla

Dok glava ti konačnom smiraju teče

I teče put kroz tebe I putuju planine

I vjetar i sjenka vjetra i nebo posuvraćeno

Nestaju vidici u tvojoj krvi rastopljeni

I psi sjećanja novu nalaze glad

 

Predugo već ideš a znaš da uzalud tražiš

Taj kamen na koji ćeš

Spustiti svoje konačno čelo

I zaplakati

Jusuf Trbić