Piše: Jusuf Trbić
Važi li još da je oktobar mjesec knjige? U moje vrijeme, taj mjesec je bio pravi praznik knjige. Organizovane su brojne akcije u duhu parole: „Knjiga po glavi stanovnika“, to jest, da se u javne, školske i soeske biblioteke društvenom akcijom nabavi toliko knjiga koliko ima stanovnika u opštini. U školi smo na različite načine obilježavali to vrijeme, išli smo na veliki sajam knjiga u Beograd, tražili najnovija izdanja u Gradskoj biblioteci, čitali. Čini mi se da je danas čitanje potpuno zapostavljeno, jeftini TV spektakl i društvene mreže sasvim su potisnuli knjigu, koja je i dalje nezamjenjivo sredstvo intelektualnog angažmana. Potvrđuje to i beskrajna korespondencija nepismenih i polupismenih na Facebook-u i sličnim močvarama ljudskog duha, koji ne znaju ni osnovna pravila pismenosti, ali se ne ustručavaju komentarisati sve i svašta. Oni ne znaju koliko je njihovo neznanje, ali zato pljuju po svemu što se ne slaže s njihovim mišljenjem. Za njih su knjige nepoznata teritorija.
A knjige su početak i kraj svijeta, one su riznica ljudske pameti i iskustva, božanska poruka i smisao vasione, čuvari kulture i civilizacije, tvrđave duha i branitelji smisla života. U knjigama stanuju najveći ljudi i najvažnije ideje, i dovojno je da knjigu otvorimo, pa da oživimo ono što u riječima spava. Biblioteke su magični lavirinti čiji svaki krak vodi ka svjetlosti. „Ako čitamo neku staru knjigu”, govorio je Borhes, veliki mag knjige, “to je kao da smo i sami pročitali sve vrijeme što je prošlo od dana kad je bila napisana do danas. A svaki čitalac nadograđuje pročitano”, što znači da se svakim čitanjem knjiga obogaćuje i raste, a čitalac zajedno s njom.
Ali, današnje doba masovnih komunikacija i totalne kontrole ljudskog uma ne propagira čitanje i učenje, već poslušnost i pasivnost, što najviše odgovara vladajućim elitama. Otuda ova nezadrživa poplava političkih vijesti kojima nas neprekidno bombarduju, TV serija, rijalitija, vašarske muzike, nacionalizma, jeftine religije i mitomanije, planski njegovanog opšteg ludila i gluposti kao temelja našeg načina života. Škola, knjiga, znanje i misao, to su za vlasnike naših života nepotrebne i opasne stvari, pa su školstvo i obrazovni sistem urušili do temelja. U školama se uče vjeronauka i falsifikovana istorija, uče se mladi da bez pogovora slijede političke i vjerske autoritete, da slušaju i da se ne bune, a sve je to obogaćeno originalnom praksom naših privatnih fakulteta i kupovinom diploma. Zahvaljujući tome, državama i društvima na ovom dijelu Balkana upravljaju polupismene, neznalačke elite, kojima su glupost, pohlepa i lični interes jedina pravila u životu. Zbog toga su toliko zapuštene najvažnije kulturne ustanove, koje su svuda u normalnom svijetu prava svetinja. Umjesto knjige, znanja i otvaranja prema svijetu, mi živimo u falsifikovanoj stvarnosti u kojoj je sve svedeno na jeftinu cirkusku predstavu u kojoj glavni akteri kradu, varaju i lažu bez mjere, a publika im svesrdno aplaudira.
Knjiga je danas bačena na margine društvenog života jer ona uči, podstiče razmišljanje, gradi ličnost, nadograđuje ljudski um. Teoretičar Đuro Šušnjić kaže: “Knjiga tjera čovjeka da misli, televizija ga omamljuje; knjiga je produžetak ljudskog razuma, televizija ljudskog tijela; knjiga je nepismene učinila podređenima, televizija im je povratila poljuljani ugled; knjiga je učionica bez ograda, televizija je zatvor bez zidova; knjiga je stvorena za one koji se čude i misle o životu, televizija je izmišljena za one koji se čude ovima što misle.”
I zato tako nezapaženo protiče oktobar, mjesec u kojem bi trebalo slaviti knjigu. Kome je do knjige kad Dodik i dalje rastura državu, skupština u Banjoj Luci poništava sopstvene zakone koje je već poništio Ustavni sud, u Sarajevu bukti svađa oko fotelja, država ne funkcioniše, pravosuđe je van sebe, Srednji vijek se vratio, haos i ludilo u svim porama društva, strah od rata ponovo se budi, pa niko i ne gleda bijedu koja nas je već okupirala, siromaštvo u koje smo potonuli do grla, beznađe i strah koji su postali naša svakodnevica. U Srbiji se i dalje bune mladi ljudi i oni kojima je dosta ovakve vlasti, naša močvara i dalje se ne talasa. Samo da se ne puca, kažu. Ali, ova etno-religijska podjela, ova lopovska i neuka vlast, ovaj sistem podjela, straha i mržnje uskoro će, i bez ispaljenog metka, dokrajčiti i nas i naše vašarske državice, i naše snove i nadanja, pa će nekad, u budućnosti, ovdje doći da žive neki drugi ljudi, koji neće moći da se načude: šta im bi da unište sami sebe i još da se raduju tome?
Bojim se da tada neće biti nikoga ko može da im odgovori na to pitanje.
