Književno i dokumentarno

160

Piše: Atif Kujundžić

Jusuf Trbić, prozaist, pjesnik, novinar, publicist, nestišljivi i ostrašćeni borac za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu. Za naše prilike, napisao je neobičnu knjigu proze – Legenda o Bijeloj džamiji– ili: roman u 30 zapisa. To je poetički, sadržajno i kompoziciono vrlo zanimljiv tekst koji nas podsjeća na Majstore mraka, Trbićeve dvije knjige dokumentarne proze, a uz sve potiče na razmišljanje o proš-lom i budućem. Jer, bošnjačko stradanje na njihovom tlu, beskrajno je more zla i njihove životne muke radi pukog opstanka.
* * *
Riječ je o tekstu koji je ispleten od stvarnosti i sna, dokumentarnog i književnog, faktičkog i umjetničkog, stvarnog i snovitog. Tako će se čitatelj naći ispred priče u kojoj ne zna mnogo o stanju stvari i pojedinostima, pa će mu dokumentarno izgledati kao književno i obrnuto, književno kao dokumentarno. Ta vrsta upredanja dokumentarnog i književnog je poetski energična opcija dolaska i do umjetničkog rezultata. Trbićev postupak nije nov, ali je dobro i smi-šljeno izveden na razini općenito naše i konkretno bijeljinske stvarnosti.Naime, Trbić ima u vidu kako smo imali državu, zavičaj, rodni grad, zgrade, ulice, domove, bogomolje, a sada ih nemamo. Da li smo ih imali, uopće?! Kako smo ih imali, kad ih sada ne možemo ni u tragovima naći osim kao puku želju, utopiju? Dakle, Trbićeva zamisao je inventivna i darovita, ustvari, bremenita našom stvarnošću i njegova priča je zato evidentan iskaz koji otvara i proširuje naše vidike.U žargonu Zuke Džumhura, rahmetli, Trbićev roman mogao bi biti nekrolog jednoj čaršiji. Ali i nekrolog vremenu i nevremenu, koje je protutnjalo iznad tužnih ljudi koji su ostali bez ičega, koji više ne prepoznaju okruženje, koji su izgubili kontinuitet svog identiteta i za kojim sada tragaju kao za svojom suštinom, bićem i duhom i sami se osjećaju kaoduhovi. Ta vrsta vertiga, ili vrtoglavice – najčešća je u bošnjačkoj optici i recepciji i zbog nje, s protokom vremena, bezglavo raste napetost.
* * *
Sama forma koju u fragmentima Trbić nominira kao: zapis, ustvari podcrtava dokumentarnost teksta i činjeničnost njegovog polazišta i autorske zamisli. Dakle, to je dominantno, a uvjetno kazano, poigravanje s dokumentarnošću. Belkasim Abdulah /autor/ knjigu sklapa od pisama i zapisa Ahmeda Derviša, koji je krenuo u potragu od procjene o stanju osmanske kulturne ostav-štine općenito, do Bijeljine i njezine Atik ili Bijele džamijeza koju falsifikatori povijesti iz Srbije tvrde kako nije ni postojala, odnosno, kako je bilo džamija, ali su one poru-šene u ratovima i pohodima, u borbama protiv Turaka – što nije netačno, ali je neljudski cinično, jer ne pišu o tome koliko su džamija porušili u ratu 1992. – 1995. Etc.
Dakako, Belkasim Abdulah kao i Ahmed Derviš znaju da je bilo puno više toga osim pomenute džamije, ali da ni toga sada nema. Priče o tim objektima i cjelovitoj osmanskoj kulturi postaju legende. Tako nastaje i Legenda o Bijeloj džamiji i potrazi za njom kroz Trbićevu knjigu. Tako legendadefinitivno postaje stvarnost jedne kulture, vjere i naroda.
Autor uspostavlja ne samo vremensku i prostornu vezu, već i odslikava odnos prema jednoj kulturi koja u temelju ima ideju rušenja i laži. Ono što su porušili, zapravo nije ni postojalo! Tako ukidaju i razloge svake svoje odgovornosti i prisvajaju tuđu imovinu. Pišu svoju jadnu historiju u kojoj nema ništa i nikoga osim njih i njihove laži. Brišu svako svjedočenje o svom kukavnom postojanju, koje mogu posvjedočiti drugi i druga-čiji osobnim doživljajem.
* * *
Ali, Ahmed Derviš kreće u potragu za dokumentima i kao prvo izlistava enciklopedije da nađe tragove i spušta se na povijesnu matricu velikog života na kojoj vidimo kako je Bijeljina općina koja se može izmjeriti na 734 km kvadratna, sa 105.000 stanovnika do 1992. /a nakon rata taj broj narasta na 150.000!/, Bijeljina se prvi put u povijesti spominje 1446. U osmanskim vremenima Bijeljina je sjedište kadiluka. Posebno je važna jer je jedna od krajnjih tačaka Osmanskog carstva i bosanskog ejaleta – na Savi. Austrijanci nasrću i posjedaju mjesto od 1716. do 1739….
Sulejman Veličanstveni podiže upravo naslovljenu džamiju 1566., uz koju u gradu postoje još četiri džamije. Ako je riječ o sakralnim objektima, tu je i manastir Tavna, koji je postojao i u osmansko doba. Dakako, postoje i ostaci katoličkog samostana, u blizini grada. Etc, etc. Ali piše i: Do konačnog oslobođenja u građanskom ratu 1992. – 1995. godine, u gradu su postojale i tri džamije, građene krajem 19. i početkom 20. veka. Njih su srušili Bošnjaci kad su odlazili iz grada, da bi se nastanili na teritoriji svoje muslimansko-hrvatske federacije. Etc.Tako ovaj tekst, djelomično, funkcionira i kao stvarna i kao fingirana i fiktivna povijest grada Bijeljina sa geografskim i klimatskim pojedinostima, antropološkim i arheološkim podacima, ali i kao: Srpski grad u podnožju Majevice na severoistoku Zapadne Srbije… u iskonski srpskom kraju… u kojem je živeo isklju-čivo srpski živalj… Sedište ravnice Semberije…
Najstariji pronađeni tragovi života su iz mla-đeg kamenog doba ili 5 do 3000 godina prije Krista, itd.
* * *
U Dnevniku sultana Sulejmana Veličanstvenog, Ahmed Derviš nalazi podatke o njegovom doživljaju Semberije, Bijeljine, Beograda, Mađarske, rijeka i ravnice… uzbuđuje
ga osjećanje njegovog života i uloge, prisjeća se svoje majke i sna o bijeloj džamijikoju treba baš ovdje podići… Putopisac Evlija Čelebija svojim putopisom svjedoči o Bijeljini i Bijeloj džamiji… Svjedoči i čuveni Bijeljinac Mustafa H. Grabčanović… SANU Beograd, Odelenje za istoriju, odgovara na upitAhmeda Derviša… Pismo Ali-paše Fidahića iz Trapezunta, na obali Crnog mora /iz Anadolije/ upućeno sinu Jusuf-begu u Bijeljini 1838. godine… Sjećanje imama Salih-halife, Anali Atlik /Bijele/ džamije, Bijeljina 1764. godine iz Arhiva Bošnjačkog instituta Sarajevo… Tu je i Pjesma o obnovi Bijele džamijeu Bijeljini /autor – nepoznat/… Saopćenje Zavoda za zaštitu kulturnog nasljeđaBanja Luka… Pismo Avdibega Salihbegovića, posljednjeg osmanlijskog i prvog austrougarskog gradonačelnika Bijeljine, upućeno Hasanbegu Rifatbegoviću u Beč, 21. decembra 1896. godine /dokument iz privatne kolekcije/… Panonsko more– izvod iz Enciklopedije Britanika… Pismoprofesora bijeljinske Gimnazije Adila Tufegdžića sestriću Namiku Ljuboviću, studentu u Sarajevo, o pogibiji Hifzi-bega Đumišića… PismoHusein-efendije Užičanina upućeno hafizu Ibrahimu u Bijeljinu 1887. godine… PismoAhmeda Derviša o poplavama u Bijeljini… Pismo hafiza Ibrahima iz Bijeljine upućeno Husein-efendiji Užičaninu u Adpazar, 1889. godine… Odlomci iz knjige Zapiši to, Kisch Egona Ervina Kiša, Naklada BinozaZagreb, Novinarski dom 1930. godine… Pismopjesnika Muse Ćazima Ćatića upućeno Rašid-efendiji Pamukoviću, imamu bijeljinske Džamije, 1914. godine… PropovijedZadika Baruha, rabina sinagoge u Bijeljini, 13. decembra,
1939. godine… PismoAhmeda Derviša o Rezoluciji Muslimana grada i kotara Bijeljina iz 1941. godine… TekstAli Sejfije Iblizovića /Muhamed Sejfudin, Šejh Sejfija/ kao pogovor njegovoj knjizi poezije /Divvan/ napisanoj u Bijeljini, Orijentalni institutSarajevo… Izvještaj o poplavama u Bijeljiniu ljeto 1975. godine… Pismoslikara Haima Pinta iz Meksika advokatu Dinku Altarcu u Bijeljinu 23. aprila, 1980. godine… Izjava o ratnim zločinima u Bijeljini,data Državnoj komisiji za prikupljanje činjenica o ratnim zločinima, Tuzla, 1993. godine… Obraćanjebijeljinskog imama Murat-efendije Imamovića Komisiji za zaštitu spomenika kulture BiH, 11. augusta, 2008. godine… Izvještaj o poplavama2010. godine… Esej dr. Svetislava Barasa Bijeljinska džamija u oblacima, iz knjige Stvarnost kao iluzija, Beograd, str. 259-268… Članakiz New York Times-a o katastrofalnom zemljotresu na Balkanu… Tekstiz časopisa World geografic yournal, London, o ponovnoj pojavi Panonskog mora… Dopisiz udruženja American Oriental Societikojim je prekinuto istraživanje Ahmeda Derviša o bijeljinskoj Bijeloj džamiji.
* * *
Belkasim Abdulah, alias Jusuf Trbić, doista je inventivno uznastojao i uspio u svojoj namjeri da koristeći povijesne izvore i knji-ževni dar ukaže na svekoliko beznađe za bilo koju istinu o Bošnjacima i osmanlijskoj ostavštini. Usvojio je i interpretirao masu novih činjenica, pojmova i pojava. To nije samo pojmovno i činjenično, već i leksičko obogaćenje. Na ovaj način našu leksiku doista je obogatio, osvježio i pokrenuo. Njegovo nastojanje, historiografski orijentirano, dominantno je epistolarnei tako – književne naravi. Uostalom, njegovi zapisii jesu epistole/pisma Ahmeda Derviša. Činjenica je, da će ovakva knjiga trajno obespokojavati lašce i falsifikatore historijskih činjenica, a Bijelu džamiju učiniti stvarno legendarnom. Bijela
džamija poprima fatumskismisao /ili smisao bošnjačkog usuda – sudbine/ i postaje simbolička slika o jednom narodu koji na jednak način kao i njegova džamija nestaje–što
vidimo u odricanju genocida, u otežavanju povratka izbjeglih i prognanih, u sprječavanju da Bosna i Hercegovina postane funkcionalnom državom. Bošnjaci gube svoju domovinu zbog zločinačkih zamisli i poduhvata svojih susjeda, kojima ide naruku nezainteresiranost ili čak otvorena i neskrivena pristrasnost i podrška brojnih članica Međunarodne zajednice.
Posebno je otužan podatak u ovoj knjizi o držanju Američkog orijentalnog društvakoje obustavlja istraživanje Ahmeda Derviša i tako i samo negira povijesne izvore podataka na istojosnovi kao i SANU, kao da uopće ne želi saznati istinu pridružuje se mišljenju lažaca i odobrava višestoljetne postupke i zločine zlikovaca. Tako i Legendu o Bijeloj džamiji predstavlja tek kao opsesivnu misao Ahmeda Derviša i opsesiju Bošnjaka o njihovoj zemlji, vjeri i bogomolji.